Trebalo je ziveti.

Trebalo je živeti, lepo je to rekao Andrić.
Život nije teorija, meni treba uputstvo za taj metod...

U svom slučaju, trebalo je živeti uvek kada sam strahovala, a strahujem skoro stalno, trebalo je živeti kada je potrebno bilo opustiti se, a nisam uspevala, trebalo je živeti ovaj moj život.
 
ne postavljam se kao neki magistar života
al meni bre muka svega sit sam svega
tako da razmišljam o prijavi za manastir, ako neko zna gde se popunjavaju
činjenica je da su ljudi uplašeni svega i večno željni svega pogotovo u ovo vreme lažnog hedonizma, megalomanije i potrošnje
zato me i čudi da su ljudi željni enkih anjprizemnijih stavri
a ko je sit njih željan je normalnosti i ljubavi
ma svi smo željni jednostavnosti
i svakome je muka od rođenih starhova i foliranja
e a najveće je zlo što ljudi selektivno žive
setiš se jednom u sto godina da je nešto trebalo
život je bre svaki dan a ljudi žive svaki 300ti
 
Možda.

unicornpegasus.jpg
 
Koliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti. Ivo Andrić (naravno))

Lako je bilo Andricu to da kaze, kada je njegova svest o zivljenju bila daleko iznad nase (danasnje), ali recimo da ste vi napisali ovu recenicu, na cega bi se ona (konkretnije) odnosila? :flert:
na ziveti zivot punim plucima, sta je to kod mene, e pa to je mracna tajna :sad2:
 
Kao da zalimo za zivotom koji nismo ziveli i za sobom koji nismo bili. Jer uvek zelimo vise. Vidimo i cujemo o tudjim zivotima koji su drugaciji od nasih, pa i mi pozelimo da nesto od toga iskusimo. Ili sve to.
Znamo da svaki put kad se nadjemo pred zivotnom raskrsnicom, obicno biramo jedan nacin na koji nastavljamo zivot, a ostavljamo bar jedan neprozivljeni i proganja nas pitanje - Sta bi bilo?

A zasto se to pitamo uopste? Zasto je vazno?

Moja je pretpostavka da covek zeli da bude srecan. Sto srecniji. Najvise sto je njemu moguce. Kada odabere jedan put za sebe, on ne zna kako bi mu bilo da je odlucio drugacije i to neznanje ga cini upitanim nad svojim zivotom koji je mogao biti drugaciji. Da li bi taj drugaciji zivot bio srecniji?

Ova pitanja i nesigurnosti su ljudske i uobicajene, ali ne vidim im neko pozitivno dejstvo. Ne vidim da je taj nemir od koristi za coveka. Mudrije je traziti srecu u sebi i izvuci najvise od nje iz sebe u svakom trenutku i na svakom mestu, ma gde da su nas odveli nasi zivotni izbori.

Ali verovatno je tesko zaboraviti onog sebe kome nismo dali sansu.
 
Ili sreca je lepa samo dok se ceka, dok od sebe samo nagovestaj da.


Svaka cast Desanki Maksimovic, ali sa ovim se ne bih slozila... :)
Postoji nesto slatko u toj ceznji, neizvesnosti i cekanju, ali ostvarenje zelje je ipak vrh srece. Pa koliko je samo veliko razocarenje kada se nadamo i cekamo, prizeljkujemo i treperimo, a na kraju se ipak nista ne dogodi... :)
 

Back
Top