"Čupanje, šamari, pretnje silovanjem": Policijska brutalnost prema studentkinjama jer "vlast šalje signal da je represija dozvoljena"
Ilustracija
Poslednjih godinu dana u Srbiji obeležili su smrt 16 ljudi, protesti studenata i građana, ali i slučajevi policijske brutalnosti. Posebno su uznemirujuća svedočenja žena i studentkinja koje su pretrpele fizičko nasilje, ali i ono sa seksualnim konotacijama, tokom protesta, pa čak i u prostorijama državnih institucija, kako su tvrdile žrtve. Prema Tanji Ognjanović iz Ženskog autonomnog centra, nekažnjavanje policijskog nasilja i javno relativizovanje svedočenja žrtava od strane vlasti šalje signal da je represija dozvoljena i ohrabruje dalje napade.
Eskalacija je počela posle protesta 15. marta, kada su blokade saobraćajnica postale i mesta otvorenog nasilja uniformisanih službenika. Nakon
Vidovdanskog protesta, broj svedočanstava o prebijanjima i zastrašivanjima se povećao, a posebno su uznemirujući slučajevi u kojima su meta bile mlade žene, studentkinje.
Prema rečima Tanje Ognjanović iz Ženskog autonomnog centra, porast
policijske brutalnosti, naročito prema ženama, direktna je posledica političkog okruženja u kojem vrh vlasti negira
nasilje i daje prećutnu dozvolu za njegovo sprovođenje. Ona objašnjava da je nekažnjivost postala sistemska, jer institucije više ne deluju nezavisno od političkih interesa, dok javni nastupi predsednika i ministra policije, u kojima relativizuju ili osporavaju svedočenja žrtava, samo ohrabruju dalju represiju.
Pretnje silovanjem, “sad ih lomi”, šamari…
Svi pamtimo slučaj maltretiranja studentkinje
Nikoline Sinđelić koju je, sa ostalim kolegama, kako je navela maltretirala policijska Jedinica za obezbeđenje određenih ličnosti i komandant te jedinice
Marko Kričak. Ovaj primer pokazuje koliko daleko policija može ići u zoni nekažnjivosti. Kako je
studentkinja posvedočila, zajedno se sa kolegama vraćala sa protesta, a onda su maskirani muškarci krenuli da izlaze iz prostorija Vlade, krenuli da tuku ljude i deo okupljenih uveli u garažu Vlade.
Studentkinja je kazala da joj je Kričak pretio silovanjem, šamarao i udarao glavu o zid. Za MUP se slučaj nije desio, predsednik ga relativizuje, a
Informer je osvetničkom pornografijom pokušao da diskredituje Nikolinu i učini njene navode “nebitnim”.
Studentkinja Pravnog fakulteta Aleksandra Nikolić
svedočila je za N1 da je na protestu pala sa još jednom ženom, da je ležala na zemlji, da je policija to videla i ne samo da nije htela da joj pomogne, nego je dobila udarce u predelu glave, i da su joj tada slomljeni zubi.
Studentkinja druge godine Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, uhapšena tokom protesta 5. septembra,
ispričala je u otvorenom pismu javnosti da je pokušala da se povuče sa protesta, ali da je policajac viknuo “sad ih lomi”, “napumpaćemo vas”, kao i da su je “golu skinuli u stanici samo zato što je šetala na protestu”.
Naravno, tu je i slučaj studentkinje Fakulteta dramskih umetnosti (FDU) koju su policijski službenik i službenica
čupali za kosu u nameri da joj, kako se sumnja, otključaju telefon, što se i vidi na snimku Nove.rs.
Najnoviji primer je, kako su saopštili studenti Poljoprivrednog u blokadi, maltretirali njihovu koleginicu - odveli je sa posla, pa tukli u podrumskim prostorijama policijske stanice.
"Našoj koleginici je dat papir nepoznate sadržine i prećeno joj je da isti potpiše. Kada je to odbila, usledila je fizička i psihička tortura. Uniformisani pripadnik MUP-a je njenu glavu iz sve snage udario od sto, pri čemu joj je pocepana arkada. Nakon toga je udarena pištoljem u predelu kuka. Zatim je vezana jednom rukom za radijator, a druga je ostala slobodna kako bi papir mogla da potpiše, što je ona ponovo odbila da uradi", naveli su studenti Poljoprivrednog u blokadi.
Istakli su da je usledio i drugi napad nakon nekoliko dana, kada su je nepoznate osobe ubacile u auto šamarala, udarala, cepala joj garderobu i neprimereno je dodirivala, tražeći informacije o protestima i blokadama. Studenti su pokušavali da zaštite njen identitet, ali je
MUP objavio njeno ime i prezime. MUP je uneo svojevrsnu konfuziju objavljujući tri saopštenja tim povodom, a sutradan je izdao saopštenje u kom, uz screenshot storija sa njenog Instagram naloga koji su videli tri minuta po objavi, obaveštavaju javnost da je studentkinja demantovala da je pretučena od strane pripadnika policije u policijskoj stanici. Ali, Dačić je rekao da će insistirati do kraja da se utvrdi da li je bila u policiji, da li je povređena od strane policajaca i ako nije, ko je taj koji je izvršio "ovu manipulaciju". Dakle, demanti na nalogu se desio manje od 24 sata nakon što je MUP objavio njeno puno ime i prezime, a kako je
Danas nezvanično saznao, ona se uplašila za svoju bezbednost nakon što je objavljen njen identitet i zbog toga je, na kraju, odlučila da demantuje sopstveno svedočanstvo.
Postavlja se pitanje koliko je još studentkinja ili građanki pretrpelo policijsku torturu zbog učestvovanja na protestima, a da ti slučajevi nisu dospeli u javnost.
Inače, nijedan od ovih slučajeva još nije dobio epilog. Ne zato što nema dokaza – već zato što institucije ne žele da ih vide.
"Da su pojedinci sankcionisani, ne bi više palo na pamet"
Nasilje koje se širi društvom, pa i prema ženama, rezultat je postupanja koje dolazi sa vrha vlasti i to pre svega predsednika Aleksandra Vučića, objašnjava za N1 Tanja Ognjanović ispred Ženskog autonomnog centra.
Vučić je
javno govorio o Sinđelićevoj za koju je rekao da je bez medicinske dokumentacije i ikakvih dokaza iznela teške optužbe na račun visokog oficira policije, dok je
Dačić negirao sve njene navode.
“Na vlasti imamo duboko konzervativnu političku opciju, koja je i autoritarna i koja ima muškarca lidera kome se svi klanjaju (misleći na Vučića) i to je taj model koji se prenosi i na građane koji reaguju podstaknuti ponašanjem predsednika i drugih aktera stranke na vlasti. Nekažnjevnost je posledica toga da više nemamo slobodne institucije koje rade nezavisno od političkih uticaja”, objasnila je Ognjanović, dodajući i da su “predsednikove amnestije davale podsticaj da se sa nasiljem slobodno nastavi”.
Ovako se, objašnjava, otvaraju vrata za dalje nasilje jer nema sankcionisanja.
“Kad ministar policije negira događaje, to onda otvara vrata svakom komandiru policije da naredi, svakom policajcu da učini nasilje. Kad dobijete dozvolu sa vrha - neće uraditi svako, ali će uraditi mnogi… Kad god jedan moćan nasilnik pokaže da može nekažnjeno da prođe, to onda otvara vrata svakome. Mene ne iznenađuje dalji broj napada i policijska brutalnost. Da su pojedinci bili sankcionisani nakon prvog incidenta, ne bi im palo više na pamet”, ističe ona.
Silovanjem i seksualnim nasiljem se, kako je navela sagovornica N1, može pretiti i muškarcima, ali se to specifično preti ženama, da se zaplaše sve druge.
“Strah je naš odbrambeni način da se zaštitimo. Ideja jeste da se ne ide na proteste. Cilj je da se oni koji protestuju prikazuju kao nasilni i da se deo ljudi distancira. To su mehanizmi koji rade i kad su u pitanju žrtve nasilja u porodici. Žene adaptiraju svoje ponašanje i na nasilnika u kući zbog straha. Mi pokušavamo da izbegnemo opasnost, a jedan od njih je da ne učestvujemo ili da se ne pojavljujemo kad se neko najavi da će biti nasilja”, ističe ona.
"Neke žene prijave odmah, neke kasnije, a neke nikad - važna je podrška"
Govoreći o slučaju studentkinje Poljoprivrednog istakla da je policija, objavljivanjem imena i prezimena koje su studenti u blokadi želeli da sakriju, ugrozila njenu i emotivnu i fizičku bezbednost, objašnjavajući i da neke žene odmah mogu da izađu u javnost s informacijama o maltretiranju, da je nekim potrebno duže, a neke nikad i ne izađu i da je to u redu.
“Javna svedočenja su vrlo hrabra, da izađete i pričate o vašem traumatičnom iskustvu.. Neke žene to mogu odmah da urade, a nekima je potrebno duže da se oporave od šoka koji su doživele. To se desilo studentkinji Poljoprivrednog. Ona je potpuno bila u šoku i to mogu da razumem. Studenti su pažljivo izlazili u javnost, štitili su imena, uzimali su u obzir to da traumatizovanoj osobi treba vreme da se oporavi od šoka i da donese odluku šta će da uradi s tim iskustvom”, objašnjava Ognjanović.
Važno je, navodi, da dobiju podršku jer su i
komentari koji optužuju žrtvu retraumatizujući i čest je razlog zašto žrtve odluče da prećute.
“Prva briga kod nekoga sa traumom je da osoba bude dobro, da ona dođe sebi i izađe iz šoka. Nije prva briga da se ide u javnost i javnost mora da razume da će nekim osobama trebati duže da prođe to iskustvo da bi mogla da odluči, jer to nije racionalno stanje, već emocija. Tad niko ne treba da donosi odluke koje su štetne za njih”, poručila je ona.