JESENJE RUŽE -TUŽNE RUŽE
Da zime nije, da li bismo prolece sanjali
da nesrece nije, da li bismo se sreci nadali
ustajali-padali, bauljali, trcali, ustajali-padali?
Da cveca nema da li bismo samo korov sadili?
Ptice s jeseni na Jug odlaze a s prolecem vracaju
ruze uvele jednom, nikad vise iste ne cvetaju
samo bokori njihovi nove izdanke spremaju,
mirisa uvelih se ne secaju, a on se sirio,sirio...
Ljudi kazu na svadbe slutio, svadbama mirisao...
Ruze uzdaha, ljubavnog trajanja ili venjenja?
One su poslednje vatre koje mucno dogorevaju -
Jutrom se bude s nadom da suncem jos cvetaju...
Secam se, iako davno - kao da je bilo juce
nema nas odavno, nema ni one stare kuce
kraj cijih vrata i prozora cvetahu a mi ih brali
smejali se, krili, kikotali, i mirisali, mirisali...
Ni traga tom vremenu, imali smo pa nemali
ne poznajem vise taj kraj grada, visoka zgrada
ko zgariste minulih secanja a novi sneg već pada
i sobom u reku nosi pricu naseg uspona i pada..
Snegovi beli uspavajte ih, nežno neka sanjaju
saćuvaj ih mirisne, greškom su procvale u maju.
(Biljana)