Nabasah na ovaj tekst, slucajno, stvaaarno

i nisam ga procitao, posto me ni ne zanima misljenje vjerovatno neke tamo, sve u svemu bezveze zene, koja ce izmedju ostaloga vjerovatno objasnjavati kako vi treba da volite svoje dete...
Katarina Majkić, pedagog u Savetovalištu za porodicu u Predškolskoj ustanovi „Radosno detinjstvo“ u Novom Sadu, ukazuje na to da je veliki deo vremena koji roditelji provode sa svojim detetom zapravo usmeren na borbu sa sopstvenim strahovima. To je naročito izraženo kada su deca mala, a ogleda se u tome što im neprestano govorimo „nemoj“, tj. „nemoj to da radiš“.
– Fokusirani na to da nam dete odnekud ne padne, nešto ne slomi ili nešto ne proguta, zastanemo li na trenutak i zapitamo li se kako dete doživljava to „nemoj“, koje tako često sluša? Vođeno glađu za igrom i istraživanjem a ne poznajući dovoljno svet u kome živi, ono
vrlo lako može da zaključi da je svet opasno i nebezbedno mesto za život, pa može početi da se postepeno povlači i odustaje od istraživačkih aktivnosti koje su vrlo značajne za njegov pravilan psihofizički razvoj – kaže naša sagovornica.
pa mislim sta treba da ucimo dijete, da je ovaj svet idila, da mu politicari zele dobro, da ce mu poslodavac sutra zeleti dobro itd, da je nauka u sluzbi covjeka, da se kapitalisti nisu upetljali u medicinu sport itd...i sledeci put kada vam dijete stavi noz u usta, hrabrite neka samo tako nastavi

a ako bude skakalo sa 15 metara visine ''just go on''