Formiranje savremenog etničkog sastava Donbasa (današnja Donjecka i Luganska oblast) trajalo je dugi niz vekova. Sve počinje sa 1723. godinom, kada je ruska vlast pozvala na vojnu službu predstavnike balkanskih naroda (Srbe, Bugare, Grke, Vlahe) iz Osmanske imperije i Austrougarske. Masovnom preseljenju Srba u Rusiju predhodila je molba jednog broja oficira austrijske vojske da ih prime na rusku službu i da im dodele komad zemlje na teritoriji Malorusije (današnje Ukrajine). Oficiri su se obavezali da sa sobom dovedu još nekoliko hiljada Srba za službu graničara. 1729. godine između tvrđave Tore (današnji Slavjansk) i buduće ukrajinske granične linije kod izvorišta reka Orelik i Suhoj Torec bio je raspoređen srpski husarski puk majora Ivana Albaneza.
1752. godine carica Jelisaveta Petrovna izdaje ukaz o osnivanju na jugozapadnoj granici Ruske imperije buferne zone između Zaparožja i Poljske, od Dnjepra do Sinjuhi – Nove Srbije, sa sedištem u gradu Novomirgorodu (današnji Kirovograd).
Sledeće godine, pod ruskom zastavom su se našla dva husarska puka pod komandama Ivana Ševića i Rajka Preradovića i po ukazu carice Jelisavete Petrovne naselili sledeće teritorije:
“Ševića i Preradovića sa doseljenicima naseliti na donjeckoj strani, tj. Od Bahmuta do Luganja u naznačenim od granice utvrđenim mestima, upravo od Bahmuta preko gornje reke Sanžarovke i preko reka Miusa i Beloj. Svoje naseljavanje jedan neka počne od Bahmuta, a drugi od Lugani..”
Na takav način, formirana je bila administrativno-teritorijalna jedinica – Slavenosrbija. Ona se protezala na desnoj strani reke Severni Donac, između reka Bahmuta i Lugana (današnji Donbas), sa centrom u gradu Bahmutu. Ova administrativno-teritorijalna jedinica nije ulazila u sastav provincija, niti gubernija, već je direktno bila potčinjena Senatu i Vojnom kolegijumu Rusije, odakle je dobijala novčana sredstva i naoružanje. U takvom svojstvu je postojala do 1764. godine. Sačuvano je sećanje u dnevnicima jednog od aktivnih učesnika tih događaja, generala Simeona Piševića, koji je stigao u Slavenosrbiju 1753. godine:
“Zemlja je, kao obično, tvrda, divlja može biti da od nastanka sveta nije obrađivana, ležala je stolećima bez svake koristi i bez naroda;… u šumama je mnogo divljeg povrća, jabuka i krušaka, kao i divlje vinove loze”.
U proleće 1764. godine ukazom carice Katarine Velike Nova Srbija je preobrazovana u Novorusku guberniju. Tako je mala vojna provincija postala jezgro jedne od najvećih i ekonomski najrazvijenih regiona Ruske imperije – Novorusije.
Proces koji se odvijao u naseljenim oblastima Slavenosrbije ne može se nazvati prosto asimilacijom, već, pre svega, prožimanjem srpske i ukrajinske kulture. Nova Srbija i Slavenosrbija dali su veliki doprinos ekonomskom razvoju čitavog regiona. Doseljenici iz Srbije su prvi izvršili istraživanja i organizovali proizvodnju kamenog uglja i rude železa u Luganskoj oblasti. Ispred tvrđava Sv. Jelisaveta i Bahmuta redovno su održavani veliki sajmovi, koji su postali deo međunarodne trgovine sa Turskom i Poljskom.
Srpske kolonije predstavljale su najvažniji pokret velikog pomeranja Ruske imperije na jug, ka Crnom moru. Evo kako ovaj proces opisuje odeski istoričar iz XIX veka Apolon Skaljkovski:
“Sa druge strane Dnjepra krenuli su ruski i strani vojnici i zemljoposednici u stepe Novorusije. Tamo su sazidali domove i, prateći opšti zakon širenja i umnožavanja svog bogatstva, krenuli dalje na jug, ne zaustavljajući se dok ruski crni orlovi nisu raširili svoja krila na obalama Crnog i Azovskog mora, dok od Dunava do Kremenčuga čitava stepa nije pretvorena u veliku i rascvetalu Rusku Oblast”.
Ako su pre 250 godina Srbi bili jedni od mnogobrojnih naroda koji su naselili Novorusiju i u okviru carstva radili na njenom napredku, zašto ne bi i danas pomogli svojim „rođacima“ da ostvare san o novom vaskrsnuću ove oblasti i ispravljanju istorijske nepravde, kada su 1922. godine boljševici ovu rusku oblast poklonili Ukrajini?