
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
VREME JE...
1.deo
Čubura....moj život oslikan detinjstvom i malo nestandardnom mladošću.
Čubura....mesto gde sam porasla i odrasla na način koji nisam birala.
Čubura....lepa....raskošna...razigrana i užurbana u svojoj lenjoj starinskoj mirnoći.
Čubura... dvorište nekog mog drugog, davnog života.
Čubura... miriše i kad izgovaraš joj ime....kao neka stara dobrodržeća gospodja.
Podjoh ka njoj da pomirim ta dva života.Nekadašnji koji ruži sada u ovom mom vremenu i sadašnji. Bar da pokušam da oprostim i lagano mirne duše počnem da pratim nestajanje. Promena traži promenu a on se jako promenio...vreme je...
Dok sam se trolejbusom vozila želeh da je metalna kapija mog dvorišta otključana kako bih mogla ući. Zgrada je odmah preko puta autobuskog stajališta tako da nemam vremena za psihičku pripremu. U pogled udjoše njena raširena krila. Ulazim u dvorište koje formiraju zgrade.
„Maaaaaaamaaaaaa“ Maja stoji na velikoj terasi ispod stanova sa školskom torbom pored nogu dozivajući majku....čežnjivo..skoro da glas cvili. Nedostaje joj kuća i mama. Skoro mesec dana je kod strica na Karaburmi jer Deki ima infektivnu žuticu. Sa mamom razgovara telefonom ili ovako preko terase svakoga dana kada se vraća iz škole. Nekad, kada je tugice uhvate dodje i pre škole. Svi je tetoše i jako je lepo kod strine i strica....ali....
Lokna stade izmedju dva velika asparagusa.....“Majo, sine, kako si, šta ti je, šta je bilo u školi, da li slušaš strinu?“
„Mamaaaaaa hoću kod nane“
„Ali sine, ti kao da je nana prekoputa a ne 200 km odavde... ne možeš sama vozom“ zaprepašćena je i zatečena mati
„Mama, mogu, pa velika sam. Sto puta smo išli, znam gde treba da sidjem....nana kaže, kada vidim korpe Aleksinačkog rudnika onda je vreme da se spremim i stanem kod vrata...mamiiice...molim te. Ne mogu kod nas kući pa mogu bar kod moje nane.“
Lokna je zasuzila i predala Maju kondukteru uz molbu da je povremeno proveri i opomene kad treba da sidje u stanici Aleksinac. A Maja presretna i napokon mirna. Mama je obećala da neće nani javiti telefonom da dolazi. Iznenadiće je. Kad mogu da prodajem kruške na pijaci, mogu i da putujem sama.
Kondukter je obilazio i kada je došao da je opomene da je treba da sidje zatekao je kod vrata vagona kako stoji i čeka.
Maja preskoči malu kapiju koju je nana već zaključala i baci se u zagrljaj iznenadjenoj starici. Napokon... kuća.
Bila jednom devojčica
Po imenu mala Lili.
Krezub osmeh, lice vedro
uvek joj je puno jedro.
Jedrila je svuda ona,
Kao čigra vrtela se
u dvorištu svom ljubljenom.
A ulica njena beše
čitav kosmos duše snene.
Oblacima plovila je
pekarima smešila se,
život joj je zlatan bio
u osmeh se pretvorio.
Donela je ona macu
pa će reći majci tiho
“Mama,mama vidi šta je
maca sada nešto hramlje”
Pogledala mati njena
ta dva oka što je mole
kao izvor, kao cvet
ceo njezin mali svet.
“Jao, Lili pusti macu
zar ne vidiš…buve ima
šta ću s tobom dete moje
pored lude glave tvoje”
Lili samo treptala je
da zadrži suzu želi
odala je nesretnica
sidje putem malog lica.
Uze mati mače malo
poprska ga praškom nekim
maca od tog posta bela
a onda je jela, jela.
Zaspa maca, tiho usni
u Lilinom malom krilu.
Mama pridje šapu gladi
pa povuče nenadano
skoči maca uplašeno
sada hoda savršeno.
Osmeh mamu sada krasi
Osmeh koji tugu gasi
“A sada je pusti Lili
da izadje kud je htela”
“Ali mama…..još je bela”
“Slušaj Lili, pile moje,
maca voli da se šeta
po travici, po avliji
kao I ti što to voliš.
Zar bi sretna I ti bila
kada bih te zatvorila
da ne vidiš sunce, nebo
kamen, cvetić ni drugare.
Plakala bi tiho, tužno
I sve bi ti bilo ružno.
Poslušaj me milo moje
život ima svoje boje”.
Zamisli se malo Lili.
mama ipak ima pravo.
Uze svoga druga malog
iz naručja šape vire
odnese ga u dvorište.
Kad ga spusti u travicu
okrete se mače malo
bogami se nasmejalo.
“Mama, mama….smejalo se”
“Ko se smej’o milo moje?”
“Mala maca…časna reč”
Reče lepi krezub kez.
PEROOOOOOOO
Iz dvorišta neko zove
„Lili, Liliiiiii, Liiiiiiiiliiiiiiiii“
Brzo Lili na terasu
Da dovikne drugu svome
„Evoooooooo idem“
„Mamaaaa, idem dole,
U dvorište“
Dovikuje ona majci
Pa se sjuri kao vetar
Iako je nema metar.
Stepeništem zvone sada
Brze noge male Lili
Tupa,tupa,tupa,tupa
Eto sada ona lupa.
Na krivini gelendara
Zanosi se samo tako
Kao vozač reli trka
E, takva je sada frka.
Nije lako da se stušti
Jer sad ona teret nosi.
Pantalone jedva stoje
Same idu sve na dole
Klikeri se komešaju
U džepu se sudaraju
„Evo,evo samo malo
Jednoperci, petoperci
Plastikanci i staklenci
I klikerčić mili sretni
Sad će odmah psti spretni
Da vas bace da letite
Bucka Peru da sredite“
Idemo da rasturimo Peru......
Perooooooooo ja prva bacam
U dvorištu gde je sada onaj korov bio je mali bazen sa peskom, penjalica, klackalica i ljuljaška. Igrali smo se tu i svi su nas mogli videti. Bili smo na oku roditeljima. Sve e vrvelo od dece, svadja, suza i smeha. Sada, nema dece....samo par kola i mačke. Deca se sada druže on line verovatno ili ih roditelji odvedu u igraonice. Mada, tu je u Čuburski park ali je ovo dvorište bilo jako zgodno.
Terasa našeg stana je zastakljena ali su na njoj još držači za saksije u kojima su bili asparagusi niz koje su bežale Cucika i Mucika hahahaah Bože kako su to bila vesela i brljiva stvorenja.Za one koji ne znaju, Cucika i Mucika su brat i sestra. Cucika je veverac (muška veverica) a Mucika je prosto veverica (žensko). Mama nam ih je kupila jednog divnog miholjskog popodneva na Kalemegdanu....isto tako lepog kao i ono miholjsko popodne kada sam počela da pišem ovu knjigicu

Roletne su na svim prozorima spuštene....kao da su se zatvorile za život.
Na ulazu imaju sada interfone tako da nisam mogla ući a htela sam da odem do stana i samo stanem ispred vrata....ulaz mračan i hladan....polazi uz stepenice...desna noga kreće uvek prva....
Nema tuge....nema ni suza....samo seta i lepe slike što pune dušu.
Polazim dalje...ima toga još...idemo u kafanu
