Trgovinski sporazm SAD i EU, kapitulacija EU?

Da te podsetim da je to lazni opis ekonomske istorije od strane neoKejnz analfabeta.

To su ljudi koji dobijaju vic Nobelove nagrade kada vrse neka besmislena istrazivanja o tome da povecanje minimlac ne utice lose na nezaposlenost, i isti oni koji su govorili kako ce Ugo Cavez da razbije sve i pokaze kako se vodi prava ekonomija u Venecueli.

Amerika je razbila u 19-om veku zbog privatne inicijative, i mase creative destruction momenata u istoj.

Posle Drugog Svetskog rata su pobedili ti koji su pricali to tvoje. 70-ih su udarili u zid, sa inflacijom u Engleskoj od 20%, a u USA od 10% i guzvi na benzinskim pumpama kao kod nas u doba Slobe. Jer je naravno takva ekonomija uvek udari u zid. Pa su poslali u pomoc malo vise liberalizma, da im upije svo to vece stampanje i centralnu kontrolu, nakon cega dolazi informaticka revolucija i veci rast tehnologije nego ikada u ljudskoj istoriji

Tramp je budala. Ali on je nebitan, mnogo opasnije su te analfabtet oko njega, koji zaista misle te neke gluposti o carinama i ogranicavanju slobodne trgovine.

Naravno, to je jos i dalje daleko od tog analfabetizma u Rusiji i Kini gde se privatni domaci kapital kontrolise i reketira kao kod Hitlera, ali je lose kada se u najbitnijoj drzavi na svetu sakupi neka takva ekipa budala.
Нема "мојег", само подсећам на историјске чињенице... нисам њихов власник.

Да не би можда навео одакле тако висока инфлација 70тих? Не бих рекао да је само пала са неба.

Претерано подржаваш право приватног капитала да диктира баш све. Артиљеријске гранате су у Немачкој коштале око 1000 евра по комаду пре СМО. По скоријем уговору немачке владе са Рајнметалом, цена је 4400 евра по истој гранати.
Да ли су им сировине тако поскупеле? Сумњам. Енергија јесте скочила, али не учествује са довољним процентом за 340% поскупљења. И плате сигурно нису тако порасле.
И сад ћеш ти образлагати да је то ок. А што је рат изгубљен због мањка производних капацитета... нема везе.

Да ли је Рајнметал најавио да ће повећати капацитете? Није, баш их брига. Њима је граната и од 10000 евра сасвим ок.

Ја ћу то назвати ратним профитерством, претераним утицајем капитала на државу, практично на цео остатак друштва.
 
Pozicija Evrope u savremenoj geopolitici je veoma nezgodna. Uspon Kine doveo je do globalnog prekomponovanja moći, a SAD postepeno gube dominaciju. U tom kontekstu, Amerika pokušava da povrati primat silom i pritiscima. Prema Kini ne može mnogo, Putinu još manje, pa kao rezultat toga najviše ispaštaju njeni saveznici: Kanada, Meksiko, Japan, a naročito Evropska unija.

Evropa ima dodatni problem: ona nije jedinstvena država, već savez manjih, nacionalno i politički različitih zemalja koje pojedinačno ne bi bile značajan faktor na svetskoj sceni. Njena jedina snaga dolazi iz udruženosti, što je i logično, ali ta udruženost je istovremeno i slabost. Svaka članica vuče na svoju stranu, što čini EU sporom, tromom i nesposobnom da reaguje na dinamične izazove savremenog sveta koji traži agilnost.

Dok EU raspravlja, prilike prolaze, kao kad kasniš da zgrabiš slobodnu stolicu. O proaktivnosti da ne govorimo, jer lideri u EU razmišljaju lokalno, kroz prizmu svojih birača, a ne strateški na nivou čitave unije. I to je ključno: EU lepo funkcioniše dok je svet miran i predvidiv. Ali u ovim turbulentnim vremenima, takva forma se lomi pod pritiskom.

Zato EU, ako želi da opstane i ostane relevantna, mora preći na model prave federalne države - jedinstven politički i odbrambeni sistem, ako su to Evropljani već jednom uradili u SAD, mogu valjda i u svojoj kući. U suprotnom, sledi joj postepeno slabljenje, ekonomski pad i mogući politički raspad, a to, istorijski gledano, vrlo često vodi u ratove.

Što se tiče odnosa sa Rusijom, saradnja je moguća i vrlo poželjna ali samo u mirnodopskim uslovima. Kada neka zemlja bombama disciplinuje svoje susede, a ti si geografski i politički deo tog regiona, prirodno je da preispituješ vlastitu bezbednost. EU nije mogla ignorisati rusku agresiju jer se ona nije ticala neke daleke periferije, već komšija. Zato se trgovina stavlja "na pauzu" dok se ne razjasni agresivna politika.

Saradnja sa Kinom je takođe kompleksna. Kina je postala "fabrika sveta", ali takva trgovinska razmena često ide u jednom pravcu, ti uvoziš, oni izvoze. A to znači gubitak novca, tehnološku zavisnost i stratešku slabost. Zato se saradnja s Kinom mora voditi uz veliku dozu obazrivosti i insistiranje na ravnoteži. Zato je neophodna dobra priprema i pregovori, što nas opet vraća na isti problem, gde države članice razmišljaju lokalno a ne globalno. Iz toga se dobar dil teško može napraviti.

Na kraju, nije problem u tome što je Evropa prekinula odnose sa Rusijom ili ograničava saradnju sa Kinom, problem je što to radi nejedinstveno, neorganizovano i bez jasne dugoročne strategije. I upravo zato ispada kao gubitnik.
Проблем је што ЕУ не делује у сопственом интересу.
Проширили су се превише и пребрзо, узимајући у чланство земље које имају другачије интересе.

Није само проблем што источније земље стоје слабије материјално, него што су додали антируску компоненту (интерес Енглеза и Американаца).
Бивше империјалне силе, Енглези и Французи мисле да су то још увек, а Немци, ови савремени, изгледа заборављају да су у два велика и грозна рата изгубили, и да су све шансе да би и трећи пут било исто.

ЕУ је од економског савеза постала војнополитички, али то није изведено са вештином.
Министарка спољних послова ЕУ је потпуно промашени фанатик. Са киме год да разговара, који год да је проблем, решење је само једно - рат Русији!
Притом представља "тако значајну земљу"... а имају мање становника него један Београд.
И од те шачице, имају 21% Руса, а православље је појединачно најбројнија религија (58% нису верујући).
По њиховим пописним подацима, не по мојим, не по руским.
https://en.wikipedia.org/wiki/Estonia

Руси нападају? Са једва две интервенције, на својој граници, у последњих ко зна колико деценија, они су опасност, а Америка, која је бомбардовала и освајала ко зна колико десетина земаља од којих се не граниче ни са једном. Све су на другим континентима... И то је ок? 2 је веће од 50? Мораћеш потпуно да се потрудиш да ми објасниш ту математику.
А посебно ћеш морати да објашњаваш зашто би Америка као светска сила обавезно реаговала да се у Мексику дигне комунизам или да се учлане у БРИКС... А Руси као светска сила немају право да реагују на својој сопственој граници.

ЕУ је мирнодопску сарадњу са Русима одбацила, и добила рат... Пази "изненађења".
Кукавица Мерц је испословао да ЕУ санкционише Северни ток, тако да се не може користити ни када наступи мир.
Ја ћу то назвати сечењем гране на којој се седи... други могу имати друга објашњења (која за мене немају везе са чињеницама).
 
Проблем је што ЕУ не делује у сопственом интересу.
Проширили су се превише и пребрзо, узимајући у чланство земље које имају другачије интересе.

Није само проблем што источније земље стоје слабије материјално, него што су додали антируску компоненту (интерес Енглеза и Американаца).
Бивше империјалне силе, Енглези и Французи мисле да су то још увек, а Немци, ови савремени, изгледа заборављају да су у два велика и грозна рата изгубили, и да су све шансе да би и трећи пут било исто.

ЕУ је од економског савеза постала војнополитички, али то није изведено са вештином.
Министарка спољних послова ЕУ је потпуно промашени фанатик. Са киме год да разговара, који год да је проблем, решење је само једно - рат Русији!
Притом представља "тако значајну земљу"... а имају мање становника него један Београд.
И од те шачице, имају 21% Руса, а православље је појединачно најбројнија религија (58% нису верујући).
По њиховим пописним подацима, не по мојим, не по руским.
https://en.wikipedia.org/wiki/Estonia

Руси нападају? Са једва две интервенције, на својој граници, у последњих ко зна колико деценија, они су опасност, а Америка, која је бомбардовала и освајала ко зна колико десетина земаља од којих се не граниче ни са једном. Све су на другим континентима... И то је ок? 2 је веће од 50? Мораћеш потпуно да се потрудиш да ми објасниш ту математику.
А посебно ћеш морати да објашњаваш зашто би Америка као светска сила обавезно реаговала да се у Мексику дигне комунизам или да се учлане у БРИКС... А Руси као светска сила немају право да реагују на својој сопственој граници.

ЕУ је мирнодопску сарадњу са Русима одбацила, и добила рат... Пази "изненађења".
Кукавица Мерц је испословао да ЕУ санкционише Северни ток, тако да се не може користити ни када наступи мир.
Ја ћу то назвати сечењем гране на којој се седи... други могу имати друга објашњења (која за мене немају везе са чињеницама).

Tvrdnja da se EU širila "prebrzo" jednostavno ne stoji. Taj proces je trajao decenijama, bio je planski, postepen i zasnovan na dobrovoljnosti. Nisu države silom uvođene u EU, same su težile tom članstvu, privučene ekonomskim i političkim benefitima. To što su nove članice imale različite interese nije mana EU, već realnost bilo kog većeg saveza.

Takozvana "antiruska komponenta" nije posledica nekakve zavere, već direktna posledica agresivne politike Putina. Sve do 2014. godine saradnja sa Rusijom je bila vrlo dobra, gradili su se gasovodi, trgovina je cvetala, evropske države su bile maksimalno otvorene. Ali upravo je Kremlj odlučio da taj odnos prekine. Ne zbog bilo kakve pretnje, jer je demilitarizovana Evropa poslednje što bi predstavljalo bezbednosni izazov Rusiji, već zato što je Putin namirisao slabost i nejedinstvo i odlučio da uzme šta može, silom.

Istina je i da je Rusija nikada nije uspela a ni htela da se suštinski integriše sa Evropom jer je Putinu autokratski model vlasti bio važniji od evropskih vrednosti: vladavine prava, slobodnih institucija i odgovornosti. U tom smislu, ne radi se o nekoj "zavadi s Rusima", već o dubokom civilizacijskom raskolu. Da nije bilo Putina i njegove politike, Rusija bi danas verovatno bila prirodan deo Evrope, u miru, saradnji i prosperitetu.

Što se tiče upoređivanja SAD i Rusije, ne bi ja to mešao sa temom. Prvo, Amerika svoje intervencije ne sprovodi u neposrednom dvorištu druge velike sile. Drugo, tema razgovora su EU i Rusija, ne treba stalno uvlačiti Ameriku kao izgovor ili skretanje pažnje. Evropska unija nikada nije predstavljala pretnju Rusiji, ni vojno, ni politički. I upravo zato Putinova agresija ne može biti opravdana ničim osim ličnom željom za proširenjem uticaja.

Na kraju, sankcije i obustava saradnje nisu došle zato što je neko "mrzeo Ruse", već zato što nije moguće sedeti za stolom sa nekim ko baca bombe na tvoje komšije. Jer ako se dozvoli takvo ponašanje, onda po istom modelu može da se pređe na svaku sledeću državu. Ti kad okreneš glavu kad dođu po komšiju, posle dođu i po tebe. To je uvek bilo tako.
 
eu treba da se makne od usa koja umire
 

Prilozi

  • Death of Uncle Sam.jpg
    Death of Uncle Sam.jpg
    190,3 KB · Pregleda: 5
Pozicija Evrope u savremenoj geopolitici je veoma nezgodna. Uspon Kine doveo je do globalnog prekomponovanja moći, a SAD postepeno gube dominaciju. U tom kontekstu, Amerika pokušava da povrati primat silom i pritiscima. Prema Kini ne može mnogo, Putinu još manje, pa kao rezultat toga najviše ispaštaju njeni saveznici: Kanada, Meksiko, Japan, a naročito Evropska unija.

Evropa ima dodatni problem: ona nije jedinstvena država, već savez manjih, nacionalno i politički različitih zemalja koje pojedinačno ne bi bile značajan faktor na svetskoj sceni. Njena jedina snaga dolazi iz udruženosti, što je i logično, ali ta udruženost je istovremeno i slabost. Svaka članica vuče na svoju stranu, što čini EU sporom, tromom i nesposobnom da reaguje na dinamične izazove savremenog sveta koji traži agilnost.

Dok EU raspravlja, prilike prolaze, kao kad kasniš da zgrabiš slobodnu stolicu. O proaktivnosti da ne govorimo, jer lideri u EU razmišljaju lokalno, kroz prizmu svojih birača, a ne strateški na nivou čitave unije. I to je ključno: EU lepo funkcioniše dok je svet miran i predvidiv. Ali u ovim turbulentnim vremenima, takva forma se lomi pod pritiskom.

Zato EU, ako želi da opstane i ostane relevantna, mora preći na model prave federalne države - jedinstven politički i odbrambeni sistem, ako su to Evropljani već jednom uradili u SAD, mogu valjda i u svojoj kući. U suprotnom, sledi joj postepeno slabljenje, ekonomski pad i mogući politički raspad, a to, istorijski gledano, vrlo često vodi u ratove.

Što se tiče odnosa sa Rusijom, saradnja je moguća i vrlo poželjna ali samo u mirnodopskim uslovima. Kada neka zemlja bombama disciplinuje svoje susede, a ti si geografski i politički deo tog regiona, prirodno je da preispituješ vlastitu bezbednost. EU nije mogla ignorisati rusku agresiju jer se ona nije ticala neke daleke periferije, već komšija. Zato se trgovina stavlja "na pauzu" dok se ne razjasni agresivna politika.

Saradnja sa Kinom je takođe kompleksna. Kina je postala "fabrika sveta", ali takva trgovinska razmena često ide u jednom pravcu, ti uvoziš, oni izvoze. A to znači gubitak novca, tehnološku zavisnost i stratešku slabost. Zato se saradnja s Kinom mora voditi uz veliku dozu obazrivosti i insistiranje na ravnoteži. Zato je neophodna dobra priprema i pregovori, što nas opet vraća na isti problem, gde države članice razmišljaju lokalno a ne globalno. Iz toga se dobar dil teško može napraviti.

Na kraju, nije problem u tome što je Evropa prekinula odnose sa Rusijom ili ograničava saradnju sa Kinom, problem je što to radi nejedinstveno, neorganizovano i bez jasne dugoročne strategije. I upravo zato ispada kao gubitnik.
dobar post, osim ovog o agresiji, Ukrajina je izigrana od strane Nato pakta 2014. kriz obojenu revoluciju, posle je Zelenskog izgrao Botis Dzonson sa se povuce iz Minskog sporazuma. Sve se moglo izbeci, i da izgube samo Krim
 
dobar post, osim ovog o agresiji, Ukrajina je izigrana od strane Nato pakta 2014. kriz obojenu revoluciju, posle je Zelenskog izgrao Botis Dzonson sa se povuce iz Minskog sporazuma. Sve se moglo izbeci, i da izgube samo Krim

Ne postoji takva stvar kao "obojene revolucije" u smislu u kojem ih autokratski režimi prikazuju, kao veštačke, spolja orkestrirane pobune. To je uobičajena mantra vlastodržaca kada izgube kontrolu nad narodom. Ako dovoljno ljudi izađe na ulice i sruši korumpiranu vlast, to nije nikakva zavera, to je narodna volja.

U slučaju Ukrajine, stvari su bile poprilično jasne. Zemlja je decenijama funkcionisala kao svojevrsna ruska kolonija, ali se među građanima sve više razvijala želja za evropskom orijentacijom. Većinski deo populacije jednostavno nije želeo da ostane pod političkim, ekonomskim i kulturnim uticajem Moskve. Da je Kremlj to prihvatio, tranzicija bi prošla mirno. Ali Putin nije mogao da dozvoli da mu se iz dvorišta "otme" ključna bivša republika i tu počinju sve tenzije, sukobi i na kraju rat. Gotovo identična dinamika kao u raspadu Jugoslavije, nasilni pokušaj da se zadrži neko ko ne želi da ostane.

Što se tiče Minskog sporazuma, važno je razumeti da se on nikada nije odnosio na dugoročno političko rešenje, već isključivo na prekid neprijateljstava i pokušaj deeskalacije. Povlačenje iz tog okvira nije bilo ključno, jer ni sam okvir nije rešavao suštinski problem: Putinov pogled na Ukrajinu kao na "istorijski deo Rusije", koji po svaku cenu mora biti vraćen. Kada je neko odlučio da mu teritorije "pripadaju", tu nikakav sporazum ne pomaže. To nije diplomatski nesporazum, to je imperijalni refleks. Drugim rečima, taj sukob nije mogao da se izbegne kompromisom jer ga sa ruske strane nikad nije ni bilo u planu.
 
Ne postoji takva stvar kao "obojene revolucije" u smislu u kojem ih autokratski režimi prikazuju, kao veštačke, spolja orkestrirane pobune. To je uobičajena mantra vlastodržaca kada izgube kontrolu nad narodom. Ako dovoljno ljudi izađe na ulice i sruši korumpiranu vlast, to nije nikakva zavera, to je narodna volja.

U slučaju Ukrajine, stvari su bile poprilično jasne. Zemlja je decenijama funkcionisala kao svojevrsna ruska kolonija, ali se među građanima sve više razvijala želja za evropskom orijentacijom. Većinski deo populacije jednostavno nije želeo da ostane pod političkim, ekonomskim i kulturnim uticajem Moskve. Da je Kremlj to prihvatio, tranzicija bi prošla mirno. Ali Putin nije mogao da dozvoli da mu se iz dvorišta "otme" ključna bivša republika i tu počinju sve tenzije, sukobi i na kraju rat. Gotovo identična dinamika kao u raspadu Jugoslavije, nasilni pokušaj da se zadrži neko ko ne želi da ostane.

Što se tiče Minskog sporazuma, važno je razumeti da se on nikada nije odnosio na dugoročno političko rešenje, već isključivo na prekid neprijateljstava i pokušaj deeskalacije. Povlačenje iz tog okvira nije bilo ključno, jer ni sam okvir nije rešavao suštinski problem: Putinov pogled na Ukrajinu kao na "istorijski deo Rusije", koji po svaku cenu mora biti vraćen. Kada je neko odlučio da mu teritorije "pripadaju", tu nikakav sporazum ne pomaže. To nije diplomatski nesporazum, to je imperijalni refleks. Drugim rečima, taj sukob nije mogao da se izbegne kompromisom jer ga sa ruske strane nikad nije ni bilo u planu.
Pa ako Amerikancac iz Bele Kuce potvrdi rusku verziju price, mislim da on ima uvid.
To sto ti pises je propaganda sa zapada.
U uktajini se jede desila obojena revolucija orkestrirana od strane CIA. Isto bi Meksiko prosao da Rusi ili Kinezi instaliraju svoje tamo.
Sporazum je potpisan, Minski sporazum, Rusija je povukla vojdku iz Kijeva , Harkova itd da bi na nagovor Borisa Dzonsona Zečenski povukao potpis
 
Нема "мојег", само подсећам на историјске чињенице... нисам њихов власник.

Да не би можда навео одакле тако висока инфлација 70тих? Не бих рекао да је само пала са неба.

Претерано подржаваш право приватног капитала да диктира баш све. Артиљеријске гранате су у Немачкој коштале око 1000 евра по комаду пре СМО. По скоријем уговору немачке владе са Рајнметалом, цена је 4400 евра по истој гранати.
Да ли су им сировине тако поскупеле? Сумњам. Енергија јесте скочила, али не учествује са довољним процентом за 340% поскупљења. И плате сигурно нису тако порасле.
И сад ћеш ти образлагати да је то ок. А што је рат изгубљен због мањка производних капацитета... нема везе.

Да ли је Рајнметал најавио да ће повећати капацитете? Није, баш их брига. Њима је граната и од 10000 евра сасвим ок.

Ја ћу то назвати ратним профитерством, претераним утицајем капитала на државу, практично на цео остатак друштва.
Inflacija 70ih se desila zbog neoKejz ekonomije.

Subvencionisane i nerealne cene namenske industrije unistavaju drustva, ne realne cene na trzistu. Pogledaj pod 'istocnoevropski komunizam'.
 
Tvrdnja da se EU širila "prebrzo" jednostavno ne stoji. Taj proces je trajao decenijama, bio je planski, postepen i zasnovan na dobrovoljnosti. Nisu države silom uvođene u EU, same su težile tom članstvu, privučene ekonomskim i političkim benefitima. To što su nove članice imale različite interese nije mana EU, već realnost bilo kog većeg saveza.

Takozvana "antiruska komponenta" nije posledica nekakve zavere, već direktna posledica agresivne politike Putina. Sve do 2014. godine saradnja sa Rusijom je bila vrlo dobra, gradili su se gasovodi, trgovina je cvetala, evropske države su bile maksimalno otvorene. Ali upravo je Kremlj odlučio da taj odnos prekine. Ne zbog bilo kakve pretnje, jer je demilitarizovana Evropa poslednje što bi predstavljalo bezbednosni izazov Rusiji, već zato što je Putin namirisao slabost i nejedinstvo i odlučio da uzme šta može, silom.

Istina je i da je Rusija nikada nije uspela a ni htela da se suštinski integriše sa Evropom jer je Putinu autokratski model vlasti bio važniji od evropskih vrednosti: vladavine prava, slobodnih institucija i odgovornosti. U tom smislu, ne radi se o nekoj "zavadi s Rusima", već o dubokom civilizacijskom raskolu. Da nije bilo Putina i njegove politike, Rusija bi danas verovatno bila prirodan deo Evrope, u miru, saradnji i prosperitetu.

Što se tiče upoređivanja SAD i Rusije, ne bi ja to mešao sa temom. Prvo, Amerika svoje intervencije ne sprovodi u neposrednom dvorištu druge velike sile. Drugo, tema razgovora su EU i Rusija, ne treba stalno uvlačiti Ameriku kao izgovor ili skretanje pažnje. Evropska unija nikada nije predstavljala pretnju Rusiji, ni vojno, ni politički. I upravo zato Putinova agresija ne može biti opravdana ničim osim ličnom željom za proširenjem uticaja.

Na kraju, sankcije i obustava saradnje nisu došle zato što je neko "mrzeo Ruse", već zato što nije moguće sedeti za stolom sa nekim ko baca bombe na tvoje komšije. Jer ako se dozvoli takvo ponašanje, onda po istom modelu može da se pređe na svaku sledeću državu. Ti kad okreneš glavu kad dođu po komšiju, posle dođu i po tebe. To je uvek bilo tako.
ЕУ је, док није примила Пољску, Летонију, Литванију и Естонију, била сасвим расположена за сарадњу са Русима. Пријемом тих земаља се ствари мењају. На било који начин, макар да Руси немају корист, ако им се не може нашкодити, то је постала званична политика ЕУ.
Наведене земље саме по себи нису ништа значајно, али имају подршку ван ЕУ да тако чине.

Земље су заинтересоване за материјални напредак... Запад само то има и само со и нуди.

Како је у земљама ЕУ присутна мржња према било каквом другачијем систему, тако су у Русији су схватили да могу да постоје само ако имају чврсту државу.
То не мора да буде сукоб, али тако јесте.
То да је запад тек 2014. "открио" да су Руси агресивни је глупост и лаж. То је већи период Путиновог досадашњег управљања Русијом.
Шта је било са Грузијом 2008.? То смо заборавили, јел да?
А то је исто као СМО од 2022. у Украјини. Већи су бројеви, и поготово је веће снабдевање Украјине оружјем са запада, што совјетског, што америчког и европског порекла. Потпуно се уклапа са руским изјавама да ратовање зато траје толико дуго.
У Грузији је било готово врло кратко.
Покушај плашења Руса са величином... то је преко сваке скале наивно мишљење.

Значи... Па шта ако су Руси строг систем, ако поштују све комерцијалне уговоре које запад са њима има?
Али не... запад хоће своју културу и обичаје грубом силом да наметне... Не само Русима.
Руси свој конзервативизам не намећу никоме.

Америка не спроводи интервенције у свом дворишту јер има средства да их спроводи далеко... али употреба силе је употреба силе. На граници или на Марсу, свеједно је.
На то додај управљање извештавањем и рецепт је потпун.

Да ли запад брине то што Либија више не постоји као организована држава? Постоје две власти, а владају племена и оружане групе.
Гадафи је био "диктатор" где се живело сасвим мирно... а сада је "демократија" где се може пострадати сваког данас.
И цео списак других земаља које нису имале средстава да се одбране од инвазије.
Да ли је Либија на вестима сваки дан? Не, баш нас брига. Ионако су били будале када су прихватили наше инструкције (каже запад).

И то да је само један човек проблем... Заобиђи ме са тиме. Је ли Ирак сада срећан? Је ли Србија срећна? И разни други? Не, уопште не.
 

Back
Top