Великохрватско расрбљавање Плитвичких језера

Slaven777:
Hm, pa ne razumijem te baš. Pričaš o različitim temama.

Pričali smo o konstitutivnosti, a to su Srbi imali samo u Bosni i Hrvatskoj.

Ako govoriš o 'unionističkim glasovima', to nije bio predstavnik Bosne i Hercegovine, već ostala četiri koja si naveo gore na listi. Ako govoriš o narodnosti članova kolektivnog predsjedništva SFRJ, onda su to ukupno tri (Srbija, Vojvodina i Bosna i Hercegovina).
Kliknite za proširenje...

jesam, skrenuo sam s teme konstitutivnosti jer smo spomenuli mogućnost referenduma....

pa sam se nadovezao na sam rad predsjedništva, jer su članovi bili diretno predstavnici republika - a sve u cilju da ovom nervoznom poštaru jezikoslovcu probam objasniti da nije sve bilo lege artis i po slovu ustava

lako je danas o tome mudrovati, ali trebalo je to probati odraditi kad se u jesen/zimu 90-91 nije bilo preporučljivo kretati po pitoresknim selima banije i korduna bez bedža SDS na reveru

ali što ćeš, mrki uvjek zna najbolje..........
 
matijakupa:
jesam, skrenuo sam s teme konstitutivnosti jer smo spomenuli mogućnost referenduma....
Kliknite za proširenje...

Da ja skrenem onda na činjenicu da su ustav tako pisali, između ostalog i zbunjivo, da bi ne samo onemogućili bilo kakvu disoluciju Jugoslavije, već i bilo kakvo donošenje referenduma. Zaboravljamo li ko je, kada i s kim namjerama pisao Ustav SFRJ iz 1974. godine? Jesu li oni uopšte razmišljali o mogućnosti da se federacija raspadne?

Je li uopšte razmatrano održavanje slobodnih izbora? Nije li 'prvi korak' ka odstupanju od njihovih stavova i zaključaka i samog društveno-pravnog poretka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bilo samo održavanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora po republikama 1990. godine? U Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji imamo pogane izdajnike, a u Srbiji (sa Vojvodinom i Kosovom i Metohijom) i Crnoj Gori monstrouzne mutante (među dominantim strujama u Partiji).

:zstidljivko:
 
Poslednja izmena:
matijakupa:
petljaš se u nešto što ne razumiješ..... i nije ti prvi put
Kliknite za proširenje...
Moraćemo polako. :zimag:

Matija, ovaj put nisi baš ništa shvatio. Što se tiče Vojne Granice, to je bio moj argument na Hroboatosov "argument" da se Srbi u "Nagodbi" i ne spominju. Time sam hteo svima reći (ali neki nisu shvatili) da se Ugarsko-hrvatska nagodba i nije odnosila na Vojnu Granicu u kojoj se bila nazlazila ogromna većina Srba. Dakle, dominantan deo Srba je tek 1881. uključen u Hrvatsku, a do 1881. Krajina ne da nije imala veze sa Ugarskom, nego formalno-pravno nije bila ni u Austriji (iako de facto jeste), već pod direktnom upravom Beča. Tako je zemlja rođenja Nikole Tesle Vojna Krajina koja je bila pod upravom Beča.

Ali, ti si se, i ne shvativši poentu, uhvatio za činjenicu da je nekad na delu Krajine postojala Hrvatska, (Slavonija, Dalmacija i SZ deo današnje BiH) - sve u sastavu Ugarske. Krajina je stvorena na području koje je od Hrvata potpuno bilo pusto, a u samom početku su Srbi - Žumberački i Senjski uskoci činili jezgru slovenskog dela vojske. Bilo je tu pored Srba i Slovenaca a glavni oficirski kadar bili su Nemci. Sama ideja o formiranju Krajine ne bi prošla da se nije stvorio potencijal ljudstva koje je pristizalo iz Osmanske Bosne i Srbije. Da bi jednim udarcem rešili problem zbegova i utvrđivanja granice, odlučili su da formiraju Krajinu, na potpuno pustoj, ničijoj zemlji. Ta odbrambena struktura nije imala blage veze sa Hrvatskom i Hrvatima. (Da ne grešim dušu, jedino su tu bili sporni posedi oko današnjih sela Gore i Hrastovice za koje se sa Bečkim Dvorom sporio Sabor a po nalogu Kaptola čiji su biskupi tu imali zemlju. Narvno, spor su izgubili jer su tvrđava Petrinja i ceo taj kraj prethodno bili Turski. Za ostalo nisu ni pokušavali da se spore.) Bila je dominantno naseljena od Srba katolika (iz Bosne) i pravoslavnih Srba. Izuzev dela oko Varaždina, ne postoji ni jedan dokaz o postojanju Hrvata na ostalom području Krajine nakon 1500-te.

Sada o ukinuću. Formalno-pravno, o Austriji govorimo od 1804. godine. Kada se Austrijska imperija podelila na dva dela, tj. postala dvo-država, došlo je do zahteva za demobilizacijom Krajine. Pravi razlog za razvojačenje leži u sporenju oko uprave nad Krajinom između Austrije i Ugarske, tj. u zahtevu ugarskih vođa koji na Vojnu Krajinu nisu gledali kao na koristan front prema Osmanlijama, već kao na deo teritorije koji pripada njima, a koji de fakto pripada Austriji jer Dvor njome direktno upravlja, pod izgovorom da ne pripada ni jednom od dva entiteta.

Šta misliš zašto je naredba za razvojačenje usledila odmah 1869. godine, posle nagodbi (1867. i 1868. godine)? Prirodna potreba za militarnom zonom je i dalje postojala - BiH je bila pod Turcima, a Srbija je tek sticala svoju nezavisnost. Vrlo je interesantno kako bi se stvari istorijski razvijale da nije bilo te rekonstrukcije u A-U.

Možemo mi besciljno ponavljati mantre hrvatske istoriografije koja gleda na to ovako: Hrvatska se udružila sa Ugarskom u Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo 1102. godine i u njemu ostala dok se nije 1526. godine odvojila, a 1527. odabrala (eci-peci-pec!) Svetog rimskog cara za svog dinasta. I tako je bilo sve dok 1804. godine nije formirano Austrijsko carstvo, a Hrvatska i još neki njeni istorijski delovi potom svedeni pod Ugarsku.

Međutim, Vojna Granica formirana je na de fakto ničijoj zemlji, a vojska su bili Srbi - katolici i pravoslavci. Tokom svojega postojanja Vojnas Krajina nije imala nikakve formalno-pravne veze sa Hrvatskom, sve do 1881. kada se utapa u ugarsku samoupravnu regiju - Kraljevstvo Hrvatske i Slavonije.

Još jednom, na određeni način, iako nije imala međunarodno priznanje, Vojna Krajina je bila zasebna 'zemlja', politička jedinica sama po sebi. Ne može se reći da teritorija koja je osvajana od Turaka pripada niti Ugarskoj, niti Hrvatskoj, a pogotovo ne Austriji, zato što je pripadala (do 1804. godine) - Vojnoj Krajini, i stoga je VK stvarana na - teritoriji VK. Dakle, VK je de facto bila 'zemlja', iako ne i formalno (nijedan od Habsburga nije bio 'monarh Vojne Krajine'). Odatle i moja teza o srpskom državnom pravu.

Ako nisi do sada čuo za tezu o ničijoj zemlji, čućeš.

Sledeći put za popunjavanje rupa u Hroboatosovom i tvom znanju, neće biti besplatnih lekcija.
 
Poslednja izmena:
krenuo sam redom odgovarati i onda shvatim da to nema smisla iz dva razloga:
1. ovdje je nekoliko krivih postavki i još par iz konteksta istrgnutih rečenica, pa za detaljno objašnjavanje ove papazjanije bi mi trebalo sat vremena kojih nemam jer se spreman na proslavu Nove Godine.
Daklem, uzdravlje i tebi Mrki, i da se prizoveš pameti u novoj 2010. g. !
2. drugi razlog nekomentiranja je očigledna namjera vođenja diskusije ne radi diskusije već radi opravdavanja zaključnog teorema koji se unaprijed postavio: "Vojna krajina nije Hrvatska i stanovnici nisu Hrvati"

u toj tezi je pak sve pogrešno i ne želim ti davati alibi za daljnje rastezanje na forumu jer samo jedna rečenica koju si rekao te diskvalificira u startu: Vojna krajina je bila zasebna "zemlja" - politička jedinica (sic!) osnovana na teritoriju ničije zemlje!



baš ću ovaj tvoj uradak prosljediti jednom sveučilišnom profesoru, stručnjaku za ovu temu, i živo me zanima njegovo postavljanje dijagnoze tvog slučaja

... teritorij ničije zemlje...... o bože dragi!
 
Slaven777:
Da ispravim onu rupu što imam u ogromnoj onoj poruci - 1939. godine je ustanovljena praksa, koja je trebala biti stalna za period od tada pa nadalje, da ban Hrvatske bude Hrvat, a njegov zamjenik Srbin.



Ovo nema veze sa 'poznatom praksom volje komunista'. Ovo ima veze sa jednostavnim pitanjem ko su konstitutivni narodi, a ko manjine sa nacionalnim državama u susjedstvu.



Nije baš tako. Nisu Srbi u Hrvatskoj kosovski Albanci. Ta ključna razlika koja i razdvaja pitanje hrvatske integracije Krajine i srpske integracije Kosova jeste ta što Srbi upravo jesu po svim svojim karakteristikama 'kompatibilan' narod sa Hrvatima - Albanci su upravo primjer toga što si spomenuo. Srbi i Albanci su uvijek živjeli jedni pored drugih, a ne zajedno, dok (koliko god Mrkalj i ti pokušavali dokazati suprotno) hrvatsko-srpski historijski suživot i saradnja prikazuju značajno drugačiju sliku. Kao prvo, za razliku od Albanaca, spaja ih jezik - ista slovenska rasa. Isti narodni pokret, koji se bez problema oblikuje ne kao neuspješna ideja, već se realizuje i na planu politike, kulture i svih drugih čovjekovih društvenih aspekata. Čak ni vjera ne predstavlja toliko veliki problem kao kod Srba i Arbanasa (varijacije jedne te iste religije).

Upravo istorijski razvoj u svom najvažnijem periodu, u drugoj polovini XIX stoljeća i početkom XX (uključujući recimo čak i Supila), govori u svemu sasvim suprotno od onoga što ti tvrdiš. Slika koju ti iznosiš nije iz ondašnjeg pogleda (koji i značajno bio, poslije ilirstva, jugoslovenski, panslavistički), već kroz moderne oči. Koliko god govorili o političkoj prevrtljivosti izuzetno ekstremnog i temperamentnog Svetozara Pribićevića i o svim manama H-S koalicije, Pribićević kao Srbin ipak (ma da i to pripišemo okolnostima i slučajnostima) ne bi mogao postati najrelevantnija ličnost u 'hrvatskoj naciji'. Srbi u Hrvatskoj tada nemaju mnogo veze sa Srbima u Hrvatskoj danas - zaista, ipak je 'nešto strano bilo', ako stavljamo izvan sklopa naroda Jugoslovena, jer, bože moj, nisu u pitanju Hrvati, već Srbi - ne zovu se isto z:p - ali jeste u pitanju, i pored velikosrpskog pokreta, koji je kod hrvatskih Srba gotovo sasvim u potpunosti nestao (neću ovdje raspravljati o široj filozofiji, tipa je li jugoslovenski prosto stupio u njegovo mjesto itd.), jedna narodna zajednica koja je učestvovala u istorijskoj konstrukciji Hrvatske kao nacije i to vrlo značajno. Najbolje je to razjasnio jedan članak što je izašao prije nekoliko godina, na temu 'Hrvatsku su gradili i Srbi'. Samo, devedesete su još uvijek previše blizu i svježe za objektivno razmišlja.



Mišljenja sam da si previše ti kao pojedinac konzervativan i nacionalistički orijentisan, u prvom pogledu slično kao Mrkalj pesimističan oslanjanjem isključivo na traganje mračnoga u srcu ljudi, da bi se to moglo bolje sagledati, ali doći će vreme za sve - ma koliko god trebalo.



Tu si malo obrnuo stavove, malo na kontradiktorno opet. Prvo, dokumenti službene Hrvatske i Jugoslavije, kako je i Mrkalj citirao, govore drugačije od toga što tvrdiš. Pa upravo je i to istorijsko nasljeđe ono što je vrlo bitno.
Kliknite za proširenje...

Opet vrtnja u krug i neželja da se konstatiraju trivije, pa se ide u povijest (što za konkretno ovu temu nije presudno).

1. suvereni su u SFRJ bili južnoslavenski narodi, a ne narodnosti (Albanci, Mađari,..)

2. narodi ostvaruju suverenost kroz nacionalne republike, uz izuzetaka BH koja je definirana kao i-i-i republika.

3. u praksi se referendum kao sredstvo konzumiranja političke volje mogao primjenjivati jedino na "republički način", t.j. i u BH kao jedan referendum, a ne tri nacionalna referenduma, što nitko u svijetu ne bi priznao. Etnički referendumi se ne priznaju kao takvi, bar kao sredstvo stvaranja nove geopolitičke zbilje.

4. po tom, nije bilo realno da Srbi organiziraju etnički referendum u Hrvatskoj, nijedan od triju naroda u BH, Albanci na Kosovu ili u Makedoniji,.... Izrijekom je suverenost u narodima, a praktički-u republikama-državama. Tako se jedino moglo i napraviti, tako je i priznato (a to dovodi u pitanje i priznanje Kosova, usput).

5. u početcima stvaranja 2. Jugoslavije, očito je da zbog ideologije države južnih Slavena, nije bilo realno da se stvri sprsla autonomija u Hrvatskoj, hrvatska negdje u Bačkoj, a tri separatne nacionalne jedinice u BH. Zato što Albanci i ostali nisu "Jugoslaveni" (a veći dio tih naroda ni Slaveni), Srbija je dobila dvije autonomne jedinice kao sredstvo smiravanja ostalih (Albancima je obećavano priključivanje Albaniji itd.). Ostale republike jednostavno nisu imali tolik broj "neJugoslavena" grupiranih na dosta jasno odredivim područjima.
 
@ Mrkalj: da nastavimo u revijalnom tonu:

tragajući na bespućima internetske zbiljnosti, kao što sam rekao sjetih se ovog teksta Hrvatsko - ugarske nagodbe:

Čl. 33. Ako pučanstvo kraljevina Hrvatske i Slavonije budi sjedinjenjem uprave vojne krajine, budi sdruženjem Dalmacije umnoži: tada će se broj zastupnika sdruženih kraljevina povisiti upravo po istom razmjerju, u kom se njihovo pučanstvo umnožavalo bude.

daklem, govori se obroju zastupnika kraljevine koji se će u trenutku povratka teritorija Vojne krajine morati povećati proporcionalnu povećanju broja stanovnika.
stavljena je alternacija jer u tom trenu se nije znalo dali će povratak biti u područje kraljevine Hrvatske /Slavonije ili Dalmacije

dalje:
Čl. 65. Kraljevina Ugarska priznaje zemljištnu cjelokupnost kraljevina Hrvatske i Slavonije i nastojati će o tom, da se ova oživotvori.
Napokon će ona i u buduće uskorivati, da se onaj dio vojne krajine, koji ka kraljevinam Hrvatskoj i Slavoniji spada, skupa sa vojnimi krajiškimi komuniteti sjedini sa pomenutimi kraljevimani u obziru zakonodavstva, uprave i sudstva, i kako je do sada višeput rieč digla, neće i u buduće prestati temeljem prava svete ugarske krune zahtievati reinkorporaciju Dalmacije, kao i zahtievati, da se Dalmacija pridruži kraljevinam Hrvatskoj i Slavoniji; nu svakako se bude Dalmacija ob uvjetih ove inkorporacije saslušati imala.
Čl. 66. U smislu prijašnjeg paragrafa priznavaju se kao k teritoriju kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije spadajuće:
1. Sve ono zemljište, koje sada skupa s gradom i kotarom bakarskim spada k županiji riečkoj, s izuzećem grada i kotara riečkoga, koji grad, luka i kotar sačinjavaju posebno s ugarskom krunom spojeno tielo (separatum sacrae regni coronae adnexum corpus), i glede kojega kao takova, posebne autonomije i na nju protežućih se zakonodavnih i upravnih odnošaja uredjenja, imat će se putem odborskih razprava izmedju sabora kraljevina Ugarske i sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i grada Rieke obće sporazumljenje postići.
2. Županija zagrebačka sa gradovi Zagrebom i Karlovcem i slobodnim kotarom turopoljskim;
3. Županija varaždinska s gradom Varaždinom;
4. Županija križevačka s gradovi Križevci i Koprivnicom;
5. Županija požeška s gradom Požegom
6. Županija virovitička s gradom Osiekom;
7. Županija sriemska.
Nadalje sliedeće krajiške pukovnije:
1. Lička
2. Otočka
3. Ogulinska
4. Slunjska
5. Banovačka prva
6. Banovačka druga
7. Varaždinsko-križevačka
8. Varaždinsko-gjurgjevačka
9. Gradiškanska
10. Brodska
11. Petrovaradinska
Napokon sadašnja Dalmacija.


ajde budi frend pa daj jednu reputaciju!!!!!
 
Urvan Hroboatos:
2. narodi ostvaruju suverenost kroz nacionalne republike, uz izuzetaka BH koja je definirana kao i-i-i republika.
Kliknite za proširenje...

BiH definisana kao i-i-i republika? Pa zar nije i Hrvatska sličan slučaj?

Što se tiče nacionalnih republika, jedino je Hrvatska bila nacionalna republika u potpunom smislu u SFRJ, isto kao što je i jedina republika koja je imala svoju nacionalnu himnu.

Npr. Srbija je bila građanska republika.

Po toj logici, srpski narod svoju suverenost ostvaruje kroz SR Hrvatsku i SR Bosnu i Hercegovinu, koje su jedine dvije nacionalne republike srpskog naroda. A to bi opet zvučalo neobično, ako je srpski stav 1991. i 1992. godine bio nebitan, kao manjinski.

Urvan Hroboatos:
5. u početcima stvaranja 2. Jugoslavije, očito je da zbog ideologije države južnih Slavena, nije bilo realno da se stvri sprsla autonomija u Hrvatskoj, hrvatska negdje u Bačkoj, a tri separatne nacionalne jedinice u BH. Zato što Albanci i ostali nisu "Jugoslaveni" (a veći dio tih naroda ni Slaveni), Srbija je dobila dvije autonomne jedinice kao sredstvo smiravanja ostalih (Albancima je obećavano priključivanje Albaniji itd.). Ostale republike jednostavno nisu imali tolik broj "neJugoslavena" grupiranih na dosta jasno odredivim područjima.
Kliknite za proširenje...

Ostatak tvog teksta ukazuje da me uopšte nisi shvatio ili nisi pročitao šta sam napisao, tj. ne razumijem zašto mi to pišeš, pa ga neću citirati. Što se tiče ovog gore, ne treba uvijek izbjegavati činjenicu da su Hrvati dobili autonomiju u Srbiji (kroz Vojvodinu). To se pogotovo pokazuje u činjenici da je hrvatski jezik zvanični jezik AP Vojvodine. Pravni akti koji su donošeni, garantovana mjesta narodnostima i pravno isticanje multietničnosti predstavlja ipak neospornu činjenicu da su na sjeveru Srbije, Mađari, Hrvati, Rumuni, Slovaci i Rusini imali autonomiju (i imaju još uvijek). Ovo se uvijek zaboravlja i minorizuje sa hrvatske strane. Manjinska priznanost i upotreba srpskoga jezika na opštinskom nivou u Hrvatskoj se ne može porediti sa pokrajinskim nivoom (koji je veći i od okružnog/županijskog), i pogotovo jer je u pitanju unikatna teritorijalna jedinica sa posebnim statusom, koja je u vrijeme Jugoslavije bila i politička jedinica. Zbog službenog statusa, tu je i prisutno i idiotsko (barem po mom mišljenju) prevođenje svih službenih akata na hrvatski jezik (u slučaju da originalni podnesci nisu na tom jeziku, u kom slučaju se prevodi na drugih pet jezika)...

Npr. Kosovo (i Metohija ili ne) nije bilo nacionalna autonomija Albanaca (iako se u komunističkoj direktivi, posebice u vrijeme NOB-a, izdavalo o nacionalnoj jednakosti i izjednačenosti Srba i Albanaca), već je na istom principu, samo imalo zvaničan albanski jezik (a i dan-danas zvanični jezici nezavisne Republike Kosovo su albanski i srpski jezici).
 
Poslednja izmena:
Pošto smo ovdje spominjali građanske SR Srbiju i SR Crnu Goru i citirali odredbe nacionalnih SR Bosne i Hercegovine i SR Hrvatske, hajdemo spomenuti i SR Makedoniju.

Prema svom ustavu (1974), Socijalistička Republika Makedonija je bila nacionalna država makedonskog naroda i država albanske i turske narodnosti.

Međutim, ovdje treba posebno naglasiti da ovako nije bilo u vrijeme raspada SFRJ. Naime, nacionalnu odredbu je suspendovao amandman iz 1989. godine, kojim je SR Makedonija postala 'nacionalna država makedonskog naroda', a spomeni albanske i turske 'narodnosti' su izbačeni.

Moram reći da su mi prilično interesantni pogledi nekih pojedinaca, koji kritikuju ovaj čin makedonskog komunističkog rukovodstva, kritikuju činjenicu da je ustav iz 1991. godine donešen bez Albanaca, pa čak i da se Makedonija odcijepila bez pitanja Albanaca (iako su oni nesumnjivo bili za raspad Jugoslavija - mada, trebalo bi naglasiti, tada su albanski komunisti u Makedoniji stali na stranu jedinstva SFRJ, jer su tako vidjeli jedini način da ostanu u istoj državi), kao i da je stvorila novi ustav 1991. godine bez Albanaca. Čak se ide do toga da se brani neslužbeni referendum Albanaca iz '92. kojim su izglasali autonomiju i 'posebne veze' sa drugim 'albanskim oblastima' (Albanijom, Kosovom i Preševom - u druga dva su simultano održavani referendumi). Potom je uslijedilo i proglašenje 'Autonomne Albanske Republike Iliride', pa čak se i taj potez brani kao rezultat Skoplja. Koliko je ovaj pristup racionalan (u kontekstu nekih paralela sa Srbima u Hrvatskoj)? Ne zaboravimo da je BJR Makedonija iskritikovana da je tim postupcima i dovela do svog unutrašnjeg građanskog sukoba.

Slaven777:
Pošto smo ovdje spominjali građanske SR Srbiju i SR Crnu Goru i citirali odredbe nacionalnih SR Bosne i Hercegovine i SR Hrvatske, hajdemo spomenuti i SR Makedoniju.
Kliknite za proširenje...

Da završimo i sa SR Slovenijom - ona je bila država slovenačkog naroda i mađarske i italijanske narodnosti.

Interesantno bi bilo ako neko može dati pravi odgovor zašto su samo Srbija i Crna Gora bile građanske republike (od kojih je SRB postala nacionalna država srpskog naroda tek 2006. godine, a CG nije do današnjega dana).
 
Poslednja izmena od moderatora:
Slaven777:
.........
Interesantno bi bilo ako neko može dati pravi odgovor zašto su samo Srbija i Crna Gora bile građanske republike (od kojih je SRB postala nacionalna država srpskog naroda tek 2006. godine, a CG nije do današnjega dana).
Kliknite za proširenje...

Pa to je pravo pitanje uzroka raspada federacije.

Iako, moje je osobno mišljenje da je u onim okolnostima i to bio možda nebitan faktor, ali pravno bi sigurno stvari izgledale drugačije.

Zašto....???? hmm, teško mi je vjerovati da je bio namjerni plan koji je predviđao ovakav rasplet, ali sigurno je činjenica da Srbi u Srbiji nisu imali nacionalnu državu nije olakšalo stvari
 
matijakupa:
Pa to je pravo pitanje uzroka raspada federacije.

Iako, moje je osobno mišljenje da je u onim okolnostima i to bio možda nebitan faktor, ali pravno bi sigurno stvari izgledale drugačije.

Zašto....???? hmm, teško mi je vjerovati da je bio namjerni plan koji je predviđao ovakav rasplet, ali sigurno je činjenica da Srbi u Srbiji nisu imali nacionalnu državu nije olakšalo stvari
Kliknite za proširenje...

Da je bio sasvim nebitan, da li bi liberal-nacionalistička opozicija i komunisti konzervativne struje u SR Srbiji zahtijevali da se prizna Srbija za nacionalnu republiku srpskog naroda? Pritom, optuživani su od strane rukovodstva za velikosrpski iredentizam. Npr. poznato je da je predstavnik SAP Kosova u Beogradu na taj predlog odgovorio da će Kosovo iskoristiti sve mehanizme i svim srcem se boriti protiv Velikosrba koji pokušavaju preuzeti vlast nad Srbijom, što je prikazivao kao 'interes stanovnika građanske Srbije, uključujući i Srba'. Treba imati i na umu i na jedinstven položaj autonomnog tog dijela južne Srbije, koji je na većem stepenu autonomije bio od bilo kojeg drugog primjera u historiji ljudskog društva, čime je to de facto uplitanje Kosova u stvari uže Srbije, koje se njega ni ne tiču...
 
Poslednja izmena:
Srbi u Hr su nazalost proslost i otice u istoriju.

Svakako me svaka tema potseca na absurd koji se gradi oko toga ako u BiH, CG i Hr srbi idu u WC onda je naredba od beograda kao da nisu imali sopstvenu glavu.

Pravo se treba izbaciti iz takvih situacija statut UN i svaki Ustav su ti ko biblija svako cita sta mu je po volji.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Slaven777:
Da je bio sasvim nebitan, da li bi liberal-nacionalistička opozicija i komunisti konzervativne struje u SR Srbiji zahtijevali da se prizna Srbija za nacionalnu republiku srpskog naroda? Pritom, optuživani su od strane rukovodstva za velikosrpski iredentizam. Npr. poznato je da je predstavnik SAP Kosova u Beogradu na taj predlog odgovorio da će Kosovo iskoristiti sve mehanizme i svim srcem se boriti protiv Velikosrba koji pokušavaju preuzeti vlast nad Srbijom, što je prikazivao kao 'interes stanovnika građanske Srbije, uključujući i Srba'. Treba imati i na umu i na jedinstven položaj autonomnog tog dijela južne Srbije, koji je na većem stepenu autonomije bio od bilo kojeg drugog primjera u historiji ljudskog društva, čime je to de facto uplitanje Kosova u stvari uže Srbije, koje se njega ni ne tiču...
Kliknite za proširenje...

pa ja sam ti odmah napisao da je to pitanje svih pitanja..... dakako!

no, iz mog stanovišta tvrdim da je to i bilo riješeno 1989. ili 1990. g., procesi koji su započeti u Hrvatskoj i Bosni nebi krenuli drugim tijekom. na to sam mislio da je to u suštini nebitan faktor....

..... nekad se možda ne razumijemo, ja stvari gledam iz hrvatskog dvorišta i imam potpuno razumijevanje za to što se tada dogodilo u srbiji i kako je to sve na kraju završilo 1999. i kasnije.... i to bez zluradosti....

ali što se tiče ovih općih pitanja raspada federacije, moram biti iskren da me to nikada više nije previše zanimalo nakon jeseni 1991., iz razumljivih razloga!
 
Rekao sam "I rest my case" jer si na pitanje

Mrkalj: Matija, napiši nam (inteligentan) razlog zašto se u Nagodbi ne pominju Srbi. "
Kliknite za proširenje...
odgovorio pitanjem, umesto da daš odgovor koji je, po mogućnosti u kontekstu pitanja Nagodbe kako ga je pokrenuo Hroboatos:

Hroboatos: ... nije u hrvatskoj legislativi, niti u državnim aktima, od njih (Srba u Hrvatskoj, prim. Mrkalj) stvorio zasebni društveno-poliitčki subjekt. Nikada. Kako u doba A-U (nema Srba u spomenu Nagodbe, kakva god bila), tako u obje Jugoslavije
Kliknite za proširenje...

Da te podsetim, u međuvremenu si mene koji sam objasnio besmisao Hrobijeve komparacije optužio za neznanje.

Dakle?
 
zanimljivo je kako to inzistiraš na odgovorima kad ti postavljaš pitanja?
dobro, biće prilike......

u vezi odgovora:
pa naravno da nije bilo izrijekom spominjanja Srba jer ih nije niti trebalo spomenuti
nadam se da ne misliš da je u to vrijeme bila raširena pojava zaštite nacionalih i manjinskih prava u takvoj državi kao što je bila novostvorena A-U?
dvadeset godina i danas je malo, a tada pogotovo (1848-1868)

riječ je bilo o uređenju države, a u to vrijeme se to podrazumijevalo na njeno stanovništvo u cijelosti, a ne na naciju i manjine u današnjem smislu.

ono što ti pokušavaš poentirati da je od Statuta Valachorum postojao poseban status Srba u Hrvatskoj... bilo bi dobro shvatiti da je ovdje riječ samo o izuzimanju nekih prava feudalnih gospodara zemlje na koima postoje vlaška naselja .....i to za uski broj prava

temelj ustroja Vojne krajine je ipak nešto drugo, i razlozi njenog postojanja su doveli i do njenog kraja i de facto povratka stanovništva pod juristikciju Bana i Sabora.
to područje nije nikada bilo ništa drugo doli Hrvatska (naravno, onaj dio Vojne Krajine koji se nalaziu unutar granica Hrvatske)
 
Krajina je fakticki ukinuta iz dva razloga

Prvi sto nije imala vise strukturnu funkciju.

Drugo sto su srbi i drugi Krajsnici hteli u Hrvatsku.

A kako ja znam su se privilegije srba zvali ilirske privilegije ako me ne sve vara.

Matijakupa Krajina je nekoliko vekova bila manje Hrvatska (ne etnicki vec politicki) nego Bratislava.

Jer i Hrvatska i Slovacka su bile deo Ugarske uprave a krajina nije.
 
matijakupa:
pa ja sam ti odmah napisao da je to pitanje svih pitanja..... dakako!

no, iz mog stanovišta tvrdim da je to i bilo riješeno 1989. ili 1990. g., procesi koji su započeti u Hrvatskoj i Bosni nebi krenuli drugim tijekom. na to sam mislio da je to u suštini nebitan faktor....

..... nekad se možda ne razumijemo, ja stvari gledam iz hrvatskog dvorišta i imam potpuno razumijevanje za to što se tada dogodilo u srbiji i kako je to sve na kraju završilo 1999. i kasnije.... i to bez zluradosti....

ali što se tiče ovih općih pitanja raspada federacije, moram biti iskren da me to nikada više nije previše zanimalo nakon jeseni 1991., iz razumljivih razloga!
Kliknite za proširenje...

Pa da, međutim, uzmimo da bi takvim činom:

1. Koeficijent srpskog nacionalizma bi opao, grupacije žestokih nacionalista ne bi se formirale sa istom žestinom, a srpski nacionalistički pokret bi krajem osamdesetih (koliko-toliko) nesumnjivo bio slabiji

2. Dok bi gornja grupa bila slabija, ojačala bi jedna grupa nacionalista koja je tada gotovo u potpunosti razorena prethodnom, i koja je u Srbiji izostala u potpunosti, a javila se u svim ostalim republikama SFRJ - pravih rodoljubivih patriotskih nacionalista, onih što su sedamdesetih godinama razoreni otpuštanjima sa fakulteta i progonima sa svojih poslova, poznatih kao liberal-nacionalistička struja. Ta grupa koja bi širila nacionalističke i patriotske (pa i ekstremne u mnogim slučajevima) vrednosti za Srbiju, i potpuno mirotvorački i pacifistički stav prema drugim jugoslovenskim republikama. Nedostatak takve grupe (eks) komunista konzervativne struje i Miloševićeva fuzija prve grupacije je dovela do situacije u kojoj se Srbija ukopala u blato već kada je došla 1990. godina. Dok je ona označavala novu stranicu za sve ostale republike, za Srbiju i Crnu Goru ona nije bila ništa, jer se truo režim duboko usadio unutra sa svih strana, tako da do 2000. godine Srbija (a Crna Gora nikada, tj. još uvijek) nije imala pravih slobodnih 'izbora'. Pojedini pripadnici ove iste grupe (ma kakav god stav imali o Kosovu i 'Šiptarima' čak) se u Srbiji šikaniraju kao maskirani izdajnici, pa je isuviše kasno za ikakvo rađanje takve grupe, tako da Srbija jedina ostaje zemlja od bivših jugoslovenskih republika sa najvećim ekstremima - velikosrpskom ekstremističkom SRS i LDP-om, koji je ne samo najliberalnija partija u bivšoj Jugoslaviji ili na Balkanu, već jedna od naj-naj u čitavom svijetu.

Događanja krajem osamdesetih su krucijelna sa SR Srbiju, jer predstavljaju jačanje br. 1 i uništenja br. 2, kako bi Slobodan Milošević došao na vlast. Takođe, trebalo bi naglasiti da se Milošević predstavljao ne kao konzervativac, već kao naprednjak i imao u startu podršu te struje, a potom i zahvaljujući svojih postupaka (prvenstveno na Kosovu) dobio i podršku onih protiv kojih se deklarativno (ali i činjenično - npr. podrškom odluke o zabrani četništva u Srbiji) borio. Sa jednom čvrstom apsolutnom većinom, na jedan makijavelistički staljinistički način kako su to radili sovjetski lideri, on se učvrstio.

Ti događaji su presudni ipak, zato što je bilo veliko pitanje između Slobodana Miloševića i Ivana Stambolića. Možda bi Milošević našao drugo mjesto za sticanje narodne podrške i političkog kapitala, ali da nije postojao onakav kosovski problem, postavlja se teško pitanje da li bi on ikada stupio na vlast, pa čak i da li bi ikada uopšte SFRJ bila gurnuta u rat, jer ipak je Kosovo bila i ostala
 
Poslednja izmena:
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top