Naše komšije, jedan stari bračni par, imaju ogroman plac. Od njih smo kupili deo njihovog placa sa tom kućom i svim ostalim. Normalno, odmah smo se sprijateljili. Njih je fasciniralo što radimo, što hoćemo da radimo zapravo. Sve je išlo filmskom brzinom.....i useljenje, upoznavanje, bombardovanje. Ma, nisi se ni okrenuo, a deca su prestala da idu u školu, zamračenje, šizela i smirela. Ispočetka je Maca odlazio na posao i radio u smenama a ja ostajala sama sa decom cele noći. Po prvi put u životu sam se plašila.......navikla sam da on ode, nikada me nije bilo strah da ostanem sama noću sa decom....od kako smo zajedno, a tome ima mnogo godina, svake četvrte noći je u noćnoj smeni, da ne pominjem po mesec dana odsustva u žetvi...........ali sada me je strah. Plašim se za nas, i za njega, tj za sve njih, čitavu ekipu. Posle on poče da radi normalno, svakog dana. E, onda mi je bilo lakše. Odneli smo jedan računar i štampač kući, podelila sam kancelariju na dva dela, pa radila i tamo i ovamo u zavisnosti gde je bilo struje. Nema bre oslobadjajućih okolnosti u mom poslu.......država mora da bude namirena i klijent obezbedjen pa taman ja da puzim. Čak sam imala i dve finansijske kontrole u to vreme kod klijenata.
U mojoj agenciji je tada radila jedna fina devojka. Iz Peći je došla u Beograd. Sve je bilo u redu dok nisu počele priče o bombardovanju. E, onda je pričala,pričala........ma kako je ko došao tako su krenule priče i kupovanje svega i svačega. Prodje dva dana i ja odrecitujem onako direktorski šta imam.........svi umukoše, i klijenti i radnica. Pa bre mora da se radi, a ne da se priča.
Još nisu počele da zvižde rakete. E taj dan, jedva progovoriše u kacelariji na zabranjenu temu, odemo kući, Maca je bio uveče tu. Ja u kuhinji spremam večeru, deca se igraju, Maza spava, moj muž u fotelji gleda TV........tresnu nešto. Ja dovikujem iz kuhinje "Maco šta to bi" a on mi odgovara "Promaja". Nastavim ja da poslujem, kad opet. Ja odem u dnevnu sobu, "Ma šta je to pobogu" a ovaj moj opet "Promaja".........."More kakva promaja kad nema daška vetra" konstatujem ja onako visokoumno vraćajući se od napolje (izašla sam da proverim). "Bombarduju nas Ljiljana" kaže ovaj moj smireno. Lele, kad me uhvati panika istog sekunda........skupljaj decu,stvari, dokumenta, pare, Mazu...........On viče
"Dobro ženo, gde ćeš"
" U dvorište, kod bake i deke u dno placa gde je čistina" i odosmo. Došli su i oni, poneli smo neki tandrkavi radio da slušamo i tu noć provedosmo pod vedrim nebom. Posle krenu luda kuća sa njegovim poslom, poče i hladno da bude i ja sam ostajala sa decom u kući, pa kako bude.
Preko dana sam vodila decu sa mnom na posao, a onda je baka rekla da ostanu kod nje. Čuvala ih je, ma milina. Normalno sa njima je i Mazuljak.
Polako, dolazismo u normalu, kao i svi. Ćera je kuvala, tj. učila da kuva, čistili su, sredjivali........ma radila su naša deca samo tako, da nam pomognu jer se nije znalo ko će od nas dvoje kad morati da radi, kada će biti struje, kada će Maca morati da ode. Sva sreća kuvali smo na plin, ali i on ne može da traje do veka. I tako, odosmo nas dvoje da kupimo smederevac i ogromnu vanglu (Maca može da stane u nju) i veliki lonac i veliku šerpu i drva. Mi smo oduvek imali bar dva velika zamrzivača. Moralo se tako jer kad odemo u selo donesemo mnogo mesa odjednom i treba to negde staviti. E, sad, puni zamrzivači a nema struje, posebno kad su pogodili trafo bili smo u kontinuitetu 52 sata bez struje, pa rekoh da ispržim svo ono meso i zalijem domaćom mašću, bar da spasim šta se spasti može.
Noću smo dežurali, spavali Maca i ja na smenu. Kad ima struje ja radim, a on spava i obrnuto. Uh, ne povratilo se. Preko dana smo na poslu, u radionici, misli, smisli, napravi ako možeš, pa oko cveća, pa kafa sa komšijama, dolaze prijatelji, zaokupiš sebi misli nekim radom........prodje dan. Ali noći..........zvali su nas iz naše zgrade da idemo u sklonište sa njima. Rekla sam da neću a i Maca je je bio istog mišljenja. Pa mi bi izludeli tamo zatvoreni sa svim neurozama kojih su bila puna skloništa. Morali su ljudi negde da se sklone, razumem ja sve to, ali nas dvoje........jednostavno to ne bi mogli da izdržimo. Na kraju krajeva, sve je stvar odluke, a naša je bila da ostajemo tu gde jesmo. Svekar i svekrva nas nagovaraju da dovedemo bar decu kod njih. Nismo hteli.........moramo biti skupa........opet odluka. Obe su bile dobre, kako se kasnije ispostavilo. Zna se da su gadjali Aleksinac. Naša kuća je 4 km od tog gradića, rastavili se zidovi male kuće od detonacija............Jastrebac je blizu sa svim onim čudima.......ostasmo zajedno.
Vojska je bila svuda oko nas. Ispred kapije, iza placa, na susednim placevima. Dolazili su kasno noću a odlazili rano ujutru. Niti si sretan niti nesretan zbog toga. Jednostavno, to je tako, pa moraju negde biti. Jedne noći je Maca izašao napolje, zapalio cigaru a Mazu ostavio u kući. Ja sam knjižila, pa izadjem da vidim šta radi, sigurno je izašao da uhvati vazduh ........a on samo stoji i puši. Mrtva tišina oko nas. Mrkli mrak obavija čemprese i komšijske borove. Kad me je video samo reče ozbiljnim, tihim glasom "udji u kuću". Uh, znam taj ton, pa udjoh. Za mnom udje i on.....a onda se kuća zatresla, prozori samo što ne ispadoše, Maza poče da laje..........i sve utihnu.
"Šta je ovo" pitam ga..........reče on da je neko čudo, ne znam kako se to stručno zove, bilo ispred kapije i ispalilo nekakvu raketu, projektil, šta li. Nije mi dalje objašnjavao, samo je zapalio novu cigaru. Pitam "kako si znao", a on kaže da se Maza uzvrtela i da je izašao napolje da vidi i primetio. Ništa više nije rekao, a ja nisam pitala..........nekad je bolje ne znati. I sada, dok ovo pišem, mogu da ga pitam, da mi bliže objasni šta je to bilo.........ali neću........želim i dalje da ne znam.
Uslikah ovo kod Macinih u dvorištu.......podseća me na istrajnost, upornost i snagu mog naroda
