Da ne pričam o realu, svima je to poznato ali virtual na krsti?
Lepo počnete prijateljstvo ili udvaranje na krsti sve dok ne pojavi 'treća osoba' sasvim slučajno ili nenamerno, druga strana doživljava ga kao rivala i tebe prebacuje svu krivicu i ako vi nemate veze s tim i tako je završena lepa priča o prijateljstvu/simpatiji.

Da li vam se to dešava?
Da li misliš, da je išta u životu slučajno? MiSim, kada već pominješ to "slučajno- namerno"? Odnosno, da li iko može da se umeša tamo, gde ti misliš, s tvoje strane da ne može da se iko meša? Znači, to je čista glupost, da bilo ko i bilo gde može da se meša, umeša, ili šta ti ja znam...ako ti nećeš da se iko drugi meša i taj drugi ima isti stav. Ako ti, kao ti, si na primer takva, postojana a neko nije...šta misliš, onako realno..koliko nekome treba, da se umeša, zameša, zaprži čorbicu ili na primer nešto uruši drugima? Verujem, da je tako i za real, i za net. Verujem, da to tako ide u životu. Ako si i ti takva i druga strana, nema tu mesta mešanju nikome, bilo da je virtueal bilo da je stvaran svet. Opet kažem, to jednostavno, moraju da se poklope kockice, da se poklope ljudi..jer na primer ako krene neka priča nekme... bilo net bilo real a neko nema iste stavove, vrednosti, podložan je tuđim mišljenjima, mahinacijama, ljudskim marifetlucima (ja to zovem (ne) karakternost), onda tebe kao tebe (ne lično tebe, lupam primer), to je onda podložno tuđoj koroziji, ubacivanju, rovarenju i postepenoj destrukciji, dok se takvim ponašanjem ne potisne i ne otera, a sebe nametne kao neku superiornost.
Znači, sve je do karaktera. Ili do nemanja istog. Jer kuckaju ljudi, a ne mašine. I tužno je to gledati, tužno je za doživeti ko je možda doživeo, pretpostavljam a jdno i bedno i za žaliti je ljude, koji moraju jednostavno tako, da rade, urade, šta ti ja znam...da jednostavno nemaš svoje, da moraš uvek kao osoba da se nametneš, ističeš, da se guraš namerno i naturaš. To je loše i stvarno je za žaljenje vrhunsko. I to sreća nije, ljudi. Ja tako to mislim. Uopšte, bilo da je net, bilo da je real. Graditi bilo šta, na tuđoj nesreći. Samo oni dovoljno "ludi" & "hrabri" su dovoljno nesvesni, da na svojoj koži to i provere.
Ali, zapamti...jedan dobronameran savet, ništa u životu nije slučajno i ništa se ne dešava tek tako i tek samo eto, zato. Sve to ima neki svoj predznak, već poodavno, samo nekada su nam oči suviše zaslepljene da ne vidimo pored očinjeg vida. I zbog toga se ne treba niti sekirati, niti jesti. Ako si ispravan čovek, ti jednostavno uvek osetiš, ako već neko ima priču ili ako ta priča postoji. Ako nekome nije cilj, da se ta priča održi, da je javna ili da se kaže istina, onda je upravno to sve podložno upravo tome, što si ti navela u postu..sumnjama, mahinacijama, obmanama, mešanjima ko zna koga i ko zna čega.
U dubini duše, ljudi su skloni da zažmure i da uvek kažu, ma nije ništa do mene. Nisam ja ništa kriv. U dubini duše, svako treba da je iskren prema sebi. Kada to jesi, onda si u miru s samim sobom. Ako dubinski znaš, da se nisi nikome mešala, razrovala ili uništila ili doprinela tome...onda ti nemaš ništa s tim, šta ko priča. Tvoja je savest onda mirna. A, ako ima naznake i makar nesvesnog, da si doprinela tome, da se nečiji odnose razruše, povuci se, to sreća onda nije.
Eto, tako.
