"Kad sam prvi put čuo kuma Lazu i Đeku kako pevaju: “Lep je Banat, lepa je i Bačka…”, pomislio sam: kud ovo vodi? Nije valjda “aj, al od Srema lepšeg kraja nema…”? Nije bilo: “Aj još je lepša kosa devojačka!”… A jeste bila lepa, i sa jednom lepom kosom ja sam kao osmogodišnjak išao u bioskop, sa Nadom Šljakovom, koja je tek završila učiteljsku školu, kosa joj bila crna i krecava; njeni nisu bili radi da ide sama u bioskop, a ja sam izborio pravo da gledam svaki film koji stigne u Farkaždin. Ta je simbioza trajala možda dve godine. Moji su leti rano ustajali, moje je bilo da u sobu uđem kroz otvoren prozor i da ne paleći svetlo legnem. Ali nisu sve devojke i sve mlađe žene imale prirodne kovrdže, a selo ih je decenijama držalo u neravnopravnom položaju, kako neravnopravnom, pa lepo, naš porodični brica bio je Slavko Mišpopin, drugi su išli kod Mitare, treći kod deda Rade Marinkovog, kojeg nisu njegovi vodili kod logopeda, pa je “š”, “č” i “ž” izgovarao kao da je iz neke splitske pop-grupe (imao je godina, gle, kao ja sada, a bio je isto radno aktivan)…
Međutim je ženskadija bila prepuštena sebi, i što se samog skraćivanja kose tiče i što se tiče njenog oblika; slava bi već počela, prvi gosti već u karucama stižu, a na devojačkim glavama vikleri, kao metalne pijavice pravilno raspoređene; sa njima na glavi mućen je šnel za već ispečenu tortu, kosa je trebalo da bude na vrhuncu ukovrdžanosti kad se predveče polazi na plac, i sutra, kad se momci budu pratili, kad budu svraćali tamo gde su odsele izuzetno lepe devojke, prije (prija je i mati mladoženjina, ili mladina, ali je prija i svaka devojka koja odnekud dođe u selo, a koja se redovno doima lepšom od devojčica sa kojima ideš u školu). Ubrzo posle slave, punonadežno uvijana kosa bi počela opet da dolazi k sebi, neprimetno bi se, ali nezadrživo opet ispravljala; trideset mojih godina će otad proći, neprimetno, kao što pačići malo pregaze, malo preplivaju neki šarampov, i u Filadelfiji ću kroz velike izloge frizerskih salona gledati kako Afroamerikankama frizerke ispravljaju, peglaju kosu; farbaju ih najčešće u boju sveže kolomasti ili žumanceta, pa i to će, kao i kućno onduliranje u Farkaždinu, biti samo privremeno: kosa će hteti opet da bude crna i krecava. Nekoliko puta u toku godine pojavila bi se mlada žena, ide gologlava jer ima trajnu, što će reći da je u Zrenjaninu, ili je možda to moglo i u Perlezu, iz svog tajnog fonda platila da je unduliradu jednom za svagda, ali je i ta svečana reč, trajna, označavala tek nešto dužu privremenost i privid: kosa bi se ispravila, i trebalo je podrezati je, napred napraviti šiške, ili razdeljak, za čije je dnevno održavanje dovoljna šnala, uvezati je pozadi u konjski rep, ili u pletenice kao u pesmama iz dotad neviđene Šumadije. Ali najveća tajna bila je kosa žena koje su počinjale da nose sve tamnije i tamnije marame - braon, sa jedva primetnim paramecijumima, vilinim konjicima ili mahunama rogača. Ili teget, sa tufnama koje kao da su prekopirane sa morke. Starije žene koje bi jedared povezale crnu maramu nisu se nikad vraćale u svetlije delove spektra; od sunca bi njine radne marame postajale sive, ali su se one za ckrvu ili sarane pojavljivale crne kao iz radnje. Ljudi su kao po naređenju ćesarskom uvek pod šeširima, ili sa šubarama, kao da su članovi ukrajinskog hora, pa ipak, ako bi seli da ručaju, kad vrše mašina, ili kad se kolju svinje, ili kad neko umre, video bih ih gologlave, neke sa kosom sćebanom od šubare, druge sa vlasima koje živnu, kao što se podigne žito koje su kiša i vetar bili pribili uz zemlju, ali kosu starijih žena nisi mogao da vidiš ni kad dođu na saranu, pa ni onda kad one umru. Kosa se pod maramom proređuje, pod maramom sedi, ako na utrinama baba i raspoveže maramu, jer je velika zapara, to će učiniti jer nema ko da je vidi osim strašila.
Miju se stare žene krišom, kad nikog nema u kući, ili kad svi spavaju, jedino što si od njihovog toaletnog pribora mogao da vidiš bili su sapun, koji su same skuvale, i bio je besmrtni češalj, od roga, koji ima na jednoj strani gusto zbijene tanke zupce, a sa druge ređe i krupnije, i na svakoj strani je nekoliko zubaca falilo: češalj kao da je odražavao ono što se dešavalo i u usnoj duplji. Moja baba je završila dva razreda škole, imala je kurjuk, kaže, za koji bi je otpozadi neko naglo povukao, i ona samo sedne na skamiju usred odgovaranja, to je jedina uspomena iz babinog školovanja koja je dospela do mene, pa evo i dalje od mene, ali šta su sa tobom uradili posle drugog razreda?! Nije bilo više učitelja? Imala si devet godina, dali su ti opet da se sigraš sa lutkama od kukuruza, da im raščešljavaš njinu kosu od žute, vilinske svile?"
Nista dodati...