Usamljenost i emotivna bol

@Bela pčela se setio teme..
Nije losa

Usamljenost i emotivna bol su raylicite stvari
(znam da nisam napisala bogzna šta novo, ali eto ;))

Emotivnu bol imam kada patim, ali nisam usamljena... No, umem čak i da uživam u njoj, u toj patnji, onako slatko..
Čini mi se da sam tad najživlja, najsvesnija
Usamljenost davno nisam osetila.. a imala je svoj max kada sam ostala bez uže porodice, sama, kada niko nije imao palačinke da mi napravi ili skuva čaj. Posle sam naučila da sve to radim sama za sebe, pa je usamljenost nestajala polako.

Nedostatak muškarca mi nikada ne proizvodi usamljenost. Samo prazninu, čežnju i slično
 
Inspiraciju za ovu temu sam dobio gledajući sjajan kratokomeražni film "8" od svega 18 minuta.U jednom delu filma se kaže"Mi smo svi sami,sebe okružujemo raznim kontaktima,druženjima,pravimo iluzije,naša usamljenost nikuda ne nestaje.Mi je prosto popunjavamo ljudima.To je instinkt samoodržanja"Filmić se inače bavi tematikom kako emotivno preboleti i prevazići rastanak sa voljenom osobom.
Vaša reakcija na filmić,na pitanje emotivne boli i pitanje "popunjavanja" usamljenosti.Jesmo li na Krsti iz istih razloga?
rodjen si sam i umires sam.
ko po svaku cenu zeli da se oseti socijalnim bicem i oseca slabost kada je sam...ybg... sta da mu radim.
 
Filmic me podseti na Vecni sjaj besprekornog uma sa Kejt Vinslet i Dzim Kerijem, u kome je ista tema obradjena.
Mislim da ni jedna nasa emotivna bol nije uzalud. Razbuca te na najsitnije komadice, da pomislis da se nikad sastaviti neces. Boli dok dises, hodas, pokusavas da se smejes, zaspis. Boli i gusi. Kao orman na grudima da imas. Ta bol nekako uspe da predje u zuljanje, kada pocinju da smetaju ti fragmenti secanja, koji niotkuda uskoce u misao, izmedju dva saltanja menjaca ili dok stoji pred rafom u prodavnici.. I tako.... Prolazi polako i prodje kad i ne primetis.
Ta bol ojaca, oplemeni, uci.
Ne bih volela nista da zaboravim.
Neka stoji negde. U nekom dzepu secanja.

A onaj deo o Usamljenosti...
Usamljenost ili samoca?
Da li smo zaista fizicki sami ili se osecamo odseceni od sveta?
 
Imao sam ideju da napisem sci fi pricu.
U buducnosti gde postoji sistem u svemirskom odelu koji moze da odrzava coveka u zivotu milionima godina.
E sad, nesto se desi, havarija i kosmonaut ostane da pluta u kosmosu tako nekoliko miliona godina sam sa sobom.
I prica bi zapravo bila o tom svetu koji bi izgradio u mislima neminovno. Pitam se, koliko bi se razlikovao od naseg. Veliki vremenski period bi bio. Sigurno bi bilo neko omnipotentno bice u tom svetu kao mehanizam da menja taj svet ako prica ode gde ne zeli, ili tokom napada depresije, samoce, ludila, razaranje i ponovno stvaranje.
 

Back
Top