Disko Kauč
Elita
- Poruka
- 24.596
Opisaću vam situaciju koja mi se dogodila... Imala sam dvadeset godina, vraćala sam se s neke žurke. Doduše bilo je tri sata noću (ili ujutru ko voli) i hodala sam sama. Meni je tad to prijalo, volela sam da prošetam do kuće (nekih 30-40 min), mirno, lepo, noćna rasveta, vazduh. Volim ja to. Međutim u jednom trenu kao da se nešto dešava iza mene. Okrenem se. Čovek (verovatno mladić) sa fantomkom na glavi (ona crna kapa, maska, kao u filmovima s otvorom samo za oči) me hvata za obe ruke. Mene je preplavio strah i vrištala sam međutim nejako. Neki poluglas a najjače što sam mogla. On me je vukao sa verovatno namerom da me uvuče u prolaz između zgrada sa kojom daljom namerom nemam pojma. Toliko sam bila stamena, ukopana u zemlju, sve vreme otimajući se da mi nije mogao ništa. Sećam se da mi je vikao tako nekim nameštenim glasom niže ali preteće frekvencije "ćuti, ćuti" da sam se ja ućutala na trenutak, ali pošto sam brzo prešla okom po njemu skontala da on nema nikakvo oružje vrste skakavac i da ne vidim razlog zašto bih u datoj postavci ćutala. Nastavim ja sa oglašavanjem) pušta moje ruke i zavali mi nešto između pesnice i šamara prilično jako. Međutim ja ne padam, on odustaje (valjda vidi u daljini siluete nekih ljudi) i beži. A bežim, bogami, i ja.
Sad, nakon toga ja se nisam plašila i opet sam se vraćala ne toliko kasno, ali opet kasno, posle ponoći, kući. Međutim, posle nekog vremena (npr. godinu, dve) počinjem da osećam strah. Bilo me je strah posle deset da idem sama. Bukvalno su mi se noge odsecale i nisam smela da kročim u mračnu ulicu. Ne samo to. Negp sam se nekad plašila da zaspim noću. I cimala sam se od sumnjivih zvukova i to. Nekako sam držala to pod kontrolom. Da sam sada u ne znam u kom sam stadijumu. Jer se ne plašim da budem sama u kući, nisam toliko iracionalna, ali opet ne pafa mi na pamet da hodam po sat vremena sama do kuće, noću. Obazriva. Jedan period je stvarno bio upitan jer je išao u iracionalnost.
Kakva su vaša iskustva? Kako izlazite na kraj sa svojim egzaktnim strahovima i je li ovo anksioznost? Ja bih rekla da nije.
Sad, nakon toga ja se nisam plašila i opet sam se vraćala ne toliko kasno, ali opet kasno, posle ponoći, kući. Međutim, posle nekog vremena (npr. godinu, dve) počinjem da osećam strah. Bilo me je strah posle deset da idem sama. Bukvalno su mi se noge odsecale i nisam smela da kročim u mračnu ulicu. Ne samo to. Negp sam se nekad plašila da zaspim noću. I cimala sam se od sumnjivih zvukova i to. Nekako sam držala to pod kontrolom. Da sam sada u ne znam u kom sam stadijumu. Jer se ne plašim da budem sama u kući, nisam toliko iracionalna, ali opet ne pafa mi na pamet da hodam po sat vremena sama do kuće, noću. Obazriva. Jedan period je stvarno bio upitan jer je išao u iracionalnost.
Kakva su vaša iskustva? Kako izlazite na kraj sa svojim egzaktnim strahovima i je li ovo anksioznost? Ja bih rekla da nije.