Imam stav prema ljudima sa kojima sam imala divno zajedničko provedeno vreme, i to značajno dugo, a sa kojima više nisam u kontaktu: Dali su mi najbolje od sebe, kao i ja njima. Zajedno smo se valjali po podu od smeha, ali bukvalno, i mislili da ćemo pomreti od te ekstaze, a zajedno smo i plakali. To bih volela da nikada ne zaboravim. Nisu više bliski i dostupni? Pa... neka, možda se desi da se opet nekad zbližimo, a možda nas život odnese na potpuno različite puteve i otuđi zauvek. Opet je bilo divno poznavati ih.
Kao što kaže
@marija288 , postoje i drugi, novi ljudi... Problem imamo kad se zatvaramo nakon nepovoljnih iskustava, ali... Svi koji smo nekog na neki način izgubili imamo tendenciju da taj gubitak nečim nadomestimo.
Porodica, nažalost, mnogima nije crkva u kojoj se za to treba pomoliti. Napolje, baci pogled u svet...
Nisi usamljen u tom svom stanju i osećanju.