Kakav je vas odnos prema autoritetu , bilo profesoru bilo sefu ? Da li ih postujete ili ih se bojite ? I dok vecina slusa autoritet postoje i bundije . Oni obicno stradaju jer svaki autoritet mrzi pobunu ali oni su obicno glas savijesti tj govore ono sto drugi misle .
Moj odnos prema autoritetima je posve sjajan. Znači, mogu kao konj da izdržim. I da slušam glupake i idiote. I smarače. I đubrad teška. Kada moram. Kada morala sam. Jer uvek znam šta znam. Da kada nisi u poziciji da biraš, kada su ti ruke (s) vezane, moje je da ćutim i da čekam. Do mojih pet minuta. To je ono kada ja znam da sma u pravu, da su sve činjenice i svi dokazi jel te, na mojoj strani.
Kada sam kao čovek brojčano i nepravedno nadjačana, kada se neko krije iza paravana "jačeg" i kada se "gađamo" neravnopravnim sredstvima, onda se povlačim, zato što opet znam šta znam...da je pobeda nekada i u porazu. Sa budalama & nedokazanima, sa sujetnima i sa "opasno" umobolnima, ima da nastradaš. I ja jednom kao čovek jesam "nastradala" što je samo mogao da bude onako jedan sveopšti uvod & prolog u ono šta jesu i zaprav hteli...ali cvrc, nisam ja mala, pa da ne znam, šta smem a šta ne smem.
Jedno je...jedno...nekoga poštovati a nekome ukazivati strahopoštovanje. Jedno je nekoga ceniti. Diviti mu se. A sasvim drugo...povinovati.
Lepo kaže onaj izraz...ako se okrenem i odem, ne znači da je autoritet kao autoritet nadvladao, već da jednostavno nemam nameru da se bahćem sa istim.
A za mene vrhunski autoriteti su ljudi od digniteta, stava, principa.
A ne pravo jačeg.
Sa prvima nemam nikakvih problema, lako ih prihvatam i učim se na njima i od njih.
Sa drugim sojem...pa, šta reći...Blaga je reč...prezirem. Ne bojim ih se, samo im se sklanjam. zato što znam, do kojih razmera može da ide umobolna decidnost.
