Vrhunci

Urvan Hroboatos

Urvan Hroboatos

Veoma poznat
Banovan
Poruka
13.833
Naravno, po mom ukusu i izboru. Od ovoga nema boljeg - po meni.
Uz još nekoliko tekstova, naravno (Tolstoj, Eshil, Buddha,..).

Ovdje ću navesti najveća djela koja, kako to reče američki kritik
harold Bloom "objavljuju početak i kraj ljudske sudbine". Dakle, radi
se o vrhunskim ostvarenjima koja su na vhu Himalaja, a i više.
Niz dotiču vjerske spise, neki to i jesu, većina se bavi
religioznim pitanjima. S Bloomom se ne slažem u oko trećine
ili polovice izbora, no, što ćemo...

Biblija- nepotreban širi komentar. Ključne knjige: Izaija, Job, Propovjednik,
...4 evanđelja. Plus dijelovi petoknjižja, za koje ne gojim neki veliki
entuzijazam, osim početka geneze i zakona svetosti u Levitskom zakoniku

Konfucije (po legendi, njegov unuk)- Doktrina sredine: odkrivenje
kozmosa koji čini trijada zemlja čovjek nebo; moralni univerzum kao okosnica

Bhagavad Gita, iz Mahabharate: iako kritizirana zbog
nekih dvojbenih etičkih uputa, najjači spis hinduizma,
bar po posljedcima (sličan Poimandru iz Corpusa Hermeticuma).
Neki su dijelovi nezaboravni-drugi pak štreberski: no cjelina
ostaje

Platon: Gozba, Fedon, Fedar (iako formalno filozofija, u tolikoj
je mjeri književnost da je nezaobilazna, i po ambicijama i dostignuću.
Kako je beznačajni bog Eros postao centralni Bog; kako se umire
i što se očekuje; kako je diskurzivni um vatra koja je sišla s Neba..
čitajte Platona)

Kuran- oko 15-20% teksta, većinom ranije sure; zatim Hadisi, ali
samo zbirka izvađenih Hadisa Qudsi, ne ona o praktikalijama
Kod nas se može vidjeti u : Tako je govorio Muhammed, oko 50%+
teksta (ostalo je zastarjelo)

Dante: Komedija (cijelo djelo, ne samo Pakao. Raj je besmisleno podcijenjen,
valjda zbog liberalnog tupamarostva novijega vremena, dok je vrhunac
u samim posljednjim stranicama. Ukratko- autor ga je zamislio kao 3. zavjet,
no, eto, nije tako ispalo. Na svjetovnoj razini - individuacija muškarca iz
krize srednje dobi do potpune realizacije bića. Genijalni Kombolov prijevod
na hrvatski, kojeg su mi Talijani s ponosom pokazivali u Danteovoj rodnoj
kući kad sam bio u Firenzi).

Shakespeare: Hamlet, Kralj Lear (kao što je rekao Bloom, Shakespeare
has invented perpetually growing inner self; Chesterton veli da prikazuje
"great spirits in chains"- sa žaljenjem, jer, iako vjerojatno formalno katolik, Shakespeare
nije bio vjernik (ni nevjernik)).

Dostojevski: Bjesovi (najdostojevskijevski roman, metafizički karneval u ruhu političkog romana.
Iako Zločin i kazna i Karamazovi imaju jaču reputaciju, slažem se s manjinom da je ovo
centralno djelo najvećega vizionara modernoga doba)

Marcel Proust: U traganju za izgubljenim vremenom (iako roman od oko 3000
stranica teško da ćete čitati, naveo sam ga jer se radi o najopsežnijem, i jedinom
djelu 20. st. koje može izdržati usporedbu s vrhunskim djelima prošlosti.
Glavne su teme snobizam, ljubav, ljubomora, zlo, homoseksualnost, mijene bića i... život
u vremenu).


Whitman: Vlati trave (tu sam subjektivan, no držim da je veći
od priznatih velikana kao Goethe. Sve je tu- materijalizam, misticizam, reinkarnacija,
smrt, propadanje tijela, ratovi i amputacije na živo, populizam (malo
iritantan), seks, priroda, strojevi, grad, ..)

Ostali kandidati su Cervantes (Don Quijote), Goethe (Faust), Homer (Ilijada), no
priznajem da ih nisam doživio kao cjelinu- samo nekoliko desetaka stranica, uz dosta
viška koji više nema prođu.
 
A sta sad da radim, nakon sto sam shvatila da vas dvojica nemate religijskih predrasuda i ne priznajete da je XX vek ikad poceo?

Pomozi, molim te, ne razumem poentu teme, te ne znam kako da se ponasam.
Unapred zahvalna verna citateljka.
 
Nora Barnacle:
A sta sad da radim, nakon sto sam shvatila da vas dvojica nemate religijskih predrasuda i ne priznajete da je XX vek ikad poceo?

Pomozi, molim te, ne razumem poentu teme, te ne znam kako da se ponasam.
Unapred zahvalna verna citateljka.
Kliknite za proširenje...

Nema poante, ovo je slobodan forum.
Uostalom, Marcel Proust pripada 20. stoljeću, a ja samo velim da
su meni ovo vrhunci, i ne namećem- to i ne mogu- nikom drugom.

Glede romana, već rekoh- 90% najvećih je napisano od 1840 do 1940.
Zadnjih 20-40 godina će ostati kao jalovo razdoblje, što god
pisalo po preporakama New York Timesa i sličnim kuhinjama.
 
Nora Barnacle:
Avaj, cak ti i ironija ne pristaje! O, sudbino: zar nekome bas nista, a nekome sve?
Evo, dobrovoljno se javljam da se meni zakine na stilu i produhovljenosti, a da se da ubogima. Pa neka je i u ime bratstva i jedinstva, sta mogu!

P.S. samo se ti pritaji i trudi se da zapamtis sto vise odavde, ima jos nade, ona zadnja umire. Jeste da trazimo bas mnogo, ali...sta ima veze, gore da bude ne moze.
Kliknite za proširenje...

O tom se i radi. Kakovosni srp. forumaši se ponašaju detaširano. Ne pokušavaju
"raskrinkati" mračne naume drugih postopisaca. Ne insinuiraju ništa o njihovu osobnom
životu ili motivaciji za ovaj ili onaj tekst.

Velim- različite su to kulture. Ne da je njetko nekulturan, a drugi suprotnost.
Nego- uz iznimke pjenjenja oko politike- nema insinuiranja, a ni podcjenjivanja sugovornika.
Jer- tema su mišljenja i stajališta iznesena u postovima, a ne niti osoba koja to piše, ni njezini mogući motivi,
a sadržaj teksta se ne pljuje paušalno, nego rasčlanjuje argumentima.

Mogu samo reći da sam izgleda bio u pravu- radi se o bitno različitim komunikacijskim
kodovima.
 
Direkt:
Pokazuje svoju intelektualnu superiornost, način na koji je prozreo dela i odabrao ova kao najuzvišenija. Naravno, sad bi trebali da mu se klanjamo[/QUOTE

Ja njega citam pazljjivo, a i uzivam citaujuci njegove postove vec godinama ( vise doduse na lingvistici jer jako retko ovde pise), zaista ne razumem koji je tebi moy da lupetas
o nekakvim klanjannjima. Covek je napisao svoje vidjenje nekog " vrhunca" (doduse mnozina je po sredi), zanimljivo je da si to procitao jos pre dva dana, ali se tek
sada javljas da podrzis njegove kriticare. U odnosu na mnoge ovde ( da ih ne imentujem) covek je zaista superioran.

Ja ne shvatam sta tu tebi smeta? On je postavio zanimljiv naslov, ako imas nesto da kazes, kazi, a ako nemas onda bas i ne moras da ga kritikujes,
a samo zato sto mu Nora nalazi nekakve zamerke.
Kliknite za proširenje...
 
Htela bih da zamolim forumaše za malo tolerancije i gostoprimstva. Svojim ponašanjem na ovoj i još nekim njegovim temama, upravo pokazujete da je Urvan Hroboatos u pravu. On vas ne vređa, a ukoliko vam se ne sviđa kako i šta piše, ne mora da čitate.
 
Pa da reknemo koju o tim likovima.

Retro, zamjerke Proustu bi bile:

* previše analize. Kao da postoji neka granica koju mudrosno-analitički pisac ne bi trebao prijeći, i
tu je George Eliot našla pravu mjeru. Proust je pretjerao u "Zatočenici" (no nadoknadio je
u "Bjegunici", posebno u slavnom odlomku kad Marcel prima, tobože, Albertinino pismo i vidi da mu je svejedno, da ju više ne voli.)

* nedostatak životne radosti. Ovo može zvučati kao Staljinovo ideološko pranje
mozga, no činjenica je da je uza sav sjajni humor "Traganje" turobna knjiga.
Kao da se vidi da ju je pisala osoba koja nije tjelesno zdrava, a ni psihički vitalna.

* uistinu previše homoseksualizma. Koilko god Proust majstorski ludovao
(vidjeti uvod u "Sodomu i Gomoru")- ipak je nemoguće da tolik broj likova
ispadnu šupak meraklije. Posljedica autorova homoseksualizma i astme je i
neka zagušljiva atmosfera- kod Prousta nema istinske duhovne slobode,
nema životnih ritmova vezanih za biološke izmjene rađanja i umiranja
(kao kod Tolstoja). Nekako se osjeća da je pisac samac, bez djece i da
nema potrebu da se bori za materijalnu egzistenciju.

* pretjeruje i ponekad s umjetničkim analizama koje-nije samo moje mišljenje- baš i
ne stoje, recimo brdo stranica o Wagneru. A Wagner je "zdošel", daleko od toga da
je kulturna figura kakav je bio. I pričanja likova o Dostojevskom su uglavnom bez
veze, ne pridonose nešto spoznaju o FMD-u i njegovu djelu.

* ponovo- djelo odiše tim što mu je auktor muškarac koji se nije ženio, cijeli je
život proveo s mamom (do njezine smrti), i nije imao djece. Plus to da je bio
topli brat, no da i nije, to je knjiga histerično preosjetljivoga esteta. Drugačije bi
bilo da je autor živio sa ženom, morao se prilagođavati, trenirati živce na ženina
zvocanja, mijenjati pelene i učiti dijete hodanju i čitanju. Nema kod Prousta tog
ritma života, zdravih- baš zdravih- ljudi koji nalaze ispunjenje u radu, u religiji,
u obitelji, u ... Razlika između zdravog i bolesnoga ironista vidljiva je
usporedimo li ga s njegovim parcijalnim predhodnikom
(obojica su imali židovske majke) Montaigneom.

* budući da je diskurz memoarski, stalno osjećamo kako je sve nenako svršeno, gotovo,...
a likovi- svejedno koje dobe- ne zriju, nego stare i postaju nemoćni i kilavi.
Ne vidim nigdje zrelu mušku snagu i radost postojanja (kao kod Whitmana, koji je
bio unekoliko homić, ali ne previše, a i imao je šire životno iskustvo). Dok ovaj
astmatičar davi li ga davi. Jednostranost Prousta vidi se i u hiperbolama
kojima je obasuo umjetnički poziv- kao da je jedino to put životnoga ispunjenja,
dok to ne mogu biti fizički rad, znanost, medicina, politika, pravo, ...


Uza sve to, Proust ostaje vjerojatno najveći imaginativni auktor 20. stoljeća.
 
Sokolica_M:
Uh. Jako je teško da se priča o vrhuncima.
To zvuči tako ograničavajuće.
Kao da ništa van toga ne zaslužuje pažnju.

Ja bih ovakve teme uvek da preformulišem.
Kliknite za proširenje...

Zasto?
Pa nije jednina, nego mnozina. Moze i 100 vrhunaca;) Pa i 1000 ( i slovima= hiljadu)..

Odlican je naslov, nezgodacija je sto niko nista ne pise.
 
Nije to mehanički, no činjenica je da postoji neki konsenzus o ključnim
autorima zapadne književnosti. Ta se suglasnost iskristalizirala tijekom vremena
kroz radove estetičara, pisaca, čitatelja...i nije tek običan hir.

Ova nekolicinu koju sam naveo (plus, recimo, 5-10) priznata je i cijenjena. O njima
su napisane cijele knjižnice, poslužili su kao temeljci nacionalnih kulture, te inspiracija za
druge autore (i umjetnosti. Sjetimo se samo opera po Shakespeareu i Puškinu).

Tako, n.pr., roman 20. st. ima nekolicinu imena autora za koje se drži da su najbolji:
Proust, Joyce, Kafka, Mann, Musil, Faulkner, eventualno Broch i Garcia Marquez.
Ja bih dodao još 3-6 autora- svakako Conrada, iako je on na samom početku stoljeća-
no to je to.

I, neizbježni subjektivizam: Milan Kundera je, mislim, dobro rekao da Kafka nikad
ne bi bio tako priznat da je pisao na češkom. Nažalost, to su realije.
 
Za svako vrednovanje književnog dela potrebna je neka vremenska distanca.
Dakle, poslednjih pola veka nama se čini jalovim, ali je pitanje šta će kroz jedno stoleće civilizacija koja tada bude živela (da nas nasledi) da pronađe i koji će pisci s 21. veka tada ''vaskrsnuti''.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top