dfg
Obećava
- Poruka
- 73
Dobar ljekar je jedan od najsrećnijih ljudi na svijetu. "On poznaje dobro i zlo", reče Goethe u svom Faustu. On poznaje zlo da bi ga suzbijao, a dobro da bi ga svakom poklonio. Dobar ljekar poznaje ljude u suštini, iznutra i spolja. To služi i njegovom i tuđem dobru. On je neprijatelj bola, koga svuda suzbija i liječi. Kako se tek osjeća sretnim kad je jednu suzu suzbio i zamjenio je osmjehom. Kad stupa u kuću bolesnika, očekuju ga s nestrpljenjem, primaju s oduševljenjem i poštovanjem. Pozdravljaju ga s osmjehom i blagoslovom. Onaj ko pati, njegov je prijatelj i brat. Njegova porodica je cijelo čovječanstvo koje pati. On trpi za sve koji pate. On radi, znoji se i trpi. Čak i umire za sve one koji se muče i pate.
Niko nije veći od dobrog i mudrog ljekara. Niko nije snažniji od njega. Niko ne može da ga zamjeni i niko da se s njim izjednači. Pred njim se u bolu priklanaju sve veličine, jer ništa ne izjednačuje ljude tako kao bol. Bogataš, ministar i kralj kucaju na njegova vrata s istim nestrpljenjem i s istim oduševljenjem kada ih bol spopadne. Drugi čovjek može da da zlato, počast i uživanje, ali samo ljekar može dati zdravlje, koje je sto puta vrijednije od zlata, počasti ili užitka. I bogataš, ministar i kralj, postavši pod mukama bolova svi među sobom jednaki, dolaze ponizno kod ljekara. Sa sklopljenim rukama i drhtavim glasom mole od njegove nauke da im da života, pa makar to bilo još samo jedan dan ili sat. U takvom trenutku vidi ljekar sve ljudske slabosti, svu ljudsku bijedu i jad pred sobom. Mora onda da osjeti milosrđe i sažaljenje, ali u isto vrijeme i opravdan ponos, jer je on taj koji dijeli utjehu i osjeća se gospodarem nad životom i smrću. Pa kako da u takvom trenu ne zaboravi i oprosti sva samovlašća silnika, nepravdu neblagodarenih, zavist slabića i uopće sve ljudske niske poroke i zablude.
Samo još da dodam, pre nego što počnete sa uvredama, da ovo nisam pisao ja, nego italijanski lekar Paolo Mantegazza svom sinu, kada mu je saopštio da želi da upiše studije medicine
Niko nije veći od dobrog i mudrog ljekara. Niko nije snažniji od njega. Niko ne može da ga zamjeni i niko da se s njim izjednači. Pred njim se u bolu priklanaju sve veličine, jer ništa ne izjednačuje ljude tako kao bol. Bogataš, ministar i kralj kucaju na njegova vrata s istim nestrpljenjem i s istim oduševljenjem kada ih bol spopadne. Drugi čovjek može da da zlato, počast i uživanje, ali samo ljekar može dati zdravlje, koje je sto puta vrijednije od zlata, počasti ili užitka. I bogataš, ministar i kralj, postavši pod mukama bolova svi među sobom jednaki, dolaze ponizno kod ljekara. Sa sklopljenim rukama i drhtavim glasom mole od njegove nauke da im da života, pa makar to bilo još samo jedan dan ili sat. U takvom trenutku vidi ljekar sve ljudske slabosti, svu ljudsku bijedu i jad pred sobom. Mora onda da osjeti milosrđe i sažaljenje, ali u isto vrijeme i opravdan ponos, jer je on taj koji dijeli utjehu i osjeća se gospodarem nad životom i smrću. Pa kako da u takvom trenu ne zaboravi i oprosti sva samovlašća silnika, nepravdu neblagodarenih, zavist slabića i uopće sve ljudske niske poroke i zablude.
Samo još da dodam, pre nego što počnete sa uvredama, da ovo nisam pisao ja, nego italijanski lekar Paolo Mantegazza svom sinu, kada mu je saopštio da želi da upiše studije medicine
