
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
VREME...2.deo
Pod šupom....tako mi to zovemo, a zapravo je trem koji gleda u ekonomsko dvorište i centralni je deo celodnevnih zbivanja, sedi majka i čeka nas. Ne da da je poljubim....
„Bolesna sam što će me pa ljubiš“
„Nisi zarazna pa da te ne ljubim“ govorim šaljivo saginjući se da je cmoknem u obraz.
„Ma boles’ga“ a milo joj.....svelo lice, ruke u krilu sve kvrgave od rada....jagodice iskočile i oči imaju neki dalek pogled....krhka starica
„Kad ne mogu ništa....što neće bog da nas uzne, da nas začaprljate sas zemlju i muku da si nemate nego ovako patravi se spoturamo“.....sevnuše oči i pobeže onaj daleki pogled.....“a, tu si majko“ pomislih u sebi sa osmehom. Jaka je ona....ali dijabetes menja narav, posebno onaj na nervnoj bazi....godine menjaju narav...sve vodi ka ekstremima. Jako, jako slabo srce čija se volja ne predaje...htelo bi svinje , kokoške, ćurke da čuva....a ne može i odbija da prihvati...inslulin...sve je Maca organizovao, ko joj daje, kako i kada dva puta dnevno, ....pored toga i otac je tu....odbija bilo kakvu drugu pomoć osim od strane svoje dece...ćerke i sina. Ćerka je tu svaki dan....ali majka ne sluša....jedino sin može da je savlada...onda se problem rešava telefonom uz mnogo nervoze i buke.
„Idem da pozdravim oca....nećemo kafu Maco, kasno je, jel’ da?“ govorim penjući se preko tri basamka i preskačući opanke ispred vrata što stoje kao čuvari....
„Nećemo....daj da sednemo malo ....u miru“
„Dobro veče tata“ senka sa kostima okreće glavu ka meni
„Dobro veče, stigla si“ kosti obučene u kožu kreću ka meni da me pozdrave
Nestajanje....gledam nestajanju u oči...nestajanje ima siv nevideći pogled. Nepokretan je.....kosti na sve strane samo pucaju pri najmanjem pokretu....dekubitne rane..... izraz lica odlazećeg. Gledam i ne mogu da verujem da je to ona gromada od čoveka...onaj čovek što popuni ragasto od vrata svojom pojavom kad ulazi u kuću... Gledam.....
“Kako je tata?“
„ Kako mora ......kako mora.....al’ ne valja“ govori glas koji slušam 30 godina.....samo je on ostao isti....za sada
„Biće bolje „....glupe reči ali izadjoše iz grla
„Neće“ i okreće glavu od mene....neprijatno mu je....odlazim ostavljajući ga njegovoj tišini.
Na vratima me sreće muž....želi da mi pokaže kupatilo koje su on i Maki napravili u produžetku ove sobe da starima bude lakše. Postoji i velika kuća u kojoj je kupatilo, ali do nje vodi 7 basamaka i 10 metara je od ove.....prevelika razdaljina za njih. Zato su njih dvojica napravili drugo za 8 dana.....od poda do plafona, voda, odvod, struja, pločice, držači oko wc šolje ..nema kade, nema ni tuš kade samo dobar pad, stolica, držač celom dužinom zida....na sve strane po kući uštemovani držači za ruke u zidove....više nisu potrebni. Ponosno mi govori hvaleći sina....i sad dok su bili zajedno nekih 20 dana u žetvi Maki ga je kaže hranio bogovski, prao sudje sa sve ostavljanjem za pomije, veš, nabavka, oko deke ako Maca nije tu...Maca nije vozio kombajn ove godine. Platio je drugof da ga vozi a on je bio kući zbog oca i majke. Maki je vozio svoj i kada bi Maca poželeo da šmugne u mir polja mali je ostajao kući da dežura. Lekovi, hrana, presvlačenje, kupanje, stoka, sve sami....moji momci. Samo.....nisu mi rekli ni trećinu ....ma ni četvrtinu pravog stanja...kažu šta da ti pričamo, tako je kako je....guramo, ne sekiraj se.
Sedam kod majke i Mace.....palim cigaru. Muž me samo pogleda.....nema reči.....ne trebaju.
„Da li ste večerali ti i otac“ pitam majku.
„Jesmo, vas dvoje jedite....ima.....će vidiš. Idem u krevet. Laku noć“
„Laku noć mama“ teško se penje uz ona tri basamka....gledam je kad je ustala....da nije garderobe bila bi providna...pogurena prilika koja je do skora jurila avlijom da ja nisam mogla da je stignem...
Sedimo i ćutimo.....ćutanje je lek nekad...gledam ga golog do pasa, zavaljenog u stolici..ispružene duge noge ...hahaha kraj jedne je leglo mače i spava li spava. Pokazuje mi pogledom na njega...osmeh u očima
„Oslabio si čoveče...pa zašto tako?“
„Od rada ženo, nemaš pojma kako je ovde bilo....“
“Slušaj ti, ti radiš svake godine ovo....i stalno radiš mnogo....nije to od rada, od sekiracije je....sad sam tu, ja kuvam, ti jedeš.....sve i koliko sipam.....jasno?“
„hahahaah jasno“.....bore smejalice rade svoj posao.....ruka bronzana sa plavim venama...kreće se lagano.....uzima mi šaku.....pogled.....igram od njega, ali.....lista prioriteta se ispreči pred pogledom.
„Šta ćemo da večeramo“ pitam i izvlačim ruku hahahah....mnogo je oslabio.
Sedimo opet napolju nakon večere...pričali malo, pa ućutali....nekako ćutanje sad više prija...sutra ćemo pričati, sada.....sad je razgovor tišina....tišine što se grle, osećaju...osećaj celosti, tihe, potpune....mesec kao tepsija..čuje se lavež kera....vrela noć....prosto osećam kako se on opušta...noć ćuti donoseći mir u tom vrelom lelujajućem vazduhu....tek po neki dašak vetra te prosto prene iz vrućeg dremeža....čekamo se....čekamo da svako dodje u svoj mir, oseti ga, preda mu se...dlan okrenut na gore......veliki, otvoren kreće preko stola ...moj mali nestaje u preplanuloj šaci.....mesec sija k’o tepsija......
Napokon zaspasmo...ruka mi je jastuk....druga na mom boku....disanje iza mene....oporaviću te ja, samo da mi dodješ kući....
Nastaviće se....
