U. H. ne ide ti pravno:
* Srbi u SRH nisu bili konstitutivan narod
Naravno da jesu. Konstitutivni narodi SFRJ (Srbi, Hrvati, Crnogorci, Muslimani, Makedonci i Slovenci su normalno bili konstitutivni na svim dijelovima države!
a) Srbi u SRH nikada nisu bili suvereni kao Hrvati,
Pravna akta o tome govore suprotno.
Izričito spominjanje Srba imalo je emocionalni, ali ne i pravni posljedak
Spominjanje srpske nacionalne manjine u referendumskom pitanju za nezavisnost 1992. godine je imalo cilj više da isprovocira Srbe nego da utvrdi naprednu i demokratsku Hrvatsku, pa opet, nećemo oko toga što se gdje krije.
Već je rečeno kako su i Hrvati isticali da je krajiška teritorija 'u XV vijeku izgubljena za hrvatski narod'. Treba shvatiti historijsku funkcionalnost na teritoriji današnje Hrvatske - Hrvatsko državno pravo je bilo ostvareno tek
pragmatičnom+emocionalnom (iz jugoromantičarskih snova)
odlukom, ali i dalje odlukom o poistovećivanju i priznanju srpskog naroda sa hrvatskim,
formalnim priznanjem, uvođenjem i uklapanjem srpskog naroda u hrvatsko nacionalno biće. Priznanje počev od 1867. godine u tzv. 'Trojednici' (iako je to pogrešan naziv) se ogleda na sve načine koji su docnije uslijedili - kao prvo i najvažnije, u jeziku (imenovanje jezika), u pismu (latinica i ćirilica nisu poistovećene i uvedene Jugoslavijom 1918. godine kako mnogi misle) i u istoriji i kulturi.
Politički značaj Srba u Hrvatskoj daleko prevazilazi i veliku istorijsku važnost mađarske nacionalne zajednice u Rumuniji. Nacionalno priznanje koje je došlo od Hrvatskog sabora poslije Nagodbe jeste bitno što se tiče konteksta naše priče o jednakosti Hrvata i Srba, ali nije ni prvo priznanje postojanja koje je važilo za tu teritoriju, jer postoji ipak vrhovni suveren za određenu teritoriju koji formira državu. Srbi su imali svoje kakve-takve izbore za parlament, na kojem su učestvovali pravoslavni Srbi sa prostora Hrvatske sa Slavonijom (opet u kontekstu onoga što je matijakupa napisao - izbori za određenu grupu građana), slijedom priznanja i prava koje im je Dvor darovao 1690. godine. Ovo je docnije prošireno na Dalmaciju, ali ne treba zaboraviti da su tu već u vreme Napoleona političko priznanje i imali, ali ono je za Dalmaciju i Boku kotorsku uslijedilo još u doba i Venecijanske republike, početkom XVIII stoljeća. Pa opet Velika seoba Srba i ta povelja ne predstavlja ništa drugo do produžetak starog ugarskog prava (hrvatske zemlje su bio dio zemalja Krune Sv. Stjepana), koji je priznanje Srbima dodijelio još davne 1412. godine u vreme srednjega vijeka. No to nije bitno, ovdje je tema o nacionalnoj jednakosti Srba sa Hrvatima, napravio sam jednu kratku digresiju s ciljem da istaknem da je Zagreb samo priznao faktičku pravnu realnost, a ne
s ciljem podrške Beograda podlegao velikosrpskoj ideji stvaranja Srba u Hrvatskoj radi njihovog otcjepljenja kakvo je pogrešno i popularno široko rasprostranjeno mišljenje.
Imajući na umu sve povremene periode neslaganja, ipak je sve išlo do podrške političkog liderstva Srba ujedinjenju Trojednice, tj. Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Riječkog primorja (počev od 1848. godine i Srpske revolucije u Vojvodini do Zadarske rezolucije 1905.), u kojoj bi oni živjeli. Sada govoriti je li je to bile politička prevara hrvatskog rukovodstva, ili bilo šta je opet ponavljam, sasvim nebitno za vreme historijske pravne analize. Čak i nakon prestanka Hrvatske utapljanjem u jugoslovensko kraljevstvo vidimo prve naznake toga. Hrvatska banovina formirana 1939. godine nije bila konačno rješenje, a u slučaju daljnjeg proširenja njenog teritorijalnog opsjega ili autonomije, kao što je traženo i razmatrano od strane hrvatskog rukovodstva, nesumnjivo je i da bi sa druge strane bila potegnuta autonomija Srpske Krajine, koju su neki potegli još i po proglašenju Cvetković-Maček sporazuma. Evidentnom nezadovoljstvu Hrvatskih Srba (mnogo više Srba u Hrvatskoj nego Hrvata izvan Hrvatske), kojima se položaj u
ujedinjenoj Hrvatskoj, odnosno ostvarenom snu/dogovoru sa nekim proširenjima (dijelovi sjeverne i zapadne Bosne, većina Hercegovine) malo i pogoršao, prišlo se pojavom prvih tih 'mehanizama' kako UV reče. Treba i zapamtiti da je do ujedinjenja hrvatskim zemljama vladala
Hrvatsko-srpska koalicija, a sada do konačnog ostvarenja zacrtanog dovela
Seljačko-demokratska koalicija, najjačne hrvatske i najjače srpske nacionalne partije u Hrvatskoj
Jedini period koji se može izuzeti jeste Drugi svjetski rat (1941. - 1945.) i nacifašistička Nezavisna Država Hrvatska Ustaša, ali NOB je nastavio istu primjenu za vrijeme antifašističke borbe, koja se prenijela docnije u Demokratsku federalnu jedinicu Hrvatsku. Taj kontinuitet ima jednu praktično neprekidnu liniju sve do 1990. godine. Vjerovanje da bi Srbi u Hrvatskoj prihvatili tako nešto (pročitati gore šta sam napisao o nesporazumima Hrvata i Srba),
ikada, makar svi odreda bez izuzetaka mirni i staloženi kulturni ljudi, u duši pacifisti, je samo po sebi potpuno nerazumno - ili bazirano a nepoznavanju pravne, političke i kulturne istorije naroda, ili je (kao u slučaju HDZa) produkt čiste zle namjere, ili barem obmane od strane drugoga.
U takvom slučaju prihvatanje nečeg naizgled normalnog,
a istorijski sasvim neprirodnog zahtijeva prinudu, a to Hrvatska nije imala - Srbi u Hrvatskoj su gledali na svoje značajno brojnije i moćnije snage, u prvom redu misleći na JNA. Stoga se moralo ići u rat, koji se može završiti i završio se (ne bi se mogao završiti mirno, koliko god se maštalo o 1995. godini i planovima) tako - potpunim porazom jedne od zaraćenih strana, jer se, uostalom, sva prava
osvajaju na bojnom polju. U slučaju da je Hrvatska zastrašivanjem uspjela primiriti i integrisati Srbe, to bi bio užasno bolan i dugotrajan proces u kojim bi se Srbi konstanto i uporno iz dana u dan bunili i žalili, ravan ideji momentalnog reintegrisanja Kosova u srbijanski politički sistem, približno sličan Kosovskim Albancima tokom osamdesetih godina prošlog vijeka (mada su Kosovci imali i političke mehanizme opstruiranja same SR Srbije na raspolaganju). Tuđman i njegovi ljudi su bili potpuno svjesni toga, zato su i htjeli protjerati Srbe - što zaista jeste bilo u nacionalnom interesu Hrvatske, jer bi prilično dug i bolan put bio skraćen - a i jeste. Danas je HR kandidat za EU i članica NATO pakta, što bi u tom slučaju bilo teško dostižno, čak i sa duplo manje ratnih razaranja.
Oni malobrojni Hrvati iz početka devedesetih i kraja osamdesetih koji su bili protiv takvog definisanja statusa Srba (koji su - s očitim razlogom - uglavnom tvrdokorni komunisti) su me po pisanjima na neki način podsjećali na riječi Dimitrija Tucovića (igrom slučaja predkomunist?) s početka XX st. o Kosovu i Metohiji, jer zaista i ima nebrojeno mnogo sličnosti između odnosa Hrvatske prema krajiškim Srbima s kraja tog stoljeća i odnosa Srbije prema kosovskim Albancima početka istoga - sve to uveliko pretjerane (s tim što je hrvatska upečatljivija jer je novijeg datuma) nacionalne romantizacije 'oslobodilačkog čina'...