Великохрватско расрбљавање Плитвичких језера

[Mrkalj]

Fino. Zahvaljujem ti na trudu i odgovoru.

Matija Kupa: nositelj suvereniteta SFRJ su bile republike, kao njezini konstitutivni dijelovi

E, hajde, ovo je Ustav, na latinici,

http://sr.wikisource.org/sr-el/Устав_Социјалистичке_Федеративне_Републике_Југославије_(1974)

pa mi nađi citat iz kojeg to što si napisao proističe. Jer, dozvoljam mogućnost da su nas u Srbiji medijski farbali kao i vas u Hrvatskoj - pa čisto da vidimo koga su ofarbali po ovom pitanju.

 

[Mrkalj]

Ustav SRH: Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive.

Meni je odavde dovoljna konstatacija zbog koje je taj ustav i prošao 1974, a to je:

Hrvatska je država srpskog naroda u Hrvatskoj.

Ostalo ostavljamo po strani jer je stvar tumačenja, a ispravno tumačenje je ono (koje je moguće) a poklapa se sa prethodećim Ustavima odnosno deklaracijom ZAVNOH-a iz 1943. u kojoj su u Narodnoj Republici Hrvatskoj suvereni narodi Hrvati i Srbi. Drugim rečima, Hrvatsku su stvorili Hrvati i Srbi i zato su suvereni narodi. Pogledaću tačno kako stoji, pa ćemo proučiti zajedno.

A to šta se htelo Ustavom iz 1974 jasno je svima:

"Ono što je povijesno zanimljivo, ali iz nekog razloga još nije istraženo, je odgovor na pitanje kako to da je 1974. donijet Ustav s odredbama čiji su zagovornici tri godine ranije išli na robiju?"

 

[matijakupa]

Fino. Zahvaljujem ti na trudu i odgovoru.



E, hajde, ovo je Ustav, na latinici,

http://sr.wikisource.org/sr-el/Устав_Социјалистичке_Федеративне_Републике_Југославије_(1974)

pa mi nađi citat iz kojeg to što si napisao proističe. Jer, dozvoljam mogućnost da su nas u Srbiji medijski farbali kao i vas u Hrvatskoj - pa čisto da vidimo koga su ofarbali po ovom pitanju.

svi se zakvačite za prvi članak preambule: "Narodi Jugoslavije...." i dalje od toga nitko ne čita.......

ajmo ispočetka ( heheheh, kod mene se kaže ajmo Jovo nanovo.....)

Čl. 1 Ustava kaže:
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika...

daklem, gdje to piše: pa u čl. 1 i čl. 2. u svezi preambule (čl. 1)

pa ergo tome zaključak da je pravo na otcijepljenje bilo moguće konzumirati samo unutar svojih Republika, što ne znači da su Srbi imali 4-5 konstitutivnih jedinica već samo jednu - Srbiju. To što je dio Srpskog naroda živio u BiH i Hrvatskoj nije davalo za pravo da konzumiraju pravo na odcijepljenje u svakoj od njih, iako je ustav BiH bio donekle drugačiji u odnosu na sve ostale tadašnje republike.

za početak ovog pitanja još se moramo se vratiti na uspostavu nacionalnih država, nositelja izvornog suvereniteta, koje su se, odričući se dijela svojeg suvereniteta, udružile u federativnu Jugoslaviju, koja je tako dobila legitimitet i postala subjektom međunarodnog prava
dakle država u kojoj nema većina i manjina, nego postoje pripadnici naroda, u svojim nacionalnim državama, udruženima u Jugoslaviju i pripadnici narodnosti, onih čije su nacionalne države bile izvan Jugoslavije

uspostavom nacionalnih država pravo naroda na samoopredjeljenje smatra se konzuzmiranim.
budući da su se u saveznu državu udružile države, kao njeni konstitutivni dijelovi, onda su se države mogle i razdružiti.
To je potvrdila i Badinterova komisija, koja je bila sastavljena mahom od vrsnih poznavatelja ustavnog prava.

daklem, SR Hrvatska je bila država svih svojih građana, pa i Srba koji su živjeli u njoj ali prvom rečenicom se određuje da je to nacionalna država hrvatskog naroda ..... zarez.... Srba koji žive u Hrvatskoj..... zarez ..... i svih ostalih naroda i narodnosti.....


sad po tome kad bi rekli da je tu dana konstitutivnost u smislu prava na otcijepljenje Srbima, onda je i Slovencima i Makedoncima koji žive u Hrvatskoj....

zbilja, kako je to pisalo u stavu SR Srbije?

eto, mislim da bi o tome bilo dovoljno ovo što se reklo, ionako je to više nego sam mislio

 

[Sitz im Leben]

4. što se pak tiče ustava iz 1974-te: nositelj suvereniteta SFRJ su bile republike, kao njezini konstitutivni dijelovi koji se iz toga mogu i odlučiti za raskid te zajednice
što se tiče konstitutivnosti srba u ustavu SRH iz 1974-te, čitaj pažljivo:
Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive

Netacno, jedini medjunarodno priznat subjekt i nosilac suvereniteta bila je savezna drzava. Kako federalna jedinica moze biti nosilac drzavnog suvereniteta u saveznoj federalnoj drzavi? Otcepljenje republika je bilo dozvoljeno ali samo uz konsenzus svih republika; unilateralna secesija bila je protivustavna - granica SFR Jugoslavije ne može menjati bez saglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina (Clan 5.)

Secesija Hrvatske od medjunarodno priznate SFRJ ucinjena je na osnovu zloupotrebe prava na samoopredeljenje naroda (self-determination) (Povelja UN, clan 1 (2) i 55), i protivno vazecem Ustavu iz 1974., clan 5. Medjutim, takva formulacija, takodje, nije bila valjana, jer su UN zastupale generalni stav da nikada nece priznati pravo na samoopredeljenje naroda kao argument za secesiju od drzave clanice UN. To je eksplicite izrazio i U Tant sedamdesetih godina proslog veka. Otuda izmedju secesije Hrvatske od Jugoslavije i RSK od Hrvatske postoji neraskidiva veza. Ako se secesija Hrvatske moze opravdati, onda je i secesija RSK legitimna, naročito imajuci u vidu da su Srbi u Hrvatskoj po Ustavu iz '74 imali status konstitutivnog naroda. Istina, u Ustavu nije bilo nikakve SAO, niti RSK, ali nije bilo ni nezavisne republike Hrvatske. Cak bi se moglo reci da secesija RSK ima vece opravdanje, jer je isprovocirana protivustavnom i nelegitimnom secesijom Hrvatske od Jugoslavije, a uz to ucinjena je u nameri da se koliko-toliko odbrani teritorijalni integritet savezne drzave. Podsecam, po slovu medjunarodnog i unutrasnjeg prava SFRJ je bila jedini nosilac drzavnog suvereniteta... U Osnovnim nacelima Ustava SRH iz 1974. (cl. 1, stav 2) Hrvatska je utvrdjena kao „nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj, i država naroda koji u njoj žive.” Ovo je dalje prezicirano u Osnovnim nacelima Ustava SRH sledecom formulacijom: Hrvatski narod, zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj, u skladu sa svojim povijesnim i slobodarskim težnjama, izvojevao je u zajedničkoj borbi s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji nacionalnu slobodu ...”. To je samo konstitucionalno uoblicena formulacija iz Deklaracije ZAVNOH-a o osnovnim pravima naroda i gradjana iz 1944., kojom se, vec u clanu 1., nedvojbeno utvrdjuje: „ Hrvatski narod i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni. Nacionalnim manjinama u Hrvatskoj omogucice se sva prava na nacionalni život.” Gotovo istovetna formulacija ponovljena je u prvom Ustavu Narodne Republike Hrvatske iz 1947. godine, gde u clanu 11. pise: Srbi u Narodnoj Republici Hrvatskoj ravnopravni su sa Hrvatima.

Nije tradicija konstitutivnosti srpskog naroda u Hrvatskoj novina Ustava iz '74. To je pravno-politicka realnost svih programskih deklaracija i ustavnih akata socijalisticke Republike Hrvatske od kraja WWII.

To je sa (medjunarodno)pravnog aspekta. Sa politickog aspekta, oduzimanje ili, preciznije, nedodeljivanje bilo kakvog oblika autonomije Krajini posle WWII bila je posledica dvostrukih arsina komunisticke elite, jer je neobjasnjiva cinjenica da je Kosovo dobilo autonomiju, bez ikakvog istorijskog osnova, kada su Siptari u Srbiji cinili 8% stanovnistva, a nije je dobila Krajina kada Srbi u isto vreme u Hrvatskoj cine 15% populacije.

 

[matijakupa]

Netacno, jedini medjunarodno priznat subjekt i nosilac suvereniteta bila je savezna drzava. Kako federalna jedinica moze biti nosilac drzavnog suvereniteta u saveznoj federalnoj drzavi? Otcepljenje republika je bilo dozvoljeno ali samo uz konsenzus svih republika; unilateralna secesija bila je protivustavna - granica SFR Jugoslavije ne može menjati bez saglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina (Clan 5.)

Secesija Hrvatske od medjunarodno priznate SFRJ ucinjena je na osnovu zloupotrebe prava na samoopredeljenje naroda (self-determination) (Povelja UN, clan 1 (2) i 55), i protivno vazecem Ustavu iz 1974., clan 5. Medjutim, takva formulacija, takodje, nije bila valjana, jer su UN zastupale generalni stav da nikada nece priznati pravo na samoopredeljenje naroda kao argument za secesiju od drzave clanice UN. To je eksplicite izrazio i U Tant sedamdesetih godina proslog veka. Otuda izmedju secesije Hrvatske od Jugoslavije i RSK od Hrvatske postoji neraskidiva veza. Ako se secesija Hrvatske moze opravdati, onda je i secesija RSK legitimna, naročito imajuci u vidu da su Srbi u Hrvatskoj po Ustavu iz '74 imali status konstitutivnog naroda. Istina, u Ustavu nije bilo nikakve SAO, niti RSK, ali nije bilo ni nezavisne republike Hrvatske. Cak bi se moglo reci da secesija RSK ima vece opravdanje, jer je isprovocirana protivustavnom i nelegitimnom secesijom Hrvatske od Jugoslavije, a uz to ucinjena je u nameri da se koliko-toliko odbrani teritorijalni integritet savezne drzave. Podsecam, po slovu medjunarodnog i unutrasnjeg prava SFRJ je bila jedini nosilac drzavnog suvereniteta... U Osnovnim nacelima Ustava SRH iz 1974. (cl. 1, stav 2) Hrvatska je utvrdjena kao „nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj, i država naroda koji u njoj žive.” Ovo je dalje prezicirano u Osnovnim nacelima Ustava SRH sledecom formulacijom: Hrvatski narod, zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj, u skladu sa svojim povijesnim i slobodarskim težnjama, izvojevao je u zajedničkoj borbi s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji nacionalnu slobodu ...”. To je samo konstitucionalno uoblicena formulacija iz Deklaracije ZAVNOH-a o osnovnim pravima naroda i gradjana iz 1944., kojom se, vec u clanu 1., nedvojbeno utvrdjuje: „ Hrvatski narod i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni. Nacionalnim manjinama u Hrvatskoj omogucice se sva prava na nacionalni život.” Gotovo istovetna formulacija ponovljena je u prvom Ustavu Narodne Republike Hrvatske iz 1947. godine, gde u clanu 11. pise: Srbi u Narodnoj Republici Hrvatskoj ravnopravni su sa Hrvatima.

Nije tradicija konstitutivnosti srpskog naroda u Hrvatskoj novina Ustava iz '74. To je pravno-politicka realnost svih programskih deklaracija i ustavnih akata socijalisticke Republike Hrvatske od kraja WWII.

To je sa (medjunarodno)pravnog aspekta. Sa politickog aspekta, oduzimanje ili, preciznije, nedodeljivanje bilo kakvog oblika autonomije Krajini posle WWII bila je posledica dvostrukih arsina komunisticke elite, jer je neobjasnjiva cinjenica da je Kosovo dobilo autonomiju, bez ikakvog istorijskog osnova, kada su Siptari u Srbiji cinili 8% stanovnistva, a nije je dobila Krajina kada Srbi u isto vreme u Hrvatskoj cine 15% populacije.

ne bi se složili nas dvojca o tome

kopiram dio jednog drugog teksa koji dobro objašnjava stvar:

Ustav iz 1974 Jugoslaviju kao saveznu drzavu, utvrdjuje kao "drzavnu
zajednicu dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalisticjkih
republika te SAP Kosova i Vojvodine (cl 1) Ponavljaju se odredbe o sastavu i
teritoriju. Uveden je niz elemenata konfederalnog karaktera (paritetni
sasatav pojedini organa, konsesnzus o odlucivanju...) posebno u polozaju
Predsjednistva i Skupstine Jugoslavije. Na taj je nacin, barem formalno,
ojacao polozaj republika kao drzava. Republike su dosle u polozaj da mogu
onemoguciti ili otezati donosenje odluka s kojima se ne slazu, da mogu
blokirati rad saveznih organa.


pa naravno da je suverenitet sfrj proizlazio iz suvereniteta republika - članica!!!!
to što su se članice odrekle suvereniteta u korist savezne države je razumljivo samo po sebi!

još jednom: u ustavu SRH iz 74-te kaže se da je to nacionalna država hrvatskog naroda.... zarez...

da se kanilo nešto drugo reći, bilo bi ..... nacionalna država hrvatskog i srpskog naroda.... zarez....


ponavljam pitanje: kako je to glasilo u ustavu sr srbije iz 74-te???

 

[matijakupa]

i da, u vezi formalnog postupka razjedinjenja: pa naravno da je to razjedinjenje bilo nasilno i vas procedure predviđene saveznim ustavom
to je razlika između legalnosti i legitimnosti, u najmanju ruku govoreći

šteta što nismo imali vremena da se dogovorimo tko je što doprinesao u zajedničku kuću pa da se ljepo rastanemo ko ljudi...... ili...... je to baš i bio razlog..... ccccccc

 

[Pumpaj Dinstanović]

da se kanilo nešto drugo reći, bilo bi ..... nacionalna država hrvatskog i srpskog naroda.... zarez....

Da, tako i je pisalo u prethodnim ustavima i ustavnim zakonima komunističke Hrvatske. Bilo je svugdje "hrvatski i srpski narod"... zarez...

Međutim, poslije Hrvatskog proljeća i svih silnih zahtjeva, traženo je da se istakne da je Hrvatska nacionalna država Hrvata, slično kao što se tražilo za 'hrvatski ili srpski jezik' (tj. neki predpočetak razdvajanja), uz obećanja da se konstitutivnost Srba tim činom ne uklanja.

pa ergo tome zaključak da je pravo na otcijepljenje bilo moguće konzumirati samo unutar svojih Republika, što ne znači da su Srbi imali 4-5 konstitutivnih jedinica već samo jednu - Srbiju. To što je dio Srpskog naroda živio u BiH i Hrvatskoj nije davalo za pravo da konzumiraju pravo na odcijepljenje u svakoj od njih, iako je ustav BiH bio donekle drugačiji u odnosu na sve ostale tadašnje republike.

Srbi su nacionalni bili samo u dvije republike - u Hrvatskoj i Bosni-Hercegovini. U ostalim nisu (recimo Srbiji).

ponavljam pitanje: kako je to glasilo u ustavu sr srbije iz 74-te???

Isto kao i za Crnu Goru - ne-nacionalna građanska republika.

 

[matijakupa]

Da, tako i je pisalo u prethodnim ustavima i ustavnim zakonima komunističke Hrvatske. Bilo je svugdje "hrvatski i srpski narod"... zarez...

Međutim, poslije Hrvatskog proljeća i svih silnih zahtjeva, traženo je da se istakne da je Hrvatska nacionalna država Hrvata, slično kao što se tražilo za 'hrvatski ili srpski jezik' (tj. neki predpočetak razdvajanja), uz obećanja da se konstitutivnost Srba tim činom ne uklanja.



Srbi su nacionalni bili samo u dvije republike - u Hrvatskoj i Bosni-Hercegovini. U ostalim nisu (recimo Srbiji).



Isto kao i za Crnu Goru - ne-nacionalna građanska republika.

ajde hvala bogu, konačno netko za normalnu diskusiju.....

da, i zato je teško reći tko je tu bio dobio a tko izgubio: da li su srbi izgubili što ima srbija nije bila označena kao nacionalna država? sigurno da ne..... definitivno je jasno da je hrvatska bila nacionalna država samo hrvatskog naroda, ali su srbi izričito spomenuti u smislu konstitutivnosti, to je drugi par rukava......

vidiš, ovo za srbiju nisam znao, probao sam naći sinoć na netu pa nisam uspio nigdje iskopati tekst ustava srbije....
toliko se vidi kako sam se spremao za opasnu diskusiju sa ljutim protivnicima, heheheheheh

 

[Mrkalj]

Ako dozvoljavaš, da se javi i jedan nenormalan

Matija Kupa: ali jesu li srbi izričito spomenuti u smislu konstitutivnosti, to je drugi par rukava......

(dopisao sam ovo "jesu li" jer pretpostavljam da se radi o lapsusu)

To je ključno pitanje i kao što vidiš, pitanje je tumačenja, kako već rekoh. A ja, koji nisam pravnik, reći ću ti da se u ovakvim slučajevima, kada se može i ovako i onako tumačiti, gleda prethodeći pravni akt (u našem slučaju ustav Hrvatske) za slučaj da je u njemu isto pitanje jasno definisano. I tada se tumači onako kako je, i ukoliko je, u prethodnom dokumentu napisano jednoznačno. Takođe, u međunarodnom pravu su od ključne važnosti akti doneti nakon ratova, pa ćemo proći i kroz to.

Čudi me da nisi znao da su u Bosni bila 3 konstitutivna naroda a da je Srbija sve do pre koju godinu bila građanska država.

Srbija je postala nacionalna država Srba tek Ustavom iz 2006.

http://www.parlament.gov.rs/content/lat/akta/ustav/ustav_ceo.asp

Član 1.

Republika Srbija je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima.

Treba obratiti pažnju da je formulacija statusa Srba u R Srbiji u ustavu Srbije iz 2006. jednaka formulaciji statusa Srba u Hrvatskoj u ustavu SR Hrvatske iz 1974. Tako, tek 16 godina nakon Tuđmanovog ustava koji je 12% konstitutivnih Srba proglasio nacionalnom manjinom, osviću Srbi u prvom članu Ustava Srbije. Uzgred, u Srbiji imamo situaciju da je 8% srpskih Albanaca koji nisu konstitutivni narod nego "narodnost" (= nacionalna manjina) odcepilo 15% teritorije što je Hrvatska priznala 2008. čime je poništila zaključke Badinterove komisije.

Zašto Srbi u Hrvatskoj nisu izvojevali autonomiju? Zato što su bili konstitutivni. Nije im bila neophodna po svaku cenu, delom "radi mira u kući", a delom zato što su, kako rekoh, već bili konstitutivni. Takođe, bili su večita moneta za potkusurivanje između Beograda i Zagreba, a u komunističkoj diktaturi Josipa Broza nisu ni imali demokratsko pravo glasa - kada je bio u pitanju tekst ustava iz 1974.

Takođe, ako kažeš da Srbi iz Hrvatske imaju Srbiju kao državu a nemaju Hrvatsku, to je isto kao da tvrdiš da Italijani iz Švajcarske imaju samo Italiju kao nacionalnu državu, a nemaju Švajcarsku. Srbi iz Hrvatske najvećom većinom u Hrvatsku nisu došli sa teritorije Srbije. Deo iz Bosne, Hercegovine, deo nativnih (Dalmacija) zatim, Crna Gora, pa tek onda Kosovo i uža Srbija.

Dakle, ići ćemo redom da vidimo kako treba tumačiti komunističko-prolećarski ustav SR Hrvatske iz 1974.

 

[Mrkalj]

Prvo zasjedanje ZAVNOH-a, 14. 6. 1943., Plitvice

Rezolucija prvog zasjedanja ZAVNOH a, 14. 6. 1943.


Nakon gotovo dvije godine teške, krvave, ali pobjedonosne narodno oslobodilačke borbe, sastali su se 14. lipnja 1943. na Plitvičkim Jezerima predstavnici hrvatskog naroda zajedno s predstavnicima Srba u Hrvatskoj, te predstavnicima nacionalnih manjina Hrvatske, da pred cijelu svjetsku i domaću javnost iznesu pravo stanje u Hrvatskoj i da izraze istinsko raspoloženje njezinih naroda.
...
Na temelju svih ovih utvrđenih činjenica, predstavnici hrvatskog naroda, predstavnici Srba u Hrvatskoj kao i predstavnici narodnih manjina Hrvatske donose jednoglasno ove zaključke:


1. Zahvaljujući sve snažnijem zamahu narodno oslobodilačke borbe i jačanju Narodno oslobodilačke vojske i partizanskih odreda unutar zemlje, zahvaljujući silnim uspjesima bratskog Sovjetskog Saveza, Engleske i Amerike na svjetskim frontama, danas se pred hrvatskim i srpskim narodom ponovno otvaraju mogućnosti ostvarenja vjekovnih težnja za slobodom i samostalnošću. U tu svrhu treba sve rodoljubive snage hrvatskog naroda, u bratskoj zajednici sa srpskim i ostalim narodima Jugoslavije, mobilizirati u sveti nacionalno oslobodilački rat za konačno uništenje fašizma, za rušenje Nezavisne Države Hrvatske , za potpuno razbijanje Pavlićevih ustaša i četnika Draže Mihailovića, kao osnovnih uvjeta za ostvarenje pune slobode i samostalnosti hrvatskog i srpskog naroda.

2. Narodno oslobodilački pokret i njegova junačka Narodno oslobodilačka vojska Hrvatske jesu jedine snage koje se istinski i iskreno bore za slobodu hrvatskog i srpskog naroda. One su jedine realne sile koje tu slobodu mogu ostvariti. Beskrajno odana slobodarskim težnjama hrvatskog i srpskog naroda Narodno oslobodilačka vojska se čeličila u svakodnevnim borbama s daleko nadmoćnijim neprijateljima: Nijemcima, Talijanima, ustašama i četnicima, i u toj borbi iz nekadašnjih malih partizanskih odreda prerasla u pravu narodnu armiju, sastavljenu od brigada, divizija i korpusa. Ona je ne samo najjače jamstvo pobjede nad mrskim okupatorima i njihovim slugama, nego je i jedini zalog protiv povratka starih protunarodnih režima i svih reakcionarnih i izdajničkih planova.

3. U ovoj velikoj, gigantskoj borbi protiv fašizma i njegovih ustaških i četničkih pomagača, iskovano je krvlju bezbrojnih heroja posvećeno borbeno bratstvo i oružano jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda, koje smatramo jednom od najvećih tekovina narodno oslobodilačke borbe, a koje predstavlja temelj slobodne, sretnije i bolje budućnosti jednog i drugog naroda, temelj, na kojem se jedino može izgraditi novi život srpskog i hrvatskog naroda u punoj slozi i ravnopravnosti.

4. Borba hrvatskog i srpskog naroda protiv fašističkih okupatora i njihovih pomagača je dio velike antifašističke fronte, koja danas na čelu s moćnim Sovjetskim Savezom, Engleskom i Amerikom vodi svetu borbu za slobodu, demokraciju i napredak čovječanstva. Međunarodni značaj narodno oslobodilačke borbe svih naroda Jugoslavije raste iz dana u dan u vezi s predstojećim velikim bojevima na vanjskim frontovima, a osobito uvezi s otvaranjem druge fronte. Narodno oslobodilačka vojska Hrvatske pružala je do sada, a davat će i u buduće punu pomoć saveznicima.

5. Narodno oslobodilački pokret Hrvatske s punim povjerenjem gleda u svoje velike saveznike: u Sovjetski Savez, Englesku i Ameriku, koje su u poznatoj Atlantskoj povelji, te u englesko sovjetskom i sovjetsko američkom ugovoru istakli kao jedan od ciljeva ovog velikog rata: slobodu i samostalnost malih naroda, te pravo da mali narodi sami riješe svoja unutrašnja pitanja i svoje odnose prema drugim narodima i zemljama. Ti nam ugovori jamče, da će dvogodišnja herojska borba hrvatskog i srpskog naroda, koja je puna nadčovječanskih napora i neusporedivih žrtava, biti okrunjena uspjehom.

6. Ostajući vjerni svojim demokratskim tradicijama, naši narodi, i hrvatski i srpski, ne žele povratak starih ustanova protunarodnih režima, kao što su nametnuti općinski i sreski načelnici, žandari i t d., koje su uvijek bili instrumenti protunarodnih režima, a koje su dolaskom okupatora stupile u njegovu službu i vršili najstrašniji teror nad hrvatskim i srpskim narodom. Kako politika izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu nije ništa drugu nego težnja za uspostavom starog stanja velikosrpske hegemonije i kako se je ona u tom cilju preko svog ministra Draže Mihailovića povezala s okupatorom, u cilju razbijanja demokratskog narodno oslobodilačkog pokreta, to predstavnici hrvatskog i srpskog naroda izjavljuju, da jugoslavenska vlada nema ništa zajedničko s oslobodilačkom borbom naših naroda.

7. Isto tako izjavljujemo, da reakcionarna klika u bivšem vodstvu HSS s Dr Mačekom na čelu, nema ništa zajedničko s oslobodilačkim težnjama i borbom hrvatskog naroda, jer je baš ona svojom protunarodnom politikom u banovini Hrvatskoj pripremala sistematski teren za kapitulaciju pred fašističkim okupatorima, jer je ona pomoću Seljačke Zaštite razoružavala jugoslavensku vojsku i to oružje predala ustašama, jer je Dr Maček prvog dana stvaranje krvave Nezavisne Države Hrvatske pozvao hrvatski narod da se pokori novoj vlasti, jer se vodstvo HSS od početka neprijateljski odnosilo prema narodno oslobodilačkoj borbi. Ono se povezalo s jedne strane s ustašama i okupatorima, a s druge strane s jugoslavenskom vladom i četnicima, da uništi Narodno oslobodilački pokret i kuje planove o novoj izdaji nad hrvatskim narodom.

8. U toku ove veličanstvene narodno oslobodilačke borbe u svim i oslobođenim i neoslobođenim dijelovima Hrvatske, nikli su narodnooslobodilački odbori kao izraz težnje naroda za svojom pravom narodnom vlašću.
...

9. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) je najviše političko tijelo narodno oslobodilačke borbe u Hrvatskoj. Ono je izraz neslomljive volje hrvatskog i srpskog naroda, da ostvari svoje vjekovne težnje za slobodom i samostalnošću, ono je izraz borbenog jedinstva hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj i čvrste odluke naših naroda, da vode nemilosrdni i bespoštedni narodno oslobodilački rat do konačne pobjede nad fašističkim okupatorima, njihovim slugama Pavelićevim ustašama i četnicima Draže Mihailovića, te okupatorovim pomagačima: agentima izbjegličke vlade i izdajničkog vodstva HSS.

10. ZAVNOH je sastavljen od predstavnika hrvatskog i srpskog naroda, te nacionalnih manjina u Hrvatskoj, bez obzira na njihovu političku i vjersku pripadnost. Zato su se u ZAVNOH u okupili i pristaše bivše Hrvatske seljačke stranke, Samostalne demokratske stranke, Komunističke partije, predstavnici narodnih udruženja kao Seljačke sloge , Seljačkog kola , Gospodarske sloge , sindikata i td., koji bez obzira na sve razlike stoje nepokolebljivo na stanovištu borbe protiv fašističkih okupatora i njihovih slugu i pomagača.

11. Osnovni zadaci koji se pred ZAVNOH postavljaju jesu:
a) Daljnje razvijanje narodno oslobodilačke borbe na području Hrvatske i daljnje okupljanje svih rodoljubivih i demokratskih snaga u jedinstvenu Narodno oslobodilačku frontu s ciljem oslobođenja Hrvatske ispod krutog fašističkog ropstva i stvaranje slobodne Hrvatske u bratskoj zajednici sa slobodnom Srbijom, slobodnom Slovenijom, slobodnom Crnom Gorom, slobodnom Makedonijom i slobodnom Bosnom i Hercegovinom

b) Još tješnje povezati oslobođeni i neoslobođeni teritorij Hrvatske u čvrstu, neslomivu cjelinu u cilju mobilizacije svih snaga Hrvatske za konačni obračun s okupatorom i njegovim slugama.

c) Borba za povratak svih od tuđina otetih hrvatskih pokrajina i njihovo priključenje matici zemlji, i to: Istre, Zadra, Rijeke, svih jadranskih otoka, anektiranog dijela Dalmacije, Hrvatskog Primorja i Gorskog Kotara, te Međimurja.

d) Organizirati najoštriju borbu protiv nastojanja svih reakcionarnih klika, koje idu za povratkom starih protudemokratskih i protunarodnih režima, a koje su svoj izraz našle u izdajničkoj raboti izbjegličke vlade u Londonu i reakcionarnog vodstva HSS s Dr Mačekom na čelu.

e) Jačati narodno oslobodilačke odbore kao organe narodne demokratske vlasti i preko njih organizirati sve grane političkog, ekonomskog, socijalnog, prosvjetnog i vjerskog života u Hrvatskoj. Nadalje preko narodno oslobodilačkih odbora, a uz pomoć narodnih antifašističkih organizacija (USAOJ i AFŽ), mobilizirati sve narodne snage u službu fronte, starati se za opskrbu i jačanje vojske i tako još čvršće povezati jedinstvo fronte i pozadine.

12. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske izabrat će iz svoje sredine Izvršni odbor s predsjednikom i tri potpredsjednika, koji će rukovoditi svim tim poslovima.

13. Za vojničko vođenje narodnooslobodilačkog rata protiv fašističkih osvajača ustaša i četnika , Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske izražava svoje puno priznanje i neograničeno povjerenje i zahvalnost Vrhovnom štabu Narodno oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, vrhovnom komandantu drugu Titu i Glavnom štabu Hrvatske. Isto tako izražava puno priznanje i povjerenje Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ u), kao najvišem političkom predstavništvu oslobodilačke borbe svih naroda Jugoslavije.

14. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske zaklinje se pred hrvatskim i srpskim narodom, da će budno čuvati interese narodno oslobodilačke borbe i da će sve svoje snage usmjeriti za što skorije postignuće onog uzvišenog cilja, za koji su naši narodi podnijeli neviđene žrtve za oslobođenje Hrvatske i punu i istinsku demokratsku slobodu i ravnopravnost hrvatskog i srpskog naroda.

 

[Mrkalj]

Drugo zasjedanje ZAVNOH a, 14. 10. 1943. u Plaškom
Rezolucija Drugoga zasjedanja ZAVNOH a, 14. 10. 1943.

Vijećnici Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske sakupljeni na svom drugom zasjedanju u slobodnom gradu Plaškom, dana 14. listopada 1943., razmotrivši sva pitanja vanjske i unutrašnje političke situacije, došli su do ovih zaključaka:

1. Silne pobjede bratske Crvene armije na širokoj sovjetskoj fronti ...

2. Boreći se već dvadeset osam mjeseci protiv Hitlerovih rulja, Crvena armija je svojim besprimjernim heroizmom privukla na se devet desetina njemačke vojne sile ...

3. Opravdani zahtjev SSSR a i potlačenih evropskih naroda za otvaranjem druge fronte, t. j. fronte koja bi privukla veće snage zajedničkog neprijatelja, nailazi na otpor međunarodne reakcije, koja nalazi podršku i u nekim krugovima britanske i američke vlade. Međunarodna reakcija nastoji da se rat što više produži. Špekulacija reakcije dobiva svoj izraz i u podržavanju protivnarodnih emigrantskih vlada, koje nailaze na podršku u Londonu i Washingtonu. To je slučaj s novom Badoglijevom vladom u Italiji u kojoj sjede dva generala poznata po zločinima izvedenim nad našim narodom. Isti je slučaj s poljskom vladom, koja je spremila i sprema zavjeru protiv najdosljednijeg borca u antifašističkom bloku, protiv bratskog Sovjetskog Saveza, zatim s emigrantskom grčkom vladom, koja ne predstavlja grčki narod i konačno s izdajničkom jugoslavenskom vladom, koja već pune dvije godine podupire fašističke okupatore i na najbesramniji način vodi otvorenu borbu protiv Narodno-oslobodilačkog pokreta.

4. Unutrašnja politička situacija u Hrvatskoj obilježena je s jedne strane velikim pobjedama Narodno-oslobodilačke vojske i sve snažnijim rasplamsavanjem narodnog ustanka, a s druge strane rušenjem pozicija fašističkih okupatora i demoralizacijom u redovima njihovih agenata, Pavelićevih ustaša i četnika Draže Mihailovića. Kapitulacijom Italije, kojoj je u znatnoj mjeri pridonijela i borba naših naroda, isključen je iz naše zemlje Hitlerov saveznik talijanski fašizam, a Narodno-oslobodilačka vojska oslobodila je ogromne teritorije naše zemlje, skoro čitavu jadransku obalu s Hrvatskim Primorjem, velik dio Dalmacije, Istru i otoke. Naša narodna vojska razoružala je niz talijanskih okupatorskih divizija. Poništeni su svi ugovori velikosrpskih klika i izdajnika Pavelića, kojim su južni hrvatski krajevi bili bačeni u ralje talijanskog imperijalizma. Ove pobjede pojačale su i onako snažan priliv narodnih masa, osobito hrvatskih, u Narodno-oslobodilački pokret i još više su proširile bazu oružanog narodnog ustanka u Hrvatskoj. Sve što je pošteno i rodoljubivo u Hrvatskoj i Hrvati i Srbi pristupili su Narodno-oslobodilačkom pokretu bez obzira na stranačke i ostale razlike. Mnogi pristaše i prvaci iz Hrvatske seljačke stranke, vidjevši da sloboda hrvatskog naroda može biti izvojevana samo putem oružane borbe, pristupili su Narodno-oslobodilačkoj fronti. Tako se sve više izgrađuje i učvršćuje jedinstvo hrvatskih narodnih masa, kao i jedinstvo i borbeno bratstvo hrvatskog i srpskog naroda.

Sve je ovo ponovno potvrdilo pravilnost linije Narodno-oslobodilačkog pokreta, kojega je organizator i rukovodilac Komunistička partija.

Proširenjem oružanog narodnog ustanka na sve krajeve Hrvatske i pristupanjem Narodno-oslobodilačkom pokretu najširih redova Hrvata, razbijen je utjecaj reakcionarne gospode iz vrhova HSS, koja su svim sredstvima nastojala zakočiti priliv hrvatskih masa u Narodno-oslobodilački pokret. Izdajnička politika te gospode, politika koja je neprekidno lavirala u tri pravca: u suradnji s izbjegličkom vladom, u suradnji s ustašama i u politici mirenja s okupatorom, doživljavala je svoj potpuni slom.

5. U ovo sudbonosno vrijeme, kada naši narodi vode besprimjernu borbu za svoje oslobođenje, za svoj opstanak i svoju nacionalnu nezavisnost, šaka izdajica i izbjeglica, koji su sebe prozvali vladom pokušavaju na sve načine iskoristiti tekovine narodno-oslobodilačke borbe u svoje prljave, klikaške interese. Izbjeglička velikosrpska klika povezala se s okupatorom i pune ga dvije godina pomagala u borbi protiv naših naroda. Povezavši se s reakcionarnim grupama u Londonu i Washingtonu, ovi izdajnici žele narodima Jugoslavije nametnuti svoj protivnarodni, tiranski režim i povratiti im ponovo velikosrpsku hegemoniju. Oni su se čak spremili za slučaj da im taj plan ne uspije, pa su u posljednje vrijeme počeli kovati planove o razbijanju Jugoslavije i ostvarenju Velike Srbije, u kojoj bi četnici Draže Mihailovića vodili glavnu riječ.

U ime hrvatskog naroda, u ime svih Srba u Hrvatskoj i nacionalnih manjina Hrvatske, ponovno ističemo da izbjeglička vlada, ma kakva ona bila, ili činovnička ili privremena ili ma kakva druga, nema nikakva prava da govori u ime našeg naroda.

6. Isto tako ponovo podvlačimo, da izdajnik Pavelić nema nikakva prava da govori u ime hrvatskog naroda. On je izvršio najprljaviju izdaju i najogavnije zločine nad srpskim i hrvatskim narodom. Pobivši na stotine hiljada Srba i Hrvata i stavivši se u službu tuđinaca, ovaj zlikovac je pokušao od Hrvatske stvoriti instrumenat fašističke politike na Balkanu. No hrvatski je narod, u zajedničkoj borbi sa srpskim narodom, razbio te paklene planove i od Hrvatske stvorio poprište oružanog narodnog ustanka protiv fašizma. Time je hrvatski narod ujedno razbio klevete četničkih razbojnika, koji su pokušavali identificirati slobodoljubivi hrvatski narod s Pavelićevim ustaškim zlotvorima.

7. Hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj je u toku herojske dvogodišnje borbe u krvi i ognju izgradio svoje jedino istinsko političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, koje jedino priznaje i kojemu daje puno svoje povjerenje. U ime hrvatskog i srpskog naroda ovlaštena su da govore jedino nacionalna predstavništva, odnosno nacionalna vijeća na čelu s Antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Jugoslavije.

Dvije teške godine borbe naših naroda za nacionalnu nezavisnost, a protiv fašističkih okupatora i njihovih pomagača, dokazale su da hrvatski i srpski narod imaju puno pravo da sami upravljaju svojom sudbinom, i da sami, preko svojih političkih predstavništva, izgrađenih u borbi, uređuju svoju državnu zajednicu. Naši su narodi čvrsto odlučili da ne dopuste da im se nametne bilo kakova vlast ili režim od strane bilo koga tko s narodom nema veze, i riješili su da se s oružjem u ruci, na čelu sa svojom slavom ovjenčanom vojskom i s Antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Jugoslavije i Zemaljskim antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Hrvatske, suprotstave svakom pokušaju nametanja protivnarodnog režima ili vlasti izvana.

8. Hrvatski i srpski narod, u zajednici s ostalim narodima Jugoslavije, bore se za novu demokratsku Jugoslaviju, slobodnih i ravnopravnih naroda u kojoj će na bazi samoodređenja biti izgrađena i slobodna i demokratska Hrvatska. Srbi u Hrvatskoj dali su u dosadašnjim borbama neviđene žrtve i dokaze o svojoj velikoj ljubavi prema zajedničkoj domovini, pa kao što su se zajedno s Hrvatima borili protiv zajedničkog neprijatelja, tako će zajedno uživati i plodove pobjede i slobode. Nema, ne smije i neće biti Hrvatske, u kojoj Srbima ne bi bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost.

Ova nova zajednica slavenskih naroda na Jugu, nova demokratska Jugoslavija, stvara se odozdo, u zajedničkoj borbi svih njezinih naroda, a ne nametanjem protivunarodnih režima odozgo, od strane onih koji s narodom nemaju veze. To je najbolje jamstvo, da će naši narodi živjeti u istinskom bratstvu, jednakosti i slobodi. U novoj zajednici naroda Jugoslavije ostvarit će se i vjekovne socijalne težnje radništva i seljaštva.

9. U toku dvogodišnjeg domovinskog rata naši su narodi podnijeli ogromne žrtve, koje su osobito teško pogodile stanovite krajeve naše domovine. Sveta je dužnost svih pravih rodoljuba i svih organizacija Narodno-oslobodilačkog pokreta da pruže pomoć tim našim krajevima, da aktivno porade na tome da terete ovog oslobodilačkog rat i podnesu i krajevi koji su do sada bili od njih pošteđeni. Narodno-oslobodilački pokret nastojat će svim raspoloživim sredstvima ne samo proširiti oružani ustanak na sve krajeve Hrvatske, nego i organizirati snošenje tereta borbe po svim tim krajevima.

10. U velikoj oslobodilačkoj borbi naših naroda, bratski Sovjetski Savez predstavljao je našeg najboljeg i najdosljednijeg saveznika, pa mu od strane naših naroda pripada za to najdublja zahvalnost. Naši narodi također visoko cijene pomoć, na koju su nailazili u antifašističkim pokretima u zemljama naših saveznika Velike Britanije i Amerike, u kojima naš narod gleda moćne saveznike u borbi protiv fašizma i svih špekulacija međunarodne reakcije.

11. Neprijatelj je oslabljen, ali nije uništen. Hitlerove razbojničke rulje još uvijek harače i pale po našoj zemlji, a njegovi pomagači i agenti još uvijek vrše najsramniju izdaju nad našim narodima. Potrebno je da se borbeni redovi naših naroda još više učvrste, potrebno je da se u naše borbene redove uvrste svi pošteni rodoljubni ljudi, potrebno je da se dalje izgrađuju i još više učvrste organi narodne vlasti narodnooslobodilački odbori, i na tom narodnom poslu treba da sudjeluju sve naše organizacije i svi rodoljubi. Okupljajući i zbijajući svoje redove oko najvišeg političkog predstavništva Hrvatske, oko Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, jedinstveni redovi Hrvata i Srba nastavit će, zajedno s ostalim narodima Jugoslavije, borbu do konačne pobjede nad mrskim okupatorom i njegovim slugama, suzbijajući na tom putu svaki pokušaj unošenja razdora i nesloge među našim narodima.



"Nema, ne smije i neće biti Hrvatske, u kojoj Srbima ne bi bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost. " - pazi, zakletva je to...

 

[Mrkalj]

Treće zasjedanje ZAVNOH-a, 9. 5. 1944. u Topuskom

Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske
na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29.-30. 11. 1943.
trećeg zasjedanja ZAVNOH-a 9. 5. 1944.

Hrvatski je narod vjekovima težio za ostvarenjem svoje slobodne nacionalne države. Ova težnja nije mogla biti ostvarena ni u staroj Jugoslaviji gdje je hrvatski narod bio ugnjetavan od velikosrpskog hegemonističkog režima, ni u fašističkoj tvorevini t.z.v. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja predstavlja najcrnje doba u povijesti hrvatskog naroda.

U herojskoj borbi protiv fašističkih okupatora i njihovih sluga, narodi Jugoslavije, svaki svojom vlastitom i svi zajedničkom bratskom borbom, stekli su i osigurali sebi pravo na samoodređenje uključujući i pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima.

Bijući okupatora i njegove izdajničke sluge narodi Jugoslavije oslobodili su veliki dio svojih nacionalnih područja, a ujedno raskinuli s reakcionarnom prošlošću i na ruševinama nekadašnje protunarodne državne vlasti i fašističke okupacije podigli svoju istinski demokratsku narodnu vlast, svoju novu, nerazdruživu bratsku zajednicu ravnopravnih naroda, Demokratsku Federativnu Jugoslaviju.

Hrvatski narod zajedno sa srpskim narodom u Hrvatskoj izvojevao je slobodu i samoodređenje naroda Hrvatske u teškoj borbi protiv fašističkih okupatora, njihovih ustaških i četničkih slugu, kao i protiv one reakcionarne klike, koja je propovijedanjem politike čekanja, neaktivnosti i pozivanjem na poslušnost ustaškoj terorističkoj vlasti sabotirala narodno-oslobodilačku borbu u Hrvatskoj i razbijala jedinstvo hrvatskog naroda u toj borbi. Takvom svojom politikom ova reakcionarna klika omogućila je fašističkim okupatorima i njihovim ustaškim slugama da mobiliziraju znatan dio Hrvata za borbu protiv naših saveznika i protiv narodno-oslobodilačke borbe. Isto je tako ova reakcionarna klika svojom protunarodnom politikom zadržavala i još uvijek zadržava dio hrvatskog naroda od učešća u oslobodilačkoj borbi. Oslobodilačka borba naroda Hrvatske i svih naroda Jugoslavije okrunjena je povijesnim odlukama donesenim na II. zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije u Jajcu studenog 1943. godine, za koje su se pored predstavnika ostalih naroda Jugoslavije jednodušno izjasnili i predstavnici Hrvata i Srba iz Hrvatske u potpunoj suglasnosti sa željama i odlukama predstavnika naroda Hrvatske na II. zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske održanom u Plaškom dne 14. listopada 1943. godine.

Zbog toga na svom III. zasjedanju, poštu se na osnovu prava samoodređenja konstituiralo kao vrhovno zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo, kao predstavnik državnog i narodnog suvereniteta i kao najviši organ državne narodne vlasti federalne države Hrvatske u sastavu federativne države Jugoslavije, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske izjavljuje:

1. Da odluke II. zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, kao zajedničko i jednodušno djelo pravih predstavnika svih naroda Jugoslavije, prvi put u povijesti istinski ravnopravnih i stoga prvi put zaista bratski ujedinjenih izražavaju ostvarenje vjekovnih težnja i hrvatskog i srpskog naroda Hrvatske za svojom nacionalnom slobodom i samostalnošću, njihove težnje za životom Južnih Slavena u zajedničkoj državi na osnovu stvarne demokracije i pune nacionalne ravnopravnosti, i osiguravaju hrvatskom i srpskom narodu u Hrvatskoj punu suverenost, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i oživotvorenje hrvatske državnosti.

2. Da je hrvatski narod zajedno sa srpskim narodom u Hrvatskoj ušao dobrovoljno sa narodima Srbije, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine u demokratsku federativnu državnu zajednicu, stvarajući zajedno ravnopravno s njima zajedničku državu, Demokratsku Federativnu Jugoslaviju, svjestan da snažna državna zajednica odgovara životnim interesima svih naroda Jugoslavije, kao i životnim interesima hrvatskog naroda.

3. Uvjereno, da su u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji hrvatskom i srpskom narodu u Hrvatskoj zajamčena sva prava, koja im pripadaju kao ravnopravnim i slobodnim narodima, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, kao najviše zakonodavno i izvršno tijelo federalne Hrvatske, svečano obećava u ime naroda Hrvatske, da će izvršavati sve obveze koje proizlaze iz njihove pripadnosti Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji na čelu sa Antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Jugoslavije i Nacionalnim komitetom oslobođenja Jugoslavije.

4. Ističući nepokolebljivu volju za zajedničkim životom sa ostalim narodima u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske kao jedini pravi predstavnik Hrvatske izjavljuje da je samo Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije ovlašteno pred inozemstvom zastupati Hrvatsku, te istodobno odriče izdajničkoj izbjegličkoj vladi u Kairu svaku zakonitost i pravo predstavljati Hrvatsku. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske s pravom očekuje, da će vlade naših velikih saveznika primiti do znanja odluku Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije o oduzimanju zakonitosti izbjegličkoj t.z.v. vladi u Kairu i da će, uzevši u obzir jasno izraženu suverenu volju hrvatskog i drugih naroda Jugoslavije, čim prije priznati Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije kao jedinu zakonitu vladu Jugoslavije.

5. Na osnovu svega toga Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske jednodušno i u cijelosti odobrava i potvrđuje rad predstavnika Hrvatske na II. zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije 29 30. studenog 1943. u Jajcu.

 

[Mrkalj]

Odluka o ZAVNOH-u kao vrhovnom zakonodavnom i izvršnom narodnom predstavničkom tijelu i najvišem organu državne vlasti Demokratske Hrvatske, 9. 5. 1944.

Član 1.
Na osnovu suverene volje i prava samoodređenja naroda Hrvatske, a u skladu sa odlukama donesenim na II. zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije u Jajcu 29. 30. studenog 1943. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, kao jedini pravi državni sabor Hrvatske, vrhovni je organ državne vlasti, vrhovno zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo Hrvatske i predstavnik suvereniteta naroda i države Hrvatske kao ravnopravne federalne jedinice Demokratske Federativne Jugoslavije.

Član 2.
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske vrši sva prava koja pripadaju Federalnoj Državi Hrvatskoj, ukoliko ta prava ne spadaju u nadležnost njegovog Predsjedništva ili Narodne vlade Hrvatske.

Član 3.
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske sačinjavaju narodni predstavnici Hrvatske bez razlike narodnosti, vjeroispovijesti, rase i političko partijske pripadnosti, koji su dali dokaza da su vjerni i odani narodno-oslobodilačkoj borbi svih naroda Jugoslavije i da su nepomirljivi neprijatelji okupatora i njihovih slugu.

Član 4.
Zakonodavnu vlast vrši zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske na svojim plenarnim zasjedanjima, a u vremenu između zasjedanja preko svog Predsjedništva. Izvršnu vlast vrši Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske putem svog Predsjedništva i putem Narodne vlade Hrvatske.

Član 5.
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske i Narodna vlada Hrvatske jesu vrhovni organi državne vlasti u Federalnoj Državi Hrvatskoj. S obzirom na sadašnje stanje razvoja narodnooslobodilačke borbe i stupnja izgradnje vlasti u zajedničkoj državi, dok se ne ostvare svi uvjeti za obrazovanje Narodne vlade Hrvatske, Predsjedništvo Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske vršit će privremeno funkcije narodne vlade.

Član 6.
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske bira svoje Predsjedništvo, koje se sastoji od predsjednika, tri potpredsjednika, tajnika, dva zamjenika i najmanje dvadesetpet članova Predsjedništva.

Član 7.
Za svoj rad Predsjedništvo odgovara Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske.

Član 8.
Sve zakonske odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske i njegovog Predsjedništva obavljaju se s potpisom predsjednika i tajnika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske latinicom i ćirilicom.

Član 9.
Na području Hrvatske važe zakoni Demokratske Federativne Jugoslavije i zakoni Hrvatske.

Član 10.
Do obrazovanja Narodne vlade Hrvatske obrazuje se pri Predsjedništvu Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske potreban broj odjela za razne grane državne uprave. Na čelu svakog odjela stoji odjelni predstojnik. Odjelni predstojnik vodi poslove odjela pod rukovodstvom, nadzorom i odgovornošću člana Predsjedništva, koji bude odre en kao odgovoran Predsjedništvu za taj odjel.

Član 11.
Narodna vlada Hrvatske odnosno do njenog obrazovanja Predsjedništvo Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske u funkciji narodne vlade donosi rješenja i naredbe na osnovu zakonskih odluka Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, a u skladu sa zakonskim odlukama Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije kao i na osnovu rješenja i naredaba Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, te nadzire njihovo provođenje u Hrvatskoj.

Član 12.
Narodna vlada Hrvatske odnosno do njenog obrazovanja Predsjedništvo Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske ima pravo da ukida zaključke i naredbe svih narodno-oslobodilačkih odbora, ako nisu u skladu sa zakonima Hrvatske.

Član 13.
Ovim prestaju važiti sve ranije odluke i propisi Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, ukoliko su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

Član 14.
Ova odluka stupa odmah na snagu.

 

[Mrkalj]

Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske, 9. 5. 1944.

1. Hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni. Nacionalnim manjinama u Hrvatskoj osigurat će se sva prava na nacionalni život.

2. Svi građani Federalne Države Hrvatske jednaki su i ravnopravni bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovijest.

3. Žene uživaju sva prava jednako kao i muškarci.

4. Svakom građaninu zajamčena je sigurnost ličnosti i imovine. Zajamčeno je pravu vlasništva i privatna inicijativa u gospodarskom životu.

5. Svim građanima zajamčena je sloboda vjeroispovijesti i sloboda savjesti.

6. Svim građanima zajamčena je sloboda govora, štampe, zbora, dogovora i sloboda udruživanja. Ova prava vrše građani za vrijeme rata u okviru Narodno-oslobodilačkog pokreta.

7. Izborno pravo u demokratskoj Hrvatskoj vrše birači tajnim glasanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog izbornog prava.

Pravo birati i biti biran u sva izborna tijela narodne vlasti ima svaki građanin i svaka građanka, koji navrše 18 godina života. Borci Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda imaju pravo birati i biti birani bez obzira na godine života.

Od načela neposrednog i tajnog glasanja može se po odluci Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske odstupati za vrijeme narodnooslobodilačkog rata.

Maloumna lica kao i lica, koja se ogriješe o interese narodno-oslobodilačke borbe lišavaju se prava predviđenih u točki 6. i 7. ove Deklaracije.

8. Dužnost je i čast svakog za oružje sposobnog građanina bez razlike narodnosti i vjere, da kao vojnik Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda aktivno učestvuje u oslobodilačkom ratu.

Izdajstvo domovine, služba neprijatelju i špijunaža u korist neprijatelja kažnjava se smrću.

9. U interesu osiguranja i učvršćenja demokratskog poretka i bratstva naroda Jugoslavije kao njihovih najvećih tekovina, u interesu svih tekovina narodnooslobodilačke borbe, zabranjuju se i progone sve fašističke i profašističke organizacije i djelatnosti, jer su uperene protiv slobode, nezavisnosti i bratstva zajednica naroda Jugoslavije.

10. Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, na način predviđen zakonom, ako se tim rješenjem smatra oštećen ili povrije en u pravu.

Svaki građanin ima pravo molbe i pritužbe na sve državne vlasti.

Nitko ne može biti suđen bez prethodnog sudskog postupka.

11. Narodna državna vlast brine se za uklanjanje nepismenosti i podizanje narodne kulture, te osigurava svim građanima besplatno prosvjećivanje.

 

[Mrkalj]

Budući da ne mogu da pronađem tekstove ustava Hrvatske iz 1947 i 1963, citiraću deo intervjua (nenormalnog ) gospodina J. Mirića iz jednog hrvatskog glasila:

Što bi to značilo s obzirom na političku budućnost i nedavnu prošlost srpskog naroda u Hrvatskoj? Postavši od konstitutivnog naroda u SRH nacionalna manjina u nezavisnoj Hrvatskoj, ali sa svojom ekskluzivnom civilnom (manjinska vijeća i SNV), političkom (stranka SDSS, ali i druge) i kulturnom (SKD "Prosvjeta") strukturom, treba li ona proći kroz neko vlastito "manjinsko" katarzično suočenje s prošlošcu/sadašnjošću, neovisno od medvjeđih usluga Zagreba i Beograda?

Problem Srba u Hrvatskoj i način njegova rješavanja jedinstven je slučaj u evropskoj političkoj povijesti.To je, koliko nam je poznato, prvi put da se jedan sukonstitutivni narod degradira na kategoriju nacionalne manjine, izbaci iz ustava i ekskomunicira iz zajednice. Srbi u Hrvatskoj su tokom cijele hrvatske moderne političke povijesti, s izuzetkom Pavelićeve NDH i Tuđmanove demokratske Hrvatske, bili konstitucionalni politički čimbenik.

Tako se u izjavi Hrvatskog sabora od 1867. ističe da "Sabor Trojedne Kraljevine priznaje narod srbski, koji u njoj stanuje, kao narod s hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan".

U Deklaraciji ZAVNOH-a 1944. se kaže: "Hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni."

Ustav Narodne Republike Hrvatske iz 1947. (čl. 11): "Srbi u Narodnoj Republici Hrvatskoj ravnopravni su sa Hrvatima."

Ustav Socijalisticke Republike Hrvatske iz 1974. (čl. 1): "Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive."

Unatoč tome što se u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske iz 1990. kaže kako se polazi od povijesnih činjenica, grubo je pogažena i ignorirana fundamentalna povijesna činjenica o političkoj konstitutivnosti i konstitucionalnosti Srba u Hrvatskoj. Ovaj je "božićni poklon" Srbima pokazao kakav će odnos prema njima biti i što u novoj državi mogu očekivati. Srbi u Hrvatskoj su dolaskom nove vlasti izbačeni iz Ustava, da bi kasnije ostali bez doma i bez domovine.

Spojler

Gdje je onda domovina Srbima u Hrvatskoj?

Nigdje. Oni niotkuda nisu došli niti se imaju kamo vratiti. Njihova je domovina (bila) Hrvatska. Vi govorite o "medvjedim uslugama" Zagreba i Beograda Srbima u Hrvatskoj. Ja bih govorio o sinergijskim ucincima udruženih politika koje su radikalno destruirale srpski narod u Hrvatskoj. Kad to kažem onda mislim na to da su bez doma i domovine ostali i oni koji nisu prognani iz Hrvatske ili je "dragovoljno" napustili. Jer dom je nešto više i nešto drugo od pukog objekta u kome se stanuje, a domovina je nešto više od geografskog toposa. Vjerujem da bi mi se umjesto odgovora na vaše pitanje gdje im je domovina, vecina mojih sunarodnjaka, i onih u Hrvatskoj i onih izvan Hrvatske, pridružila uz stihove velikog hrvatskog pjesnika S. S. Kranjcevica:

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

Vi pitate treba li srpska nacionalna manjina proci neko vlastito katarzicno suocenje, neovisno od doprinosa Zagreba i Beograda njezinu položaju i sudbini. Možda da izvrši kolektivni suicid! Ništa se s tom manjinom nije dogadalo mimo Zagreba i Beograda. Tu su bile na djelu (dijelom udružene, a dijelom suprotstavljene) dvije politike protiv jednog naroda. Pored vlastite odgovornosti za svoja stradanja i odgovornosti srpske, Miloševiceve stupidne i zlocinacke politike, najvecu odgovornost snosi hrvatska država i hrvatska politika. Ta politika od samih pocetaka nije Srbe držala svojim gradanima i svojim državljanima, nego stranim, pa i neprijateljskim, tijelom na organizmu hrvatske države. Franjo Tudman je u proljece 1991. na sastanku s grupom srpskih intelektualaca u Vili Weiss osorno izjavio da, ukoliko dode do rata, niti jednom Srbinu u Hrvatskoj ne garantira sigurnost! Ti Srbi, kojima šef države uskracuje sigurnost u vlastitoj državi, nisu gradani ni državljani Srbije, ili neke trece države, nego Hrvatske. Srbi u Hrvatskoj su stoljecima zajedno s Hrvatima postajali to što jesu. Tu na nemirnim granicama svjetova, carstava, kultura i religija, Srbi su se s Hrvatima zlopatili, stradavali i preživljavali. Srbi cine integralni, neodvojiv dio hrvatske povijesti, kulture i politike. Sve to što je u posljednjih dvadesetak godina uništeno i što se uništava (ukljucujuci i ljudsku supstancu), to je ranjavanje i destrukcija hrvatskoga korpusa i hrvatske kulture u svim njenim dimenzijama i znacenjima. Samo se to još nitko Hrvatima ne usudi reci.

Što bi uopce u tako teškim uvijetima o kojima govorite trebala biti "politicka ambicija nacionalne manjine" putem njihovih politickih zastupnika, kako to pitanje formulira politicki analiticar Davor Gjenero, sugerirajuci i odgovor da bi to trebala biti "uža", manjinsko-statusna pitanja?

Razmišljanja gospodina Gjenera bila bi prihvatljiva kad bi Hrvatska bila politicki emancipirana, demokratski uredena pravna država. Medutim, u uvjetima kad Hrvatska to nije i kad je još uvijek na djelu diskriminacija i ekskomunikacija Srba u Hrvatskoj, što bi uopce znacilo "uža manjinsko-statusna pitanja"? Demografska dobna piramida Srba u Hrvatskoj je za Srbe tragicna, a za hrvatsku državu porazna. Ona može uci u Guinessovu knjigu rekorda. Dovoljno je proci srpskim (!) naseljima, bolje receno onim što je od njih ostalo, od Zagreba preko Korduna, Banije i Like do Zagore, pa ce nam sve biti jasno. Tu nisu potrebne nikakve suptilne demografske procjene da bi se zakljucilo da Srbi kao relevantna etnicka zajednica nestaju, a možemo reci i da su nestali. Pitanje opstanka srpske zajednice u Hrvatskoj nije više problem politickih predstavnika te manjine, nego je to problem hrvatske vecine.

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/miric/print:true

Dakle, Srbi su prema jedinom ispravnom tumačenju ustava iz 1974. kosntitutivan narod u Hrvatskoj.

Hrvatska je:

- nelegalno jednostranom secesijom prekršila nekoliko članova ustava SFRJ,
- nelegalno preglasala volju srpskog konstitutivnog naroda u Hrvatskoj za ostankom u SFRJ
- nelegalno istisnula srpski narod u Hrvatskoj kao drugi konstitutivni pol hrvatske države i ukinula mu suverenitet u Hrvatskoj
- nelegalno izvršila etničko čišćenje Srba iz Hrvatske svodeći udeo Srba sa 12% na 2-3 %
- nelegalno priznala srpsku južnu pokrajinu Kosovo i Metohiju, čime je pogazila zaključke Badinterove komisije o nepovredivosti republičkih granica, (otvorivši Pandorinu kutiju svoje neizvesne budućnosti)

Ili, kako su sami sebe zakleli kad su je stvarali: "Nema, ne smije i neće biti Hrvatske, u kojoj Srbima ne bi bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost."

 

[Mrkalj]

http://hr.wikipedia.org/wiki/Grb_Republike_Hrvatske

25. srpnja 1990. Hrvatski sabor donosi Amandman LXVI na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske u kojem se kaže: „Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb, osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja.“ Ovakav osnovni povijesni grb bio je u uporabi do donošenja Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, 21. prosinca 1990. (NN 55/90). Nije bilo nikakvih preciznijih odredbi o obliku štita, niti službenog likovno oblikovana predloška, a amandmanom je određeno da se točan izgled grba ima utvrditi zakonom. Zbog toga se kroz sljedećih nekoliko mjeseci i u službenoj uporabi moglo vidjeti više inačica grba, s različitim oblicima štita i različitim početnim poljem.



NDH:

 

[matijakupa]

Ako dozvoljavaš, da se javi i jedan nenormalan



(dopisao sam ovo "jesu li" jer pretpostavljam da se radi o lapsusu)

edit: nisam tamo gore rekao nenormalan nego normalna i nenormalna diskusija ( u svezi i glede notornog Zmage, jel....)

i da, dobro si primjetio, to je bio smisao onoga što sam htio reći....

To je ključno pitanje i kao što vidiš, pitanje je tumačenja, kako već rekoh. A ja, koji nisam pravnik, reći ću ti da se u ovakvim slučajevima, kada se može i ovako i onako tumačiti, gleda prěthodeći pravni akt (u našem slučaju ustav Hrvatske) za slučaj da je u njemu isto pitanje jasno definisano. I tada se tumači onako kako je, i ukoliko je, u prěthodnom dokumentu napisano jednoznačno. Takođe, u međunarodnom pravu su od ključne važnosti akti doněti nakon ratova, pa ćemo proći i kroz to.

tu nisi u pravu..
tim načelom bi se rušio svaki pravni poredak jel bi se uvjek moglo reći što je prethodni akt riješio po tom pitanju.
vjerovatno si mislio reći da je u tom slučaju nadležan viši pravni akt odnosno onaj koji uređuje detaljnije to pravno pitanje (lex specialis derogal legi generali)

u ovom slučaju prvi jači pravni akt bi bio Ustaf SFRJ koji je izričito rekao, da se ne ponavljam..... da je država sastavljena od naroda i njihovin nacionalnih republika...!!!!

Čudi me da nisi znao da su u Bosni bila 3 konstitutivna naroda a da je Srbija sve do prě koju godinu bila građanska država.

Srbija je postala nacionalna država Srba tek Ustavom iz 2006.


Trěba obratiti pažnju da je formulacija statusa Srba u R Srbiji u ustavu Srbije iz 2006. jednaka formulaciji statusa Srba u Hrvatskoj u ustavu SR Hrvatske iz 1974. Tako, tek 16 godina nakon Tuđmanovog ustava koji je 12% konstitutivnih Srba proglasio nacionalnom manjinom, osviću Srbi u prvom članu Ustava Srbije. Uzgred, u Srbiji imamo situaciju da je 8% srpskih Albanaca koji nisu konstitutivni narod nego "narodnost" (= nacionalna manjina) odcěpilo 15% teritorije što je Hrvatska priznala 2008. čime je poništila zaključke Badinterove komisije.

Zašto Srbi u Hrvatskoj nisu izvojevali autonomiju? Zato što su bili konstitutivni. Nije im bila neophodna po svaku cěnu, dělom "radi mira u kući", a dělom zato što su, kako rekoh, već bili konstitutivni. Takođe, bili su věčita moneta za potkusurivanje između Běograda i Zagreba, a u komunističkoj diktaturi Josipa Broza nisu ni imali demokratsko pravo glasa - kada je bio u pitanju tekst ustava iz 1974.

Takođe, ako kažeš da Srbi iz Hrvatske imaju Srbiju kao državu a nemaju Hrvatsku, to je isto kao da tvrdiš da Italijani iz Švajcarske imaju samo Italiju kao nacionalnu državu, a nemaju Švajcarsku. Srbi iz Hrvatske najvećom većinom u Hrvatsku nisu došli sa teritorije Srbije. Děo iz Bosne, Hercegovine, děo nativnih (Dalmacija) zatim, Crna Gora, pa tek onda Kosovo i uža Srbija.

Dakle, ići ćemo redom da vidimo kako trěba tumačiti komunističko-prolěćarski ustav SR Hrvatske iz 1974.

ovdje si potpuno u pravu, da Srbi iz Hrvatske nisu mogli imati dvije domovine... ali su se ponekad tako ponašali!!
to se kod nas 90-te reklo da ovdje siju žito a mole boga da kiša pada u Srbiji!!!

ajmo probat odvojiti te pojmove nacionalnih država pojedinih naroda prema uređenju iz 74-te i činjenice da su Srbi živjeli kao autohtoni narod u Hrvatskoj!
naravno da je bilo tada nemoguće reći da ih se treba navesti kao nacionalnu manjinu, ali je sasvim sigurno ispravna formulacija u kojoj se kaže da je hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda.....zarez...... u kojoj žive i srbi.... zarez

otcjepljenje Kosova nema veze sa Badinterom, to sam ti rekao... to što sad neko prokušava izvući analogije sa Republikom Srpskom..... su bedastoće.
prije miloševićeve intervencije SAP su imale status konstitutivnih elemenata federacije, tako daaaa.....
ponavljam, moje je osobno mišljenje da je Srbija srašno pogriješila u tom slučaju, a Hrvatska napravila veliku štetu sama sebi priznanjem Kosova. I to ne zbog te analogije sa RS ili tzv. RSK, već zbog odnosa sa samom Srbijom... no to nije tema...

i neka te ne čudi što nisam znao ovaj podatak.... ja se ovime ne bavim uopće niti mi je hobi natjerivanje po raznim forumima.... ovo se sam sebi čudim da sam se upustio u ovakvu raspravu, jer nisam od tih koji uvjeravaju da je nebo plavo.....
inače, uopće se ne bavim pravom u njegovom užem smislu, znači ne radim kao pravnik... što ne znači da ne razmišljam tako!

ostale postove ću pogledati navečer, sad nestignem....

 

[Pumpaj Dinstanović]

ajde hvala bogu, konačno netko za normalnu diskusiju.....

da, i zato je teško reći tko je tu bio dobio a tko izgubio: da li su srbi izgubili što ima srbija nije bila označena kao nacionalna država? sigurno da ne..... definitivno je jasno da je hrvatska bila nacionalna država samo hrvatskog naroda, ali su srbi izričito spomenuti u smislu konstitutivnosti, to je drugi par rukava......

vidiš, ovo za srbiju nisam znao, probao sam naći sinoć na netu pa nisam uspio nigdje iskopati tekst ustava srbije....
toliko se vidi kako sam se spremao za opasnu diskusiju sa ljutim protivnicima, heheheheheh

Pa eto, nije baš 'potpuno svejedno'. Sedamdesetih godina Srbi su se bunili. Često se isticala obespravljenost Srba u Jugoslaviji, koji su najveći (najbrojniji i najšire rasprostranjeni, a i formalno 'najzaslužniji' za narodno-oslobodilačku borbu) državotvorni narod.

Znaš da se i danas u Srba masovno govori kako si slobodno mogao biti komunista i Hrvat i Jugosloven, no nisi nikako mogao biti komunista i Srbin. Ovaj čin (da se Hrvatska dozvoljava biti 'nacionalnom državom Hrvata' a Srbiji nije bilo dozvoljeno da bude nacionalna država Srba) je iskorišćen kao dokaz takvih tvrdnji. Činjenica takođe jeste da su Srbi (pod tim mislim srpski nacionalisti, koji su tokom devedesetih došli u prvi red u narodnim masama naravno) posmatrali na Hrvatsku i BiH kao na svoje nacionalne države - a ne na Srbiju i CG. Stoga leži i tragedija (barem kod Hrvatskih Srba) u logičnom gubitku konstitutivnosti prema ustavu Hrvatske iz 1990. godine (napomena: logičnom dok god se posmatra da je Hrvatska pošla putem nezavisnosti) i hrvatsko nerazumijevanje.

Što se tiče hrvatskog nerazumijevanja, tu treba dodati da je srpska konstitutivnost razlog i nepostojanja teritorijalne autonomije tipa Vojvodine i Kosova. Davanje svih i potpunih manjinskih prava velikoj srpskoj nacionalnoj manjini, dodajući raznorazne garancije i slobode mehanizama koje politička većina u jednoj državi nema, izgledalo je potpuno normalno, a srpsko ne iracionalno i pod direktivom Beograda. Međutim, ono što i danas većina Hrvata ne razumije jeste da je Tuđmanovo političko rukovodstvo bilo u potpunosti svjesno tog problema (da je logičan i pravičan slijed reduciranja statusa Srba kao nacionalne manjine i separacije od SFRJ - formiranje autonomne pokrajine krajiških Srba, ideja započeta još 1939. godine) i da je nesumnjivo s namjerom iskoristilo taj trik koji potpuno ide na ruku hrvatskih nacionalista (prema međunarodnoj zajednici - Kosovo i Vojvodina su postojane političke jedinice, Srbi u Hrvati nacionalna manjinska zajednica).

 

[Urvan Hroboatos]

Naravno da su to teme s foruma koje se ne mogu dokazati definitivno (i ne će).
Nu, samo da obavijestim čitateljstvo:

* Srbi u SRH nisu bili konstitutivan narod, a u SFRJ je ustav tako protuslovno koncipiran da iz njega smisleno može izaći jedino tumačenje poput Badinterova. Hrvatska nije bila binacionalna država, kao ni BiH tronacionalna, jer nije bilo mehanizma kojim bi se ostvarilo pravo na samoodređenje. Jednostavno, iako siu izrijekom narodi spomenuti kao nositelji suverenosti u SFRJ, u praksi su, evidentno je iz mehanizama referenduma, to republike. Jedino republički referendumi mogu mijenjati sudbinu SFRJ, a ne nikakvi nabrzaka komponirani regionalno-nacionalni. Također, međusobno protuslovne definicije ustava SFRJ u kojem su republike suverene, a mogu izaći iz SFRJ uz pristanak ostalih republika, pravna praksa čini besmislenim- da su se, recimo, sve republike osim SRH odlučile na samostalan život, a SRH to nije htjela, onda po ovim "mudrolijama" države od Slovenije do Makedonije to-pravno- ne bi mogle.
Malo morgen.

* preostaje vam da prihvatite činjenicu neugodnu za vašu mitologiju (što znam da ne možete, al' svejedno):

a) Srbi u SRH nikada nisu bili suvereni kao Hrvati, i SRH nije nikada bila binacionalna država. Izričito spominjanje Srba imalo je emocionalni, ali ne i pravni posljedak

b) SFRJ je u zadnjem desetljeću i pol svoga postojanja bila zemlja u kojoj su nositelju suverenosti bile republike i pokrajine. Uza sva kolebanja i oklijevanja u definicijama. Nisu to bili narodi, jer nema pravnoga mehanizma "nacionalnoga konzumiranja" suverenosti.


Za nas je to odavno tema ad acta. O tom su nješto više raspisali i povjesničari kao barić ili Žunec:

 

[NickFreakyrgios]

Urvan Hroboatos: a) Srbi u SRH nikada nisu bili suvereni kao Hrvati, i SRH nije nikada bila binacionalna država. Izričito spominjanje Srba imalo je emocionalni, ali ne i pravni posljedak

Recimo da je sa današnjeg stanovišta ovo najtačnije ali smo se o to najviše oglušili.
Tako da isti.... drugo.......

 

[Mrkalj]

Naravno da su to teme s foruma koje se ne mogu dokazati definitivno (i ne će).

Dakle, stvar je tumačenja - konsezualno - Matija, Hroboatos, Mrkalj.

* Srbi u SRH nisu bili konstitutivan narod,

Hrvati su tokom 150 godina radili na tome, iako su tokom tih istih 150 godina bili primorani da u deklaracijama i ustavima pišu i potpisuju upravo suprotno. Postigli su to tek ilegalnim preglasavanjem 1990. nakon čega je došlo do rata.

Hrvatska nije bila binacionalna država,

Jeste. Čak i ustavom iz 1974. - "država srpskog naroda u Hrvatskoj". Suverenitet i konstitutivnost imali su
a) srpski narod u Hrvatskoj i
b) Hrvati.

Jednostavno, iako su izrijekom narodi spomenuti kao nositelji suverenosti u SFRJ, u praksi su, evidentno je iz mehanizama referenduma, to republike.

U praksi... U praksi koju smo doživeli i koja veze s legalitetom nije imala. Ma koliko te to žuljalo, mi ovde govorimo o Zakonu, a ne o "praksi." Na papiru koji se zove Ustav SFRJ su upravo narodi imali pravo da se izdvoje iz Države, republike, koliko god ti savijao fakta i akta, malo morgen.

Jedino republički referendumi mogu mijenjati sudbinu SFRJ, a ne nikakvi nabrzaka komponirani regionalno-nacionalni.

Ne. Jedino nacionalni referendumi mogu menjati sudbinu tih nacija. Ništa nije na brzaka - postoje birački spiskovi, postoje matične knjige - sve fino i natenane.

Srbi u Hrvatskoj i Hrvati 1990. imaju jednaka prava, a to znači da ne može doći do bilo kakve odluke bez konsenzusa obaju konstitutivnih naroda. Referendum među Hrvatima pokazuje želju za odcepljenjem, a referendum među Srbima u Hrvatskoj želju za ostankom u Državi. Hrvatska, koja je država Srba u Hrvatskoj, u regijama gde su Srbi većinsko stanovništvo za svoju sudbinu mora pitati i poštovati volju Srba u Hrvatskoj, iskazanu na referendumu.

Također, međusobno protuslovne definicije ustava SFRJ u kojem su republike suverene, a mogu izaći iz SFRJ uz pristanak ostalih republika, pravna praksa čini besmislenim- da su se, recimo, sve republike osim SRH odlučile na samostalan život, a SRH to nije htjela, onda po ovim "mudrolijama" države od Slovenije do Makedonije to-pravno- ne bi mogle.
Malo morgen.

E sad pogledaj koliki si cirkusant. Dve rečenice ranije, izmislio si "praksu" u kojoj narodi u Ustavu SFRJ znače ustvari republike (čak pritom ne objasnivši šta je onda s Bosnom - valjda su svi u Bosni narod Bosanaca ). A sada, ono što si sam izmislio proglašavaš za protivslovlje i besmisao. Ah, kakva publika takav i klovn.

Nisu u ustavu SRFJ suverene republike već narodi, i ti narodi mogu se odcepiti iz Države ako se ostali narodi slažu sa tim. A zašto ne bi - "idite, bre, što pre", sećamo se. Daleko je to od malo morgen.

* preostaje vam da prihvatite činjenicu neugodnu za vašu mitologiju (što znam da ne možete, al' svejedno)

Povuci vodu, viri ti papir iz usta.

a) Srbi u SRH nikada nisu bili suvereni kao Hrvati

Šta, bili su trudni napola?

SRH nije nikada bila binacionalna država.

De iure i de facto jeste. Bila je država Srba u Hrvatskoj i Hrvata. Izričita atribucija nacionalna država Hrvatskog naroda u Ustavu 1974. imala je tek nostalgijsko-emocionalni efekat na posrnule prolećare, ali ne i pravni učinak.

Izričito spominjanje Srba imalo je emocionalni, ali ne i pravni posljedak

Ne. Formulacija "SR Hrvatska je država srpskog naroda u Hrvatskoj" ima tradiciju od 150 godina i Srbima u Hrvatskoj bila je sasvim dovoljna kao pokazatelj suvereniteta i konstitutivnosti jer njima nije bila potrebna emocionalnost, tj. nostalgičarska uteha kao posrnulim prolećarima.

Konstitutivnost dokazuje i činjenica da Srbi u Hrvatskoj nisu tražili autonomiju, na koju bi, da su bili kojim slučajem manjina u Hrvatskoj, imali svako pravo, kao autohtona manjina.

b) SFRJ je u zadnjem desetljeću i pol svoga postojanja bila zemlja u kojoj su nositelju suverenosti bile republike i pokrajine.

Aha, sada "suverenost republika" više nije ni "u praksi", kako si izmislio ranije, nego si ga prekrstio do kraja. Dooobro.

Uza sva kolebanja i oklijevanja u definicijama. Nisu to bili narodi, jer nema pravnoga mehanizma "nacionalnoga konzumiranja" suverenosti.

O ima. Referendum. Referendum srpskog naroda u Hrvatskoj i referendum hrvatskog naroda. To smo već rekli.


Tvoj diskurs je krajnje providan. Bacanje ljage na Zakon i opravdavanje (svake moguće) prakse metod je svakog kriminalca.

 

[matijakupa]

griješiš Mrkalj, i to te cijelo vrijeme vodi kao mačku koja lovi svoj rep:

narodi su bili suvereni preko svojih republika...... i sve inicijative su trebale biti podnesene preko republičkih tijela prema saveznom tijelu

zato nikakvi nacionalni referendumi nisu bili važeći, nego samo onaj koji je bio raspisan od legalne republike vlasti.....
kakvi birački spiskovi, kakve matične knjige.....?? što ti misliš, da je bilo moguće raspisati referendum samo za srbe i samo za hrvate?? hehehehe, pa nije valjda .......

kažem ti ponovno, pusti prvi članak preambule..... on je samo tu zbog tih svih subnor-a i zavnoh-a koje su spomenuo......

 

[Mrkalj]

Ne grešim samo ja Matija, greši kompletna srpska pravna nauka.

Matija Kupa: narodi su bili suvereni preko svojih republika..

Jeste, a republika Hrvatska bila je republika Hrvata i srpskog naroda u Hrvatskoj.

Znam, Matija, teško je to kada jednom skineš uniformu shvatiti da si bio deo zločinačkog poduhvata utemeljenog na Tuđmanovoj želji za ratom. Ne znam samo zašto niste danas u Hrvatskoj srećni sa onim što imate, već po stadionima skandirate "Ubi Srbina". Izjeda to iznutra...

I kako te nije sramota da bez komentara pređeš preko onog na čemo Hrvatska državnost počiva, a to je ZAVNOH u kojem se uvek pominju hrvati i srpski narod u Hrvatskoj kao apsolutno ravnopravni. To je Hrvatska i to je suverenitet koji su narod koji se zove Srbi u Hrvatskoj u borbi izvojevali. Njihova država nije Srbija, oni su u Hrvatskoj autohtoni i oni su je stvorili.

Sami ste svojoj Hrvatskoj ovo poželeli kada ste ju stvarali:

Nema, ne smije i neće biti Hrvatske, u kojoj Srbima ne bi bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost.

A budućnost će pokazati da će vas Nemci pritisnuti za te iste Srbe u Hrvatskoj kad god pomislite da raširite krila, ali to nije tema.

 

[matijakupa]

Ne grěšim samo ja Matija, grěši kompletna srpska pravna nauka.

Ne bi vam bilo prvi put

Jeste, a republika Hrvatska bila je republika Hrvata i srpskog naroda u Hrvatskoj.

Znam, Matija, teško je to kada jednom skineš uniformu shvatiti da si bio děo zločinačkog poduhvata utemeljenog na Tuđmanovoj želji za ratom. Ne znam samo zašto niste danas u Hrvatskoj srěćni sa onim što imate, već po stadionima skandirate "Ubi Srbina". Izjeda to iznutra...

I kako te nije sramota da bez komentara prěđeš prěko onog na čemo Hrvatska državnost počiva, a to je ZAVNOH u kojem se uvek pominju hrvati i srpski narod u Hrvatskoj kao apsolutno ravnopravni. To je Hrvatska i to je suverenitet koji su narod koji se zove Srbi u Hrvatskoj u borbi izvojevali. Njihova država nije Srbija, oni su u Hrvatskoj autohtoni i oni su je stvorili.

Sami ste svojoj Hrvatskoj ovo poželěli kada ste ju stvarali:

Nema, ne smije i neće biti Hrvatske, u kojoj Srbima ne bi bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost.

A budućnost će pokazati da će vas Němci pritisnuti za te iste Srbe u Hrvatskoj kad god pomislite da raširite krila, ali to nije tema.

ajmo još jednom, i time ću sa svoje strane zaključiti ovu očigledno besmislenu raspravu

daklem, hrvatska je bila i još uvjek je država hrvatskog naroda i ostalih koji u njoj žive
ustavom iz 74. g. izričito su bili spomenuti srbi, u ustavu RH kao nacionalna manjina
(ovdje bi mogli o tome da se srbima sadržajno opseg prava povećao kao manjini nego po ustavu srh, ali ajde, otom - potom...)

prema saveznom ustavu suverenitet su davali narodi preko svojih republika, a to što su srbi htjeli imati tri republike i dvije autonomne pokrajne .... to je nešto drugo.....

mene da bude sramota?..... čega.....????

pa nisam ja ratovao po Šidu, Novom Sadu i Pančevu?????????
na mojoj kući i danas stoji jedna rupa na fasadi od gelera projektila vbr-a
moj stari ju namjerno nije dao popraviti......

a da ti kažem da je mojoj ženi kuća bila spaljena u petrinji, da moj vjenčani kum je sahranio oca tek 10 godina nakon rata i još uvjek mu nisu našli sve kosti jer je tijelo bilo bačeno u bunar i divlje zvijeri su ih raznjele po šumi oko gline......

ZAVNOH je časna uspomena i osnova na kojoj stoji današnja Republika Hrvatska, koliko god to nekima bio trn u oku i sa ove i sa one strane Drine, izgleda.....

i nemoj me ovdje na ovoj temi više spominjati, mogao bi stvarno postati neugodan




i za kraj, kako zgodno da ti baš sad neko ponovno potegne onaj magdeburg, ha....????

eeee, jesi lik iz bajke, ali stvarno..............

 

[Pumpaj Dinstanović]

Urvan Hroboatos je iznio onaj Tuđmanovski HDZov vid o kojem sam u prethodnom postu pisao, suštinski.

što ti misliš, da je bilo moguće raspisati referendum samo za srbe i samo za hrvate??

Tehnički, naravno da je bilo moguće. To je praksa koja se više koristila van prostora bivše Jugoslavije, ali nije čak ni nama strana. 1918. godine bio je izborni referendum na prostoru Banata, Bačke i Baranje na kojem su samo pojedinci slovenske narodnosti glasali. I VlahoRumuni su imali slične u Banatu i Bukovini, samo za njih. Bugarski egzarhat je, u onim najgorim uslovima, vladavine Osmanske imperije, uspio organizovati referendum na prostoru Makedonije 1874. godine na kojem su samo pravoslavni Sloveni glasali (kao pravi referendum, a ne izbor za skupštinu koja je donosila referendumsku odluku kao prvi slučajevi koje sam naveo).

Osim toga, kako misliš da se i dandanas organizuju izbori izbori za manjinske nacionalne savjete, baš u Republici Hrvatskoj kao najboljem primjeru na prostoru naših zemalja (evo sada Srbija do nove će primijeniti u potpunosti taj sistem [u tu svrhu je upravo počelo popisivanje u Srbiji isključivo građana manjinskih narodnosti], Crna Gora tek počinje). Nije li bilo i priča na prošlim izborima kako postoji problem jer se pripadnik nacionalne manjinske zajednice mora i u HR izdvojiti i glasati za manjinske kandidate, pa na taj način se nekako i kompromitovati jer mora javno istupiti kao pripadnik neke manjinske nacionalne zajednice?

Na kraju, sjetimo se da je opšte pravo glasa je tek novina, pogotovo kod nas...

narodi su bili suvereni preko svojih republika

Ali matijakupa, republike srpskog naroda su bile SR Hrvatska i SR Bosna i Hercegovina.