VREME...2.deo



(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)​



VREME...2.deo


Pod šupom....tako mi to zovemo, a zapravo je trem koji gleda u ekonomsko dvorište i centralni je deo celodnevnih zbivanja, sedi majka i čeka nas. Ne da da je poljubim....
„Bolesna sam što će me pa ljubiš“
„Nisi zarazna pa da te ne ljubim“ govorim šaljivo saginjući se da je cmoknem u obraz.
„Ma boles’ga“ a milo joj.....svelo lice, ruke u krilu sve kvrgave od rada....jagodice iskočile i oči imaju neki dalek pogled....krhka starica
„Kad ne mogu ništa....što neće bog da nas uzne, da nas začaprljate sas zemlju i muku da si nemate nego ovako patravi se spoturamo“.....sevnuše oči i pobeže onaj daleki pogled.....“a, tu si majko“ pomislih u sebi sa osmehom. Jaka je ona....ali dijabetes menja narav, posebno onaj na nervnoj bazi....godine menjaju narav...sve vodi ka ekstremima. Jako, jako slabo srce čija se volja ne predaje...htelo bi svinje , kokoške, ćurke da čuva....a ne može i odbija da prihvati...inslulin...sve je Maca organizovao, ko joj daje, kako i kada dva puta dnevno, ....pored toga i otac je tu....odbija bilo kakvu drugu pomoć osim od strane svoje dece...ćerke i sina. Ćerka je tu svaki dan....ali majka ne sluša....jedino sin može da je savlada...onda se problem rešava telefonom uz mnogo nervoze i buke.
„Idem da pozdravim oca....nećemo kafu Maco, kasno je, jel’ da?“ govorim penjući se preko tri basamka i preskačući opanke ispred vrata što stoje kao čuvari....
„Nećemo....daj da sednemo malo ....u miru“
„Dobro veče tata“ senka sa kostima okreće glavu ka meni
„Dobro veče, stigla si“ kosti obučene u kožu kreću ka meni da me pozdrave
Nestajanje....gledam nestajanju u oči...nestajanje ima siv nevideći pogled. Nepokretan je.....kosti na sve strane samo pucaju pri najmanjem pokretu....dekubitne rane..... izraz lica odlazećeg. Gledam i ne mogu da verujem da je to ona gromada od čoveka...onaj čovek što popuni ragasto od vrata svojom pojavom kad ulazi u kuću... Gledam.....
“Kako je tata?“
„ Kako mora ......kako mora.....al’ ne valja“ govori glas koji slušam 30 godina.....samo je on ostao isti....za sada
„Biće bolje „....glupe reči ali izadjoše iz grla
„Neće“ i okreće glavu od mene....neprijatno mu je....odlazim ostavljajući ga njegovoj tišini.
Na vratima me sreće muž....želi da mi pokaže kupatilo koje su on i Maki napravili u produžetku ove sobe da starima bude lakše. Postoji i velika kuća u kojoj je kupatilo, ali do nje vodi 7 basamaka i 10 metara je od ove.....prevelika razdaljina za njih. Zato su njih dvojica napravili drugo za 8 dana.....od poda do plafona, voda, odvod, struja, pločice, držači oko wc šolje ..nema kade, nema ni tuš kade samo dobar pad, stolica, držač celom dužinom zida....na sve strane po kući uštemovani držači za ruke u zidove....više nisu potrebni. Ponosno mi govori hvaleći sina....i sad dok su bili zajedno nekih 20 dana u žetvi Maki ga je kaže hranio bogovski, prao sudje sa sve ostavljanjem za pomije, veš, nabavka, oko deke ako Maca nije tu...Maca nije vozio kombajn ove godine. Platio je drugof da ga vozi a on je bio kući zbog oca i majke. Maki je vozio svoj i kada bi Maca poželeo da šmugne u mir polja mali je ostajao kući da dežura. Lekovi, hrana, presvlačenje, kupanje, stoka, sve sami....moji momci. Samo.....nisu mi rekli ni trećinu ....ma ni četvrtinu pravog stanja...kažu šta da ti pričamo, tako je kako je....guramo, ne sekiraj se.
Sedam kod majke i Mace.....palim cigaru. Muž me samo pogleda.....nema reči.....ne trebaju.
„Da li ste večerali ti i otac“ pitam majku.
„Jesmo, vas dvoje jedite....ima.....će vidiš. Idem u krevet. Laku noć“
„Laku noć mama“ teško se penje uz ona tri basamka....gledam je kad je ustala....da nije garderobe bila bi providna...pogurena prilika koja je do skora jurila avlijom da ja nisam mogla da je stignem...

Sedimo i ćutimo.....ćutanje je lek nekad...gledam ga golog do pasa, zavaljenog u stolici..ispružene duge noge ...hahaha kraj jedne je leglo mače i spava li spava. Pokazuje mi pogledom na njega...osmeh u očima
„Oslabio si čoveče...pa zašto tako?“
„Od rada ženo, nemaš pojma kako je ovde bilo....“
“Slušaj ti, ti radiš svake godine ovo....i stalno radiš mnogo....nije to od rada, od sekiracije je....sad sam tu, ja kuvam, ti jedeš.....sve i koliko sipam.....jasno?“
„hahahaah jasno“.....bore smejalice rade svoj posao.....ruka bronzana sa plavim venama...kreće se lagano.....uzima mi šaku.....pogled.....igram od njega, ali.....lista prioriteta se ispreči pred pogledom.
„Šta ćemo da večeramo“ pitam i izvlačim ruku hahahah....mnogo je oslabio.

Sedimo opet napolju nakon večere...pričali malo, pa ućutali....nekako ćutanje sad više prija...sutra ćemo pričati, sada.....sad je razgovor tišina....tišine što se grle, osećaju...osećaj celosti, tihe, potpune....mesec kao tepsija..čuje se lavež kera....vrela noć....prosto osećam kako se on opušta...noć ćuti donoseći mir u tom vrelom lelujajućem vazduhu....tek po neki dašak vetra te prosto prene iz vrućeg dremeža....čekamo se....čekamo da svako dodje u svoj mir, oseti ga, preda mu se...dlan okrenut na gore......veliki, otvoren kreće preko stola ...moj mali nestaje u preplanuloj šaci.....mesec sija k’o tepsija......
Napokon zaspasmo...ruka mi je jastuk....druga na mom boku....disanje iza mene....oporaviću te ja, samo da mi dodješ kući....

Nastaviće se....



 
Ljiljka,jako lepo si ovo napisala (oba dela) Delicak svog zivota podelila sa nama...lepo
Sekiracija oko roditelja i ta pozrtvovanost,briga...naprosto nas tera da se menjamo...ali ta razdvojenost od bliznjih je osecaj koji se tesko moze opisati recima,a ti si to uspela da docaras
Ipak znam da ti je srce puno jer si sa svojim najdrazima..ne sa svima,ali ipak... :zag:
 
Ninel;bt157809:
Ljiljka,jako lepo si ovo napisala (oba dela) Delicak svog zivota podelila sa nama...lepo
Sekiracija oko roditelja i ta pozrtvovanost,briga...naprosto nas tera da se menjamo...ali ta razdvojenost od bliznjih je osecaj koji se tesko moze opisati recima,a ti si to uspela da docaras
Ipak znam da ti je srce puno jer si sa svojim najdrazima..ne sa svima,ali ipak... :zag:


Hvala Ninel. Život.....da, ceo je ispisan. Iskreno, bila sam blaga....stalno sebe sputavala u rečima jer je ovo ipak javno i prosto ne želim da bude previše lično već objektivno ali sa doziranim ličnim osećanjima koja daju boju ....najlakše je napraviti patetiku od života. Zato i traje pisanje još od nedelje ...jako mi je teško da ispišem tugu, jer ona je moja i ne dam je nikom, a vala i kome treba...zato su ojhaaa pesmice moj lek.
Tako je kako mora biti. Maki je već tu a Maca stiže uskoro. Mi ćemo se kompletirati a tamo.....ostaje moja zaova, telefoni, Mava će često odlaziti da je odmeni....Maki će njega odmenjivati ovde...samo da se odmore malo, biće lakše.
Hvala što si se javila mila....tema je teška, ali moja :zag:
 
Lepo napisano,iskreno,dirljivo..Nažalost ta slika je tako česta ,skoro tipična za naše ostarelo i zanemareno selo a pojedinačne priče kao ova dramatične su i u svojoj surovoj neminovnosti nisu bez lepote.Pre svega zbog svesti da je čovek uradio sve što je mogao i da je časno obavio svoj zadatak.
 
Puno emocija na jednom mjestu....jako me dirnulo...život...baš onaj realni,surovi....al,ja znam da si ti jedna od onih jakih žena čija ljubav,duh i energija može da se nosi sa ovim što se zove ŽIVOT:zag:
 
epa ljiljO , fino si to ispisala , ali tako je to ti si to bar prevazisla i prezivjela ima nas sto nas ceka to
sam pomisao na to,,, samo se grc stvori u stomaku ali sta cu znam da me ceka taj dan
 
zxy;bt157822:
Lepo napisano,iskreno,dirljivo..Nažalost ta slika je tako česta ,skoro tipična za naše ostarelo i zanemareno selo a pojedinačne priče kao ova dramatične su i u svojoj surovoj neminovnosti nisu bez lepote.Pre svega zbog svesti da je čovek uradio sve što je mogao i da je časno obavio svoj zadatak.

Pre svega zbog svesti da je čovek uradio sve što je mogao i da je časno obavio svoj zadatak.

Tačno Z....zbog ovoga sam ponosna na moje momke...od Maca sam očekivala to jer je on jako brižan ali smo oboje ponosni na sina
 
RiadaT.;bt157824:
Puno emocija na jednom mjestu....jako me dirnulo...život...baš onaj realni,surovi....al,ja znam da si ti jedna od onih jakih žena čija ljubav,duh i energija može da se nosi sa ovim što se zove ŽIVOT:zag:

Naravno da imamo snage svi mi....najbolji način da ideš napred je kad nemaš kud nazad.....samo ispisah život za knjigicu.....e, sad, što i vi morate da čitate ...;):zag:
 
grommm;bt157829:
epa ljiljO , fino si to ispisala , ali tako je to ti si to bar prevazisla i prezivjela ima nas sto nas ceka to
sam pomisao na to,,, samo se grc stvori u stomaku ali sta cu znam da me ceka taj dan

Pa svakoga čeka....sreća je u toj dubokoj starosti kad se ima takav porod koji brine
 
ustvari procitaj ovo

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života."
 
grommm;bt157843:
ustvari procitaj ovo

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života."

Pogrešno grome....prošlost je nekad bila sadašnjost i tada smo reagovali tako i tako. To ostaje u nama i izgradjuje nas dalje...na bazi svega prošlog reagujemo sada baš tako kako reagujemo. Ubijanjem prošlosti negiramo sami sebe i svaki dan započinjemo potpuno prazni. To ne ide tako u životu
 
I onda kažu; šta ćeš! Takav je život!
Kad se setim da nas sve to čeka, usredsredila sam se na
ta dva života koji se naočigled gase, poželim svašta, svašta
Tebi Ljiljo, samo pohvale za odnos prema starima, svojoj porodici uopšte,
razmišljanju....snazi da to ponovo preživljavaš pišući za tvoju knjigicu...
:heart:
 
mari47;bt157846:
I onda kažu; šta ćeš! Takav je život!
Kad se setim da nas sve to čeka, usredsredila sam se na
ta dva života koji se naočigled gase, poželim svašta, svašta
Tebi Ljiljo, samo pohvale za odnos prema starima, svojoj porodici uopšte,
razmišljanju....snazi da to ponovo preživljavaš pišući za tvoju knjigicu...
:heart:

Pa čeka nas.....i jeste teško jako, ali starima je najteže. Ipak, sretni su jer imaju LJUDE od dece.
Moram ispisati sve dok on ne stigne...ovo oduzima snagu....:heart:
 
LJILJA MMM;bt157850:
Pa čeka nas.....i jeste teško jako, ali starima je najteže. Ipak, sretni su jer imaju LJUDE od dece.
Moram ispisati sve dok on ne stigne...ovo oduzima snagu....:heart:

pa eto budi sretna sto sada imas svoju djecu, sto ce to isto prezivjeti kao sto si ti sa svojim roditeljima prezivjela ... `??????

kad ostarim i dodje taj trenutak smrti i bolova onda molis boga da te uzme , sto ce mi ko cekame zemlja i bog,,, i gotovo
necu da razmisljam o tome
sto je samo strah od starosti i smrti o cemu pises za mene
 
grommm;bt157851:
pa eto budi sretna sto sada imas svoju djecu, sto ce to isto prezivjeti kao sto si ti sa svojim roditeljima prezivjela ... `??????

kad ostarim i dodje taj trenutak smrti i bolova onda molis boga da te uzme , sto ce mi ko cekame zemlja i bog,,, i gotovo
necu da razmisljam o tome
sto je samo strah od starosti i smrti o cemu pises za mene

I jesam sretna.....meni je sad vreme da mislim o tome ali tebi druže nije :)
zato veselo dalje i sa optimizmom
 
sa optizmom i zivim da ga nemam ne bih ni zivjeo vjeruj

zasto da mislimo o tome sto nam pravi strah i stvara tugu,, kad dodje to vrjeme onda cemo misliti na to
a i tebi kako znam nije vala vrjeme za to razmisljanja
 
grommm;bt157865:
sa optizmom i zivim da ga nemam ne bih ni zivjeo vjeruj

zasto da mislimo o tome sto nam pravi strah i stvara tugu,, kad dodje to vrjeme onda cemo misliti na to
a i tebi kako znam nije vala vrjeme za to razmisljanja

Naravno da ne treba razmišljati unapred o strahu.
Vreme je onda kada vidiš, osetiš a ne kada se desi. Nije mi vreme za odlazak ali mi je vreme da gledam i vidim....i napišem :)
 
pa dobro eto pisi ne mogu ti ja to zabraniti
tu sam ja kriv mozda ne bih ti trebao blogove citati :)))

svidja mi se onaj kombajn na slici ,,, vjeruj kako bih rado sjeo u njega sada :)))
 

Back
Top