Ukleti otok - ALCATRAZ

Valeria

Elita
Poruka
20.300
:zima:

17-300x199.jpg


Zbog manjeg prekršaja jedan čovjek biva sam u ćeliji 14D. Nakon nekoliko trenutaka počeo je vrištati. Tvrdio je kako je s njim u ćeliji čudovište sa svvjetlećim očima. Priče o duhovima nisu bilo rijetkost, ali su čuvari to smatrali besmislicama i pričama za laku noć. Nitko od stražara se nije obazirao na vrištanje zatvorenika. Vrištanje se nastavilo dugo u noć, sve dok nije naglo prestalo.
Ujutro je jadnik pronađen mrtav, ukočenog i prestravljenog izraza lica, sa vidljivim otiscima šaka oko vrata. Autopsijom je utvrđeno kako modrice koje su nastale usred gušenja nisu bile djelu ruku tog čovjeka, odnosno da se ne radi o samo-zadavljenju. Nešto je udavilo tog čovjeka, nešto što je s njim ostalo zaključano u ćeliji, nešto za što tvrde da i danas vreba iz ćelije 14 D.

Otočić Alcatraz se nalazi nedaleko od Kalifornijske obale. Početkom 1850-tih godina na njemu je uspostavljen vojni kompleks. Kasnije je taj vojni kompleks pretvoren u najstrože čuvani zatvor, u kojem su boravili najveći kriminalci. Među najpoznatijima je bio zasigurno Al Capone. 1963. Godine taj najuvaniji zatvor je zatvoren.

Godinama su čuvari, a kasnije i posjetitelji, bili svjedoci mnogim „pojavama“ duhova, koji bi se samo pojavili, te pred očima svjedoka stajali kao čovjek od krvi i mesa, da bi nakon nekoliko trenutaka ponovno nestali. Zvukovi stenjanja, vrištanja, agonije i boli izvirali su iz samih zidova bez ikakvog vidljivog uzroka.
Cijeli otok je ispunjen jezivim osjećajem da nikada niste sami. Negativna vibra postoji i danas, prožima svakog tko stupi na taj otok. U hodniku u bloku C, gdje su tri kriminalca ubijena u pokušaju bijega, često se čuju neobični zvukovi, no kada bi netko otvorio vrata hodnika kako bi vidio tko proizvodi takve zvukove, oni bi prestali a hodnik bi zjapio prazan. Čim bi se vrata zatvorila, zvukovi bi se ponovno pojavili. Osim zvukova ponekad bi se mogla vidjeti osoba, bolje rečeno duh u uniformi….

Koliko god strah u kosti utjerivao blok C ipak postoji i mnogo strašnije mjesto u tom kompleksu. Blok D. Nadograđen kao mjesto veće sigurnosti i veče brutalnosti u kažnjavanju zatvorenika. Zatvorenici iz tog odjela nisu bili u doticaju s vanjskim svijetom. Nisu smjeli raditi s ostalim zatvorenicima, niti jesti u glavnoj kantini. Jednom tjedno su imali pravo na rekreaciju, a dva puta tjedno na tuširanje.
Od 42 ćelije, 36 su bile poput ostalih u kompleksu, no okrenute prema Golden Gate-u odakle su puhali hladni vjetrovi, a čuvari su znali upaliti dodatno hlađenje kako bi im boravak u ovim ćelijama učinili još nepodnošljivijim. 5 od preostalih 6 ćelija poznate su pod nazivom „Hole“, bile su namijenjene najtežeim prijestupnicima. Smještene su u najhladnijem dijelu cijelog kompleksa, a sadržavale su samo umivaonik,nužnik i žarulju, koju su palili/gasili čuvari.

Madrac na kojem bi spavali noću, bio bi im uzet svakog jutra, nisu smjeli izlaziti niti do tuševa, nisu imali pravo na nikakvu zatvorsku literaturu, zatvoreni sami sa soom i do 19 dana, suočeni s vlastitom dosadom.

Zadnja ćelija – poznata kao „Oriental“ bila je mjesto najgore moguće kazne. Bez nužnika, umivaonika i ikakvog svjetla, samo mala rupa u podu za nuždu i hladnoća. Ćelija 14 D s početka priče bila je jedna od ćelija u „Hole“.
Danas posjetitelji i osoblje koje radi na otoku osjete „hladne točke“ unutar bloka D, koji je popraćen intenzivnim osjećajem. Kažu da su ćelije 12 i 14 D najaktivnije što se tiče paranormalnosti. Za 14 D je čak zabilježeno da je bila hladnija i za 20 stupnjeva od okolnih ćelija, a emocionalni naboj je najjači u kutovima.
Lovac na duhove Richard Senate je jednom prilikom sa vidovnjakom proveo noć zaključan u ćeliji 12 D, gdje kažu „stanuje“ zao duh. Čim su vrata ćelija bila zatvorena Senate je osjetio hladne prste na svom vratu, dok je vidovnjak imao vizije izobličenih tijela kao i tijela bez udova.
Priča o otoku Alcatraz je jeziva i sam po sebi, bez ikakve „pomoći“ duhova i ostalih neobjašnjivih fenomena, no ovi paranormalni događaji nisu počeli samom izgradnjom kažnjeničkog kompleksa. Mnogo prije nego je Alcatraz udomio svoje prve zatvorenika, bio je poznat među Indijancima kao mjesto kojeg su se klonili, vjerujući da se na njemu nalaze zli dusi.

Priče o neobičnim događanjima s otoka danas su dobro poznate i općeprihvaćene iako nikad znanstveno utvrđene, što je Alcatrazu donijelo nov i prikladan naziv među ljudima – Hellcatraz. Kako su očevici brojni, a mjesto vječno aktivno-lako se uvjeriti da ovo nisu priče za laku noć, nekakva energija vlada tim područjem, bilo izazvana samim umom promatrača kao neka vrsta autosugestije ili joj je izvor u onoj drugoj strani postojanja.

izvor: http://www.misterije.info/misterije/ukleti-otok-alcatraz/#more-660
 
A sad ovako: dosta se pričalo o time kako - zidovi pamte, na neki način.
Često su ukleta mesta zapravo mesta strašne ljudske patnje, drastičnih obrazaca misli koji su se pri tome ispoljili...
Nije ni čudo što se na ovakvom mestu mogu naći i paranormalni momenti.
 
A sad ovako: dosta se pričalo o time kako - zidovi pamte, na neki način.
Često su ukleta mesta zapravo mesta strašne ljudske patnje, drastičnih obrazaca misli koji su se pri tome ispoljili...
Nije ni čudo što se na ovakvom mestu mogu naći i paranormalni momenti.
Sve je ovim rečeno. Gledala sam film inspirisan tim događajima - baš o Alkatrazu. Kad je toliko patnje i nasilnih smrti koncentrisano na jednom mestu, mora da se manifestuje kroz razne aparacije. Jedna moja prijateljica je htela da poseti Aušvic, mada nije lepo da se mešam, opet sam joj zakukala da ne ide tamo, ja toliki bol ne bih izdržala.
 
Poslednja izmena:
Sve je ovim rečeno. Gledala sam film inspirisan tim događajima - baš o Alkatrazu. Kad je toliko patnje i nasilnih smrti koncentrisano na jednom mestu, mora da se manifestuje kroz razne aparacije. Jedna moja prijateljica je htela da poseti Aušvic, mada nije lepo da se mešam, opet sam joj zakukala da ne ide tamo, ja toliki bol ne bih izdržala.

U starim vremenima takva mesta se razruše do temelja,izgradi se spomenik za sećanje,pop iščita par molitvi i kraj priče.A ne pretvaraju se u turistička mesta.

E pa u starim vremenima su ljudi imali više sluha za suptilne stvari..
Danas su prisutni samo ostaci toga, upakovani u praznoverja.
Pre čoveku ne bi bilo lagodno da npr. gradi kuću pored groblja.

Agatha, dobro je što si je upozorila da ne ide.
Mada, ko je suptilan ko cepanica, i ne može da primeti da se išta dešava van granica naše uobičajene percepcije. Ako tvoja prijateljica spada u tu kategoriju, verujem da joj ništa ne bi bilo od posete.
 
Mnogo ljudi nije ni svesno šta se nalazi ispod njih - koliko stratišta, grobalja - ispod celog Doćola su nekropole, a tamo gde ja živim, na Vračaru su se vodile bitke i mogu misliti šta je ispod ljupke travnate i cvetne ravnice Vračarskog platoa. No najviše sam se uplašila na Zlatiboru kao dete, kad su gradili depandans za hotel u kome sam odsela. U iskopanoj crvenoj zemlji su se belasale ljudske kosti - nedvosmisleno, po veličini i obliku, rasute, hiljade njih. I niko ništa!!!
Nekada se dobro biralo mesto gde će se kuća izgraditi, a kad su komunisti došli na vlast, besomučno su podizali zgrade nad močvarama (i to je jednako nezdravo kao i groblje) i za inat ''sujeverju'' baš nad starim večnim kućama, i onda se čude što se više ljudi tu ubilo ili teško razbolelo.
 
A sad ovako: dosta se pričalo o time kako - zidovi pamte, na neki način.
Često su ukleta mesta zapravo mesta strašne ljudske patnje, drastičnih obrazaca misli koji su se pri tome ispoljili...
Nije ni čudo što se na ovakvom mestu mogu naći i paranormalni momenti.

Ima tu nešto, ali uvek su moguća različita tumačenja.
Pisao sam jednom o primeru iz rata, dok smo služili vojsku u mestu koje je pretrpilo razaranja i svašta, i odavalo je jedan sumoran i jeziv utisak i godinu dana posle- puste, razrušene kuće, prazne...bilo je nekoliko momaka koji su doživeli halucinacije na straži, moj desetar je psihički otkačio, desetak minuta bio ,, zarobljen '' u ruševini bez zidova, što nikako nije umeo objasniti...ja međutim nisam imao nikakvo paranormalno iskustvo tu, ali baš nikakvo, a bili smo tu nekoliko meseci. Osim tog nekog sumornog osećaja, praznine, ništa natprirodno nisam zapazio- nikakvo priviđenje, utvaru, čudne šumove.

Moja teorija je da su neki ljudi jednostavno emotivniji, slabiji, teže k srcu primaju neke stvari, nazovimo to kako god. Ratom opustošeno mesto deluje zaista jezivo, pogotovo u jesenjim i zimskim noćima na straži kad fijuče vetar. Ljudi počnu razmišljati, upijaju u sebe atmosferu tog mesta, i onda ,, vide '' i ,, čuju '' ono čega realno nema. Prosto, projektuju, vide užas koji zamišljaju. Tih nekoliko koliko je puklo su i bili psihički nestabilni. Ipak misterija mi je ostao slučaj momka koji je baš bio faca, bio hrabar posle i na ratištu, nikog se nije bojao, a imao je gadan doživljaj u toj kasarni. Možda je bio trenutak i njegove slabosti. Sklon sam ipak da je sve to bio proizvod prenapregnute psihe i ratnog okruženja, a ne duhovi i slično.

Možda je slično i sa Alkatrazom. Zatvor je takođe mesto koje deluje depresivno, i izaziva razne misli.

Ne mislim da mesta uistinu pamte, nego sama ta depresivna, jeziva i sumorna atmosfera deluje na ljude, pogotovo ako oni još i znaju ili makar naslućuju šta se tu desilo, slabije psihe jednostavno popuste i u strahu projektuju sebi ono čega se boje. Ukratko- autosugestija.

Naravno to je samo moje razmišljanje i doprinos temi, da se unapred ogradim ne tvrdim da je ono što ja tvrdim dokazana istina. Ali eto, neko razmišljanje na osnovu ličnog iskustva, tj.iskustva ljudi oko mene.
 
Poslednja izmena:
Ima tu nešto, ali uvek su moguća različita tumačenja.
Pisao sam jednom o primeru iz rata, dok smo služili vojsku u mestu koje je pretrpilo razaranja i svašta, i odavalo je jedan sumoran i jeziv utisak i godinu dana posle- puste, razrušene kuće, prazne...bilo je nekoliko momaka koji su doživeli halucinacije na straži, moj desetar je psihički otkačio, desetak minuta bio ,, zarobljen '' u ruševini bez zidova, što nikako nije umeo objasniti...ja međutim nisam imao nikakvo paranormalno iskustvo tu, ali baš nikakvo, a bili smo tu nekoliko meseci. Osim tog nekog sumornog osećaja, praznine, ništa natprirodno nisam zapazio- nikakvo priviđenje, utvaru, čudne šumove.

Moja teorija je da su neki ljudi jednostavno emotivniji, slabiji, teže k srcu primaju neke stvari, nazovimo to kako god. Ratom opustošeno mesto deluje zaista jezivo, pogotovo u jesenjim i zimskim noćima na straži kad fijuče vetar. Ljudi počnu razmišljati, upijaju u sebe atmosferu tog mesta, i onda ,, vide '' i ,, čuju '' ono čega realno nema. Prosto, projektuju, vide užas koji zamišljaju. Tih nekoliko koliko je puklo su i bili psihički nestabilni. Ipak misterija mi je ostao slučaj momka koji je baš bio faca, bio hrabar posle i na ratištu, nikog se nije bojao, a imao je gadan doživljaj u toj kasarni. Možda je bio trenutak i njegove slabosti. Sklon sam ipak da je sve to bio proizvod prenapregnute psihe i ratnog okruženja, a ne duhovi i slično.

Možda je slično i sa Alkatrazom. Zatvor je takođe mesto koje deluje depresivno, i izaziva razne misli.

Ne mislim da mesta uistinu pamte, nego sama ta depresivna, jeziva i sumorna atmosfera deluje na ljude, pogotovo ako oni još i znaju ili makar naslućuju šta se tu desilo, slabije psihe jednostavno popuste i u strahu projektuju sebi ono čega se boje. Ukratko- autosugestija.

Naravno to je samo moje razmišljanje i doprinos temi, da se unapred ogradim ne tvrdim da je ono što ja tvrdim dokazana istina. Ali eto, neko razmišljanje na osnovu ličnog iskustva, tj.iskustva ljudi oko mene.

Verovatno ima i toga, naravno.
Strahovi i podsvest su čudo.

No to opet ne opovrgava osnovnu tezu da suptilnije stvari mogu samo da percipiraju osobe koje imaju mogućnosti za to... senzibilnije osobe.
 
Verovatno ima i toga, naravno.
Strahovi i podsvest su čudo.

No to opet ne opovrgava osnovnu tezu da suptilnije stvari mogu samo da percipiraju osobe koje imaju mogućnosti za to... senzibilnije osobe.
Točno to !

Iz iskustva znam da neki ljudi imaju veći senzibilitet, a neki ljudi manji. Ništa tu čudno nema. Netko bolje vidi, netko slabije....no, samim tim što netko ne vidi dobro- ne znači da nema onoga što on ne vidi-onaj tko vidi dobro za njega je jasno to nešto tu. Jednako je tako kod svih čula. Npr, ako netko ne čuje dobro jel to znači da nema laveža psa u daljini koji jasno čuje druga osoba ? Naravno da ne znači. Pas je tu pa ovaj čuo ili ne.
Vjerujem da zid tvrđave , kao i sam otok ima "negativnu" energiju. Svaki čovjek ostavlja u svim predmetima s kojim ima dulji kontakt svoj otisak aure, svoj jedinstveni kod, još za života. Treba imati u vidu da su tu i bili zločinci i ako su išta željeli ostaviti za sobom to je vjerojatno još više zla. Ja tamo ne bih išla.
 
Kako misliš, ostavlja otisak aure ?
Nakon fizičkog nestanka tela, nema tu više nikoga. Zidovi su prazni. Ljudi znaju istoriju mesta, i onda jednostavno
navodno vide i čuju ono o čemu su slušali i čitali. Nema tu ništa natprirodno, najverovatnije.
 
Kako misliš, ostavlja otisak aure ?
Nakon fizičkog nestanka tela, nema tu više nikoga. Zidovi su prazni. Ljudi znaju istoriju mesta, i onda jednostavno
navodno vide i čuju ono o čemu su slušali i čitali. Nema tu ništa natprirodno, najverovatnije.

te fine vibracije, frekvencije aure upija ono što inače nema auru (neživo). (Bar su mene tako učili. Dakako ima tu raznih teorija.)Tako će jedna vesta imati moj jedinstveni otisak, ako ju uzme netko tko je senzibilan moći će se povezati sa mnom-baš zbog tog mog otiska u vesti. Znam da realnim umovima, koji su cijeli život filani s materijalističkim pogledom na svijet, ovo djeluje nevjerojatno. A nije nevjerojatno da pas pomoću njuha nađe nekoga ?
Ne znam od čega su građeni zidovi, ali kamen je živ.
 
Zašto bi bilo čudno izraženije čulo ? Pas recimo slabo vidi, skoro sve u sivoj, daltonista z:), ali zato ima izvanredno čulo njuha, daleko izraženije nego ljudsko. Tu nema ništa natprirodno. Ptica ume da leti, ali ne govori ( osim papagaja z:) ). Dakle, svakome je nešto dato, nešto uzeto.
A što se tiče paranormalnih pojava po napuštenim zamkovima, hotelima, zatvorima, itd- ne tvrdim apriori da ne postoje. Ali razmislite o još jednom momentu-ekonomskom. Mnoga takva mesta imaju značajnu posetu. Oni koji broje šuške svakako će podsticati glasine o pojavama, zar ne ?
 
Zašto bi bilo čudno izraženije čulo ? Pas recimo slabo vidi, skoro sve u sivoj, daltonista z:), ali zato ima izvanredno čulo njuha, daleko izraženije nego ljudsko. Tu nema ništa natprirodno. Ptica ume da leti, ali ne govori ( osim papagaja z:) ). Dakle, svakome je nešto dato, nešto uzeto.
A što se tiče paranormalnih pojava po napuštenim zamkovima, hotelima, zatvorima, itd- ne tvrdim apriori da ne postoje. Ali razmislite o još jednom momentu-ekonomskom. Mnoga takva mesta imaju značajnu posetu. Oni koji broje šuške svakako će podsticati glasine o pojavama, zar ne ?


Nesumnjivo da ima ovoga. Ima i to dosta. Medjutim, postoje i stara svedočenja, pisani tragovi o ovakvim pojavama. Čak od pre više stotina godina.
Ne bih se ograničila samo na priču o auri, niti o tome da kamen pamti ( ima priča o pojavi fantomske rimske legije negde u nekoj pustinji... davno sam čitala, ne mogu sad da se setim gde, uglavnom nema kamena, samo pesak ), niti možda o duhovima... Ali nije mi strano i teško za poverovati, čak naprotiv. Jeste, moderne priče o tome bismo i mogli uzeti sa rezervom, čak bi i bilo preporučljivo uzeti ih sa rezervom, ali kvaka je, kako rekoh, što priče o ovakvim dogadjajima nisu vezane samo za moderno doba... od davnina postoje.
 
Zašto bi bilo čudno izraženije čulo ? Pas recimo slabo vidi, skoro sve u sivoj, daltonista z:), ali zato ima izvanredno čulo njuha, daleko izraženije nego ljudsko. Tu nema ništa natprirodno. Ptica ume da leti, ali ne govori ( osim papagaja z:) ). Dakle, svakome je nešto dato, nešto uzeto.
A što se tiče paranormalnih pojava po napuštenim zamkovima, hotelima, zatvorima, itd- ne tvrdim apriori da ne postoje. Ali razmislite o još jednom momentu-ekonomskom. Mnoga takva mesta imaju značajnu posetu. Oni koji broje šuške svakako će podsticati glasine o pojavama, zar ne ?

Nema sumnje da se mnoge priče izmišljaju da bi se napravila turistička atrakcija na kojoj se zarađuje. Slažem se.
 

Back
Top