Rekoh, da smo juče imali goste. Eeeeee, to su specijalni gosti iz Sombora. Zapravo, kad god prolaze kroz Beograd svrate bar na kafu. To je naše starije ćere rodjeni brat, sa ženom I ćerkicom Verom . U Somboru imaju labradora Rašu, koji je toliko brljiv da su MMM za njega amateri. Zato se mala Vera ne plaši kuca. Nema potrebe reći da I nju kuce obožavaju, posebno Meš koji je sve ljubi u glavu. Da ne veruješ, ali kako je prvi put video, od tada je njome fasciniran. Doduše, on je inače lud za malom decom. Jedno vreme smo baš imali problem u šetnji jer je zavirivao u kolica. Malo je reći da većina nije odobravala takve izlive ljubavi.
Onda Vera jedno vreme nije dolazila, baš u periodu kada je ovaj blenta naglo rastao. I kada je došla to je bio takav plač da smo se svi uplašili. Niko nije imao pojma, šta joj je od jednom. Ma kako ga vidi tako brizne u plač. Sklonismo kuče, nema veze, samo da se smiri. Onda ona reče “Eno ga vuk” I njenoh majci posta jasno. Vera ima druga koga su kada nije dobar plašili vukom. Onda je mali to pričao Veri, pa je pronašao slikovnicu I pokazao joj vuka koji normalno liči na Meša. I dete se istraumiralo kada je videlo vuka.E, sad kad je otkriven uzrok, počelo je objašnjavanje I stvar je rešena. Jadan Meš, sav je bio sludjen I pokunjen što ne može da joj pridje I nije mu bilo jasno zašto ga teramo od njegove ljubimice.
Juče kada su došli, nije bilo nikakvog problema. To je bilo ljubljenje sa Mešove strane I silna sreća. Maza I Maša su mnogo manje I mirnije I njih je lakše maziti nego njega čija ljubav boli. Posle prvih pozdravljanja sa kučićima , pa sa nama, Vera je videla fontanu. Kako se radovala. Sva je bila sretna. Ugazila je u potočić, voda je topla, sedela je na kamenu I brčkala noge, mlatila rukicama, preskakala potočić. Ma milina. Šljapka voda, pršti na sve strane, a njen glas vijori dvorištem. Bilo je lepo gledati je. Maleno, lepo lice sa veselim okicama koje samo šaraju tamo-amo. A priča kao navijena I čisto, razgovetno. Takva pitanja postavlja lepo upakovana u složenoj rečenici da se začudiš. Plava kosica se sija na suncu. Sva malena I slatka u onom cveću je kao andjelak. Gledam Macu, a on je zadivljeno posmatra…………Bože, zar nam je vreme za unučiće. Meni možda ne………ali ovaj moj……Ma što ja uopšte pričam kada imam slikice
prošlog avgusta

Juče



Onda Vera jedno vreme nije dolazila, baš u periodu kada je ovaj blenta naglo rastao. I kada je došla to je bio takav plač da smo se svi uplašili. Niko nije imao pojma, šta joj je od jednom. Ma kako ga vidi tako brizne u plač. Sklonismo kuče, nema veze, samo da se smiri. Onda ona reče “Eno ga vuk” I njenoh majci posta jasno. Vera ima druga koga su kada nije dobar plašili vukom. Onda je mali to pričao Veri, pa je pronašao slikovnicu I pokazao joj vuka koji normalno liči na Meša. I dete se istraumiralo kada je videlo vuka.E, sad kad je otkriven uzrok, počelo je objašnjavanje I stvar je rešena. Jadan Meš, sav je bio sludjen I pokunjen što ne može da joj pridje I nije mu bilo jasno zašto ga teramo od njegove ljubimice.
Juče kada su došli, nije bilo nikakvog problema. To je bilo ljubljenje sa Mešove strane I silna sreća. Maza I Maša su mnogo manje I mirnije I njih je lakše maziti nego njega čija ljubav boli. Posle prvih pozdravljanja sa kučićima , pa sa nama, Vera je videla fontanu. Kako se radovala. Sva je bila sretna. Ugazila je u potočić, voda je topla, sedela je na kamenu I brčkala noge, mlatila rukicama, preskakala potočić. Ma milina. Šljapka voda, pršti na sve strane, a njen glas vijori dvorištem. Bilo je lepo gledati je. Maleno, lepo lice sa veselim okicama koje samo šaraju tamo-amo. A priča kao navijena I čisto, razgovetno. Takva pitanja postavlja lepo upakovana u složenoj rečenici da se začudiš. Plava kosica se sija na suncu. Sva malena I slatka u onom cveću je kao andjelak. Gledam Macu, a on je zadivljeno posmatra…………Bože, zar nam je vreme za unučiće. Meni možda ne………ali ovaj moj……Ma što ja uopšte pričam kada imam slikice
prošlog avgusta

Juče


