- Poruka
- 10.606
Uvek sam voleo, zaista jesam, najiskrenije, najčasnije, onako bezuslovno: mislima, srcem i dušom, dozvoljavao da me takva, nebesko-sveta, ljubav na svojim krilima ponese, nisam razmišljao o onome što bi, onome što prođe, i onom što će doći, mada sam imao crne slutnje da će toj blaženoj sreći jedared kraj da dođe, uživao sam u toj, nažalost kratkotrajnoj, sadašnjosti, upijao svaki tren sa njom proveden, ali kada sam osetio da mi se ta i takva ljubav ne uzvraća, kad počne da bledi i sve manje vredi, odlazio sam, duboko razočaran, slomljena srca, sa grčem u duši, ali odlazio sam, zauvek, onako uzdignute glave, ponosno i časno, pazeći na svaku reč, svaki gest, svaki mig oka kako tu moju, tada već zauvek bivšu, dragu ne bih uvredio i povredio...
Poželeo sam joj svu sreću ovoga sveta, da joj ljubav uvek kao cveće cveta i da bude srećna, neizmerno srećna, kraj drugog čoveka ...
Poželeo bih joj, zaista jesam - kunem se u Boga, dragoga, da je neko drugi voli tako kao ja, da mu ona na isti način ljubav uzvraća i da joj svaki dan, svaki tren, pozlati sreća ...
Voleću je, voleti do groba, mada nikad više neće biti fizički deo života moga ...

Poželeo sam joj svu sreću ovoga sveta, da joj ljubav uvek kao cveće cveta i da bude srećna, neizmerno srećna, kraj drugog čoveka ...
Poželeo bih joj, zaista jesam - kunem se u Boga, dragoga, da je neko drugi voli tako kao ja, da mu ona na isti način ljubav uzvraća i da joj svaki dan, svaki tren, pozlati sreća ...
Voleću je, voleti do groba, mada nikad više neće biti fizički deo života moga ...

