Kult vuka kod starih Slovena
Kakva je uloga vuka bila u religioznom životu starih Slovene? Neki običaji očuvani si i dan danas tako da na osnovu njih možemo da rekonstruišemo osnovne odlike vučjeg kulta. Vuku su, u Srbiji posvećeni zimski praznici Mratinci. Osim toga, praznik Svetog Save takođe je vezan za ovu životinju a razlog tome je što je sveti Sava, inače srpski svetac-zaštitnik, preuzeo funkcije Dažboga. Za vreme vučjih praznika vuku su se prinosile žrtve u hrani, a takođe su se vršile i radnje kolje bi omogućili zaštitu od vuka koji je seljacima činio velike štete napadajući njihovu stoku. Recimo, za Božić se u Srbiji pripremala «vukova večera» koja je kao žrtvena ponuda imala za cilj da umilostivi vuka i obezbedi zaštitu stoke. Ovu «vukovu večeru» odnosio bi jedan član porodice na raskršće, najčešće dete, koje bi ostavivši hranu tj. žrtvu vuku ne osvrnuvši se odlazilo kući. U Srbiji i Crnoj Gori zimski svetitelji sveti Toma i sveti Arhanđel po verovanju otklapaju vučje čeljusti da bi kaznili neposlušne čobane pa vršenjem simpatičke magije, sasvim neprilično za hrišćanske svece, šalju vukove na stado čobana. U Bugarskoj postoji običaj da žene ne predu i ne tkaju za vreme vučjih praznika tj. da se ni na kav nečin ne bave ovčijim runom jer će im za kaznu ovce stradati. Ono što je zajedničko za sve Slovena koji žive na tlu Balkana jeste da se vuk ne sme spominjati za vreme takozvanih vučjih praznika. U slučaju da se, pak spomene, vuk bi se, po verovanju, tako prizvao i učinio mnoga zla stoci i ljudima. Vuk se ne sme spominjaniti ni noću, dakle , u periodu njegove vladavine pa se umesto njegovog imena koriste nazivi nepomenik, divjina, kamenik i ala.
Od vuka se čovek štiti i tako što sa njime ostvari rodbinski odnos. Ova magijska praksa zove se kumljenje i ona je bila prilično česta u religioznom životu Srba. Čovek bi ovim aktom kumljenja obezbedio sebi vukovu zaštitu jer, naravno, vuk neće napasti onog koji mu je na neki način rod niti će ga ekonomski oštetiti napadajući mu stoku. Srbin se i od kuge štitio ritalom kumljenja pa je bi u tu svrhu prizivao Čumu, odnosno personifikovanu kugu i nju bi nazivao kumom. Čak se i danas , u vreme koje još uvek možemo nazvati hrišćanskim ljudi kume na stari, paganski način, pa ako neko želi da spreči nekog da mu našteti ili ga moli da mu pomogne kaže «Kumim te Bogom».
Vukodlaci-kult predaka i moguća magijska praksa
Kako kažu istorijski izvori, narodi koji su živeli u blizini Slovena verovali su da se njihovi susedi ponekad pretvaraju u vukove. Osobe koje preuzimaju životinjsko obličje u slovenskom folkloru nazivaju se vukodlacima koji se ponekad identifikuju sa vampirima. Postoje dva načina da čovek postane vukodlak. Jedan je povezan sa određenom vrstom magijske prakse slične astralnoj projekciji pri kojij duša čoveka napušta njegovo telo i ulazi u telo druge životinje dok je drugi način povezan sa kultom predaka, posebnom predačkim kultom kod Srba. Spomenuli smo već ukrajinskog kneza Višeslava koji se noću pretvara u vuka i «vučjim trkom» presreće putanju Meseca. Višeslav je očigledno bio obdaren sposobnošću da pošalje svoju dušu u telo vuka što je tipična odlika šamana iz svih krajeva sveta.Slovenske bajke pune su opisa sličnih situacija pa tako imamo junake koji se pretvarajaju u zmije, princeze koje se pretvaraju u žabe itd. U srpskom folkloru postoji verovanje u ljude koji se rađaju sa posebnim sposobnostima- alovite ili zmajevite ljude kao i zduhače. Ovi ljudi bi se noću pretvarali u zmajeve, vazdušne duhove- zduhe ili životinje, i na taj način štitili svoje selo, napadali ono susedno ili pak obavljali neke druge magijske radnje.
Verovanje u vukodlaka postoji kod svih slovenskih naroda. Kod Bugara se ovaj entitet zove влъколакъ, kod Rusa волкодлакkod Čeha vlkodlak, Poljaka wilkolak a Srba I Hrvata vukodlak.. Ova imenica se satoji od dve reči vuk i dlaka označavajući tako čoveka koji ima vučje krzno, odnosno vučji oblik. Slična etimolofgija postoji i u nordijskoj reči ulfsark, gde imenica ulf označava vuka a sark kožu ili košulju. Ove imenice odnose se na čoveka sličnih karakteristika-čoveka koji je svojom voljom za života ili posle smrti (kao što je to slučaj kod Srba) postao obuzet svojom životinjskom prirodom. Vukodlaci i ulfsarci su očigledno na neki način povezan sa vučjim totemom, što će reći da oni, za razliku od drugih, u jakom su krvnom ili duhovnom srodstvu sa svojim životinjskim pretkom. Jer i u nordijskom i u slovenskom folkloru postoje ljudi koji se pretvaraju u druge životinje, a takvii ljudi su, recimo, slovenski zduhači ili aloviti ljudi koje smo već spomenuli kao i nordijski berserci, ljudi koji se delimično pretvaraju u medvede.
Vukodlak je u srpskom folkloru poveznan sa kultom predaka, odnosno verovanjem da će se njihov mrtvi srodnik posle smrti pretvoriti u krvožedno vukoliko stvorenje. Ovakvo biće nazive se i vampir a njegova osnovna karakteristika je neutoljiva žeđ za krvlju. Zašto su Srbi verovali da će mrtvac preuzeti baš oblik vuka a ne neke druge životinje? Zato što je srpsko vhovno božanstvo nekada davno bilo Dažbog, bog sunca i sveta mrtvih čiji je životinjski oblik bio upravo vuk. Sasvim je logično onda da će Dažbog koji vlada mrtvima pod svoju vlast uzeti čoveka koji je pripadao njegovom, vučjem rodu tj. da će srpski životinjski predak uzeti pod svoje svog preminulog potomka. Važno je i napomenuti da vampir još nije sasvim zašao u svet mrtvih budući da je on na određeni način još uvek živ i da ima svoju telesnu manifestaciju. Upravo ta telesna manifestacija ima odike oba sveta; ljudskog- jer vukodlak je još uvek polučovek, i podzemnog, jer je čovek poprimio odlike jedne htonične životinje.
Vukodlak je, dakle, onaj koji boravi na granici između dva sveta. Srbi veruju da će čovek postati vukodlak ako preko njegovog groba preleti neka ptica ili preko groba pretrči neko živinče. Posle 40 dana čovek se “povampiri” i počinje da davi ljude po kućama pijući im krv. Od te krvi se vampir ili vukodlak toliko naduje i pocrveni da se čak kaže “crven kao vampir”. Osim toga, vampir odlazi i svojoj , sada već bivšoj ženi i vodi ljubav sa njom iz čega se po verovanju, rađa dete bez kostiju. Da bi se otkrilo ko je od netom sahranjenih mrtvaca postao vukodlak seljaci dovode ždrebe bez belega i vode ga og groba do groba. Kada se ždrebe zaustavi kod groba vukodlaka seljaci uzmu glogov kolac i izbodu leš. Ovde ponovo vidimo neka opšta mesta iz slovenske mitologije I folklora..Ždrebe se odvajkada koristilo za gatanje i predskazivanje jer se u staroj Evropi verovalo da konji, posebno oni beli ili u bilo kavom smislu čisti (bez belega) predstavljaju vezu između ljudskog sveta i sveta duhova. Glog je biljka za koju se odvajkada smatralo da ima zaštitničke moći, a u cilju zaštite koristili su se takođe beli luk, breza i oskoruša. Osim vučjih karakteristika vampir je predstavljen i kao čovek koji na leđima nosi svoj pokrov a osim oko groblja i kuće svojih srodnika koje je pohodio, vapmir se pojavjivao i oko vodenica, ambara i sličnih “senovotih” mesta. Vukodlak može postati i nekršteno dete koje je sahranjeno u majčinoj utrobi. Ono posle sedam godina poraste kao vuk, međutim, ono postoje kudikamo okrutnije i krvožednije. U Bugarskoj se veruje se da je onaj koji je sahranjen u odeći napravljenoj od vune koja se prela da Mratince, vučje praznike, posle smrti postaje vukodlak. Zbog toga su bugarske žene pazile da svoje upokojene muževe ne obuku u takvu odeću.
Preci se kod Srba i Rusa ne pretvaraju samo u vukove.Oni mogu postati zmije, petlovi i ostala živine što znači da vuk nije jedina htonična životinja u slovenskom folkloru. Kao i u slučaju projekcije čoveka u životinju i ovde vladaju zakoni čija priroda još nije razjašnjena a koji svoju osnovu verovatno imaju u slabijoj ili jačoj vezi čoveka sa njegovim životinjskim pretkom te prirodom samog čoveka koja je jednim delom svakako i životinjska.