Ljubiša Bačić je bio divan glumac, sve ostalo - pesnik...
Milan Caci Mihajlović, glumac Atelje-a 212, recituje stihove Ljubiše Bačića "Moj živote"
Prolaznost je uvek slavna" - izvire iz Bajinog sećanja i postaje poslednja rečenica
njegove knjige "Moj živote, malo li te ima"... jer, šta je drugo i ta njegova knjiga i
bilo koja i kakva knjiga, nego spomenik prolaznosti? Ili, kako kaže Lju. Bačić - Baja:
"Uspomene postoje dok postoje oni koji su ih doživeli... posle toga su - ništa."
Alhemijom kojom nastaje poezija, svojim nostalgičnim stihovima Baja dodaje i
žižak iz kandila nade... i kao svaka prava poezija u srži, u klici svake pesme čuva
sliku, još više - niz slika od kojih se upreda potka poezije našeg dragog Baje.
"Daleko po nekom krovu
lenjo prolazi mačka.
Tihi umorni crvi
zadnju zidinu ruše.
Mali psi neba rastržu
detinji leš oblačka
u ropcu besmisla gine
bleda jednačina duše".
O Bajinoj poeziji pisao je pre B.M. Mihiz... i potpunije i sa više znanja i poznavanja.
Ostaje nam da podvučemo još poneki stih - kao:
"Novine donose vesti,
večite oglase smrti
i smenjuju se dani,
godišnja doba, ljudi...
Bezglasno voda teče,
veliki točak se vrti,
vreme nam kuca račun
i počinje da - sudi."
Sa svešću koliko je sve prolazno, da je vreme tu da nam sudi, spominjem poeziju
Lj. Bačića i znam da ovo nije knjiga - ovo je jedan život...
Slika po slika - život...
A, sa rafinmanom pesnika prve vrste, Baja piše:
"Kao koza so,
sunce oblizuje staklasti asfalt"...
Da je objavio samo ovaj jedan stih, znali bi smo da je pred nama poezija prvog reda...
Ljubiša Bačić - Baja je bio divan glumac, a sve ostalo - pesnik...
Nezaboravan svakako...

Milan Caci Mihajlović, glumac Atelje-a 212, recituje stihove Ljubiše Bačića "Moj živote"
Prolaznost je uvek slavna" - izvire iz Bajinog sećanja i postaje poslednja rečenica
njegove knjige "Moj živote, malo li te ima"... jer, šta je drugo i ta njegova knjiga i
bilo koja i kakva knjiga, nego spomenik prolaznosti? Ili, kako kaže Lju. Bačić - Baja:
"Uspomene postoje dok postoje oni koji su ih doživeli... posle toga su - ništa."
Alhemijom kojom nastaje poezija, svojim nostalgičnim stihovima Baja dodaje i
žižak iz kandila nade... i kao svaka prava poezija u srži, u klici svake pesme čuva
sliku, još više - niz slika od kojih se upreda potka poezije našeg dragog Baje.
"Daleko po nekom krovu
lenjo prolazi mačka.
Tihi umorni crvi
zadnju zidinu ruše.
Mali psi neba rastržu
detinji leš oblačka
u ropcu besmisla gine
bleda jednačina duše".
O Bajinoj poeziji pisao je pre B.M. Mihiz... i potpunije i sa više znanja i poznavanja.
Ostaje nam da podvučemo još poneki stih - kao:
"Novine donose vesti,
večite oglase smrti
i smenjuju se dani,
godišnja doba, ljudi...
Bezglasno voda teče,
veliki točak se vrti,
vreme nam kuca račun
i počinje da - sudi."
Sa svešću koliko je sve prolazno, da je vreme tu da nam sudi, spominjem poeziju
Lj. Bačića i znam da ovo nije knjiga - ovo je jedan život...
Slika po slika - život...
A, sa rafinmanom pesnika prve vrste, Baja piše:
"Kao koza so,
sunce oblizuje staklasti asfalt"...
Da je objavio samo ovaj jedan stih, znali bi smo da je pred nama poezija prvog reda...
Ljubiša Bačić - Baja je bio divan glumac, a sve ostalo - pesnik...
Nezaboravan svakako...


