- Poruka
- 6.825
Kako bi svet izgledao kada bi ljudskom životu sutra došao kraj, odnosno kada bi čovečanstvo iz bilo kakvog razloga bilo zbrisano sa planete Zemlje? Koliko bi potrajalo dok ostaci naše civilizacije ne iščeznu? Šta bismo ostavili za sobom? Šta bi posetilac iz svemira o nama mogao da sazna ako bi se na našu planetu spustio sto ili više godina nakon što smo mi sa nje nestali? Zapanjujući odgovor glasi: gotovo ništa.
U roku od sto godina većinu tragova našeg savremenog života toliko bi uništile vremenske nepogode, korozija, zemljotresi, divlje životinje, insekti i bakterije, da bi spomenici i hijeroglifi drevnih civilizacija bili očuvani bolje od naših zgrada i od milijardi naših knjiga i elektronskih zapisa. Vanzemaljac koji bi posetio Zemlju mogao bi da pomisli da je poslednja civilizacija na našoj planeti bila ona drevnog Egipta.
To nije samo puko nagađanje. Uz pomoć naučne ekspertize i razumevanja istorije radi predviđanja budućnosti, ekipa koja je istraživala za dokumentarni film „Život posle ljudi“ došla je do sledećih zaključaka: svetla bi širom sveta gotovo odmah počela da se gase. Poslednju struju proizvele bi turbine na vetar, ali nakon nekoliko nedelja planeta bi utonula u dubok mrak, kakav nije doživela još od kako su primitivni ljudi čučali oko svojih vatri.
Posle samo šest meseci gradske oblasti bi ponovo počele da stiču stanovnike – divlje i podivljale domaće životinje. Kroz 20 godina glavne vrste bili bi vukovi i medvedi, koji bi krstarili ulicama. Sve građevine izgrađene od drveta počele bi da se ruše, naročito tamo gde ima puno termita. Ali ni betonske ni čelične konstrukcije ne bi ostale pošteđene. Kroz 40 ili 50 godina, korozija čelika, prodor korenja biljaka i klimatski efekti učinili bi da savremene zgrade počnu da se ruše. Za oko sto godina gotovo svi automobili bi istrulili od rđe. Na kraju bi se staklene zgrade strovalile, kamene zgrade bi se urušile; naizmenično smrzavanje i otopljavanje pretvorilo bi ulice u gomile šuta. Nivo podzemnih voda bi narastao, tuneli podzemnih železnica bi bili poplavljeni, kanalizacija bi popucala, a munje bi palile visoko izraslu travu, tako da bi gradove gutao plamen. Bez grejanja u zgradama „neuništive“ bubašvabe bi uginule od hladnoće, a pacovi pomrli od gladi, ili bi postali plen ptica grabljivica. Naposletku, Zemljom bi ponovo zavladale velike životinje.
U međuvremenu bi iščezla i većina dragocenih zapisa o našoj istoriji i kulturi, koji su sada pohranjeni u arhivama sa kontrolisanom tempereturom i vlažnošću. Knjige, fotografije, elektronski podaci – sve bi to polako nestalo ne ostavljajući gotovo nikakvog traga o našem postojanju.
Svaka civilizacija imala je svoje priče o armagedonu, odnosno apokalipsi, ali mi smo prva generacija koja bi mogla da izazove svoju propast sopstvenom namernom aktivnošću. Šta mislite o tome?
U roku od sto godina većinu tragova našeg savremenog života toliko bi uništile vremenske nepogode, korozija, zemljotresi, divlje životinje, insekti i bakterije, da bi spomenici i hijeroglifi drevnih civilizacija bili očuvani bolje od naših zgrada i od milijardi naših knjiga i elektronskih zapisa. Vanzemaljac koji bi posetio Zemlju mogao bi da pomisli da je poslednja civilizacija na našoj planeti bila ona drevnog Egipta.
To nije samo puko nagađanje. Uz pomoć naučne ekspertize i razumevanja istorije radi predviđanja budućnosti, ekipa koja je istraživala za dokumentarni film „Život posle ljudi“ došla je do sledećih zaključaka: svetla bi širom sveta gotovo odmah počela da se gase. Poslednju struju proizvele bi turbine na vetar, ali nakon nekoliko nedelja planeta bi utonula u dubok mrak, kakav nije doživela još od kako su primitivni ljudi čučali oko svojih vatri.
Posle samo šest meseci gradske oblasti bi ponovo počele da stiču stanovnike – divlje i podivljale domaće životinje. Kroz 20 godina glavne vrste bili bi vukovi i medvedi, koji bi krstarili ulicama. Sve građevine izgrađene od drveta počele bi da se ruše, naročito tamo gde ima puno termita. Ali ni betonske ni čelične konstrukcije ne bi ostale pošteđene. Kroz 40 ili 50 godina, korozija čelika, prodor korenja biljaka i klimatski efekti učinili bi da savremene zgrade počnu da se ruše. Za oko sto godina gotovo svi automobili bi istrulili od rđe. Na kraju bi se staklene zgrade strovalile, kamene zgrade bi se urušile; naizmenično smrzavanje i otopljavanje pretvorilo bi ulice u gomile šuta. Nivo podzemnih voda bi narastao, tuneli podzemnih železnica bi bili poplavljeni, kanalizacija bi popucala, a munje bi palile visoko izraslu travu, tako da bi gradove gutao plamen. Bez grejanja u zgradama „neuništive“ bubašvabe bi uginule od hladnoće, a pacovi pomrli od gladi, ili bi postali plen ptica grabljivica. Naposletku, Zemljom bi ponovo zavladale velike životinje.
U međuvremenu bi iščezla i većina dragocenih zapisa o našoj istoriji i kulturi, koji su sada pohranjeni u arhivama sa kontrolisanom tempereturom i vlažnošću. Knjige, fotografije, elektronski podaci – sve bi to polako nestalo ne ostavljajući gotovo nikakvog traga o našem postojanju.
Svaka civilizacija imala je svoje priče o armagedonu, odnosno apokalipsi, ali mi smo prva generacija koja bi mogla da izazove svoju propast sopstvenom namernom aktivnošću. Šta mislite o tome?