Večiti romantičari

koliko je mnogo romantike na ovom mestu..zgusnula se,možeš je nožem seći..
kao maglu nad Beogradom u rana predvečerja..ili u jutra rana.Grub je i surov
ovo svet u kom danas živimo..i bio je takav od pamtiveka..od postanka pa
sve do danas.Samo beg u zagrljaj romantike,donosi nadu u život i olakšanje.
I znajte ovo su uvek, baš uvek moje reči..moje misli onakve kakve su sada,
ovog trena..i već sam rekla..sutra će verovatno biti drugačije.
0c8856a6ada20492965762fe47b00afb.jpg
 
Uzmi osmeh i daruj ga onome ko ga nikad nije imao. Uzmi zrak sunca i učini da odleti tamo gde vlada noć. Otkrij izvor i okupaj onoga ko živi u blatu. Uzmi suzu i položi je na lice onoga ko nikad nije plakao. Uzmi hrabrost i stavi je u dušu onoga ko se ne sme boriti. Otkrij život i pripovedaj o njemu onome ko ga ne može shvatiti. Uzmi nadu i živi u njezinoj svetlosti. Uzmi dobrotu i daruj je onome ko ne zna darivati. Otkrij ljubav i pokaži je čitavom svetu.


dar_serca.jpeg
 
Kad nema osmeha..tuga vlada u duši,a telo pati.Savlada vas taj osećaj nekog
nedostatka..ne tugujte,ne štetite svome telu.Pogledajte ka nebu..ka slobodi i
verujte u sutra.Sutra nam donosi nešto novo..mislite na taj način i okrenite
se onome koga volite..ne dozvolite tuzi da se razmahne..da vas uvuče u svoju
zamku.Opasne su to stvari,jer ako tuga vašoj duši potraje danima..lako odete
tamo gde samo tuga živi..
b6503c10.jpg
 
ZIVOTE MOJ
Gdje sam to krenula,
hodam
li,
il lebdim,
il letim mozda,
idem li kraju svome,
il
me pocetak ceka,
svjetlost,
daleka neka,
sanjam li,
dal san
i postoji...
na javi kao i u snu
meni isto je.
Zivote moj!

Gdje
sam to krenula,
krila rasirila,
hodati ne znam
letjeti se
bojim,
o, zasto i postojim?
Zivote moj!

Zaglavljena
u
procijepu,
izmedju
htjeti i umjeti,
hodati i letjeti,
zivjeti
i sanjati,
pjevati i vristati...
predugo vremena za pitanja,
premalo
za odgovore,
bojim se samo
slomicu krila,
pa kako cu onda
i
kuda?
Zivote moj!
Za nesto postojim,
nistavilo ne priznam,
svak
svoju misiju ima...
moja je da radjam:
djecu svoju,
pjesme
moje,
pa da ih volim...
ljubav da radjam
pa da je sirim,

posvadjane da mirim,
koliko god
uzalud bilo.
Tako je sa
mnom,znas li?
Zivote moj!

Gdje sam krenula,
kraju ili
pocetku?
Dal je java il je san?
Noc ili dan?
Jedno znam:
svjetlost
me ceka,
daleka neka,
znam da nije tama
i znam da nisam
sama.

Tako je s nama.
Zivote nas!

R.L.G.

62572_154095157947200_7176275_n.jpg


 
Uhvatila me za ruku i dovela do hodnika.
Gledala s’visine, sa hiljadu stepenika.
U crnim očima gledam strast se rađa,
a meni postaje sve slađa i slađa.


Lagano me uhvati i privuče ka sebi,
al i dalje me gleda ko da bi i ne bi.
Osetih miris njene meke kože,
a vrele misli počeše da se množe.

Dodirnu mi usne sa prstima belim,
na uho mi šapnu, “ah kako te želim”.
Prođoše me žmarci kroz celo telo,
al nastavih sa igrom veoma smelo.

Levom rukom smakoh, kosu joj sa vrata,
otkri se koža, lepa ko od zlata.
Obasuh je poljupcima, vlažnim i vrelim
i šapnuh joj na uho, “i ja tebe želim”.

1582104961516.jpeg
 
Nekako imam osjećaj da još mirišem na njene poljupce...
Kad god je se sjetim, pređem rukom preko kože, a iz nekih pora koje su se samo za nju otvorile... zamiriše ona...
I ponovo mi se pred očima stvori ona slika tog prvog poljupca...
Pitaju me imam li želja?... naravno da imam... i nisu mi se baš ostvarile... osim, kad pređem rukom preko kože...
"Žena vrijedna grijeha"
cf436d6e9edb4bea3e11dccb5e3e6a6b1f72e20c[1].jpg
 

U blizini neba,

ljubavi moja jedina,

postoji beskrajna čežnja.

Pod tim nebeskim svodom,

neprekidno čeznem za tobom

i najtiše što mogu,

lutam dubinom svemira

tražeći obale tvojih prepona.

U blizini tog neba,

ljubavi moja jedina,

kao nigdje u svemiru

moje misli pripadaju tebi.

Tu si sva prisutna u meni,

prelijepa moja ljubavi,

a tvoji su poljupci

zlatnim osmjehom omotani.



U blizini neba,

ljubavi moja jedina,

pripadaš jedino mojim mislima,

i bliže nego bilo gdje u svemiru

moje ruke, tiho,

kao vreli suncokreti

izranjaju na tvojim grudima.

One su taj buket vatre

što beskrajem tvog trbuha

razlijevaju plamen,

i tvoji su plameni dodiri

u njihovim drhtavim prstima.

Kad god stignu, ljubavi

u gustoj kiši znoja,

uvijek te blago uzmu

i sa tebe ispijaju zreli miris.



U blizini neba,

ljubavi moja jedina,

beskrajna si moja želja.

U tom praskozorju

neprekidno te želim,

i bliže sam nego bilo gdje

dubini tvog svemira.

Nad obalama tvojih prepona,

prelijepa moja ljubavi,

u sazviježđu mekog tijela

kao slap guste kiše znoja

slijevam se po tebi.

Imaš me tada u svim porama,

ljubavi moja prelijepa,

imaš u peharu strasnih zagrljaja.


Tvoju vječnost ljubim u sebi.



Zal Kopp
 
kao da su ljudi izgubili dah..trka je prebrza i naporna.Treba zastati
za tren i uhvatiti dah..udahnuti duboko,a onda nastaviti svojim
tempom kroz život.Nikad ne pratite tempo drugih ljudi..to niste vi.
Zato svesno i polako..uživajte u sebi i voljenom biću,ali samo
na svoj način..pratite damare svog srca..ono će vam reći kad
treba zastati i razmisliti.Slušajte svoje srce...
d389bd116920af7654098a24a0d583b3654a3d82r1-564-740v2_00.jpg
 

Back
Top