![[Silvers]](/data/avatars/m/231/231515.jpg?1277675128){kind=avatar}
[Silvers]
Obećava
- Poruka
- 61
Do prije dvije godine ostavljao sam povremeno temu na dijelu foruma "On traži nju".
Danas taj dio foruma više ne postoji, pa stvarno ne znam gdje da pišem o tome šta me
najviše muči, pa ću temu ostaviti ovdje u nadi da će neko bolje od mene znati gdje da
ju smjesti. Zahvalio bih se moderatorima ukoliko ovoj temi pronađu prikladno mjesto
gdje će biti smještena i pročitana ...
Ovaj tekst pišem jer jednostavno osjećam potrebu da negdje iznesem ovo šta osjećam,
u nadi da će moje riječi možda nekoga dotaći. Možda će nekome moje riječi biti utjeha
da nije sam u patnjama koje proživljava. Možda će neko osjetiti želju da mi se obrati i da
mi pomogne, jer je vjerovatno neko već prošao kroz tegobe koje ja upravo doživljavam pa
bi želio da njegovo ili njeno iskustvo dobro dođe nekome, jer znam da bih ja to želio.
A mnogi će se najvjerovatnije nasmijati i okrenuti na drugu stranu, smatrajući da je ovo
samo još jedna glupost u okeanu besmislica Interneta. Iskreno, ne znam kako će ko
reagovati na ove riječi, ali svejedno pišem. Ponoć je davno prošla i jedva da više imam
snage da kucam, ali šta ima veze, ionako ni večeras neću normalno moći da spavam.
Skoro cijelog svoga života bio sam sam, u smislu da nikada nisam imao nikoga koga
sam mogao smatrati srodnom dušom. Odrastao sam u takvom sistemu da mi je bilo
dozvoljeno da imam isključivo muško društvo. Ionako djevojke me nikada nisu podnosile,
navikao sam da me konstantno maltretiraju jer su vjerovatno znale da sam previše
mekan da im uzvratim na bilo kakav bezobrazluk.
Isprva sam iskreno vjerovao u mišljenje koje mi je nametano, da su djevojke najveće zlo na
svijetu, da ih treba po svaku cijenu izbjegavati. Ali kako sam polako sazrijevao, stakleno zvono
u kome sam odrastao počelo je polako da puca i konačno je puklo prije sedam godina, kada je
moj otac iznenada umro i kada sam preko noći stekao sve slobode koje su mi cijeloga života
uskraćivane. Počeo sam da donosim odluke na svoju odgovornost i polako formiram ličnost
kao i svaki normalan čovjek. Ali ja nisam normalan čovjek, jer imam velikih dvadeset godina
zaostatka u poređenju sa svojim vršnjacima... Sada imam 26 godina i već se osjećam previše
starim da bih se mijenjao. Mada, ne sumnjam da bi mi promjene lakše išle da nisam sam.
Prvu djevojku koju sam smatrao svojom srodnom dušom upoznao sam upravo ovdje na
Krstarici prije tri godine, jer nikada nisam imao sreće po pitanju upoznavanja djevojaka kroz
izlaske ili zajednička druženja uživo. Veliki dio svoga života proveo sam prikovan uz kompjuter,
bježeći od okrutne diktature pod kojom sam živio, mašina mi je postala najveći prijatelj jer pravih
nisam imao, pa donekle i ima smisla da upravo preko toga kompjutera upoznam nekoga koga ću
možda smatrati svojom srodnom dušom. Uglavnom, sa tom djevojkom sam izgubio i nevinost i nije
mi bilo žao, bar ne dok nije došlo do krvavog nesporazuma poslije kojeg više nikada nije progovila
sa mnom.
Drugu djevojku upoznao sam na isti način, prije nešto više od godinu dana. Veza nam nije
trajala ni punih mjesec dana, ali sam u tih mjesec dana se osjećao više živim nego ikada
u životu. To je bila prva i dosad jedina djevojka za koju sam bio voljan svijet da slomim, bukvalno,
da uradim bilo šta. Smatrao sam da sam pronašao svoju srodnu dušu i iskreno sam osjećao
da su se sve moje muke konačno završene, ali kada je i ova veza iznenada pukla, pukao sam
izgleda i ja. Poslije nje očajno sam pokušavao nekoga da pronađem, ali što sam ja očajnije
i intenzivnije nastojao da u tome uspijem, to su stvari završavale sve jedna gore od druge.
Već godinu dana život mi više nema smisla. Dani mi prolaze nevjerovatno sporo, možda zato
što većinu svoga vremena provodim ili u poslu ili na fakultetu, stranac među ljudima. Ponekad
se usudim nekome da se obratim, željan bilo kakvog razgovora, ali ljudi su i previše hladni i
sebični da bi mi izašli u susret: svaki razgovor poslije treće rečenice jednostavno zamre,
osim ako nije isključivo u interesu druge strane da se nastavi. Osim prinudnih razgovora,
nigdje nemam nikoga za otvorenu priču, prisiljen sam da sve svoje muke i dalje zadržavam
za sebe. Nažalost, godine su uradile svoje, svako ima svoje granice i ja sam vjerovatno
svoje dostigao. Jednostavno osjećam da su se bol i očaj koje cijeloga života trpim toliko
nabrali da više ne mogu da ih nosim u duši, jednostavno osjećam da me lome i da polako
gubim kontrolu nad sobom. Gubim svoj smisao, ako sam ga ikada uopšte i imao, i vrlo je
velika šansa da u skorije vrijeme izgubim i razum, vjerovatno zauvijek. Vjerovatno će jednoga
dana da se pojavi i ta poslednja kap koja će da prelije čašu moga kapaciteta i da me konačno
slomi... i da me konačno i ubije... i fizički i i psihički... i u svakom mogućem smislu...
Poslednjih pola godine izuzetno teško spavam, ponajviše od noćnih mora koje mi se redovno
ponavljaju. Najviše su povezane direktno za samoću, a ona koja mi se najčešće ponavlja jeste
da sjedim u kući, sam, i da počinjem iznenada da se gušim. Da ne mogu da dišem i da padam
na pod, da nemam snage da vičem pomoć i da mi niko ne dolazi dok bukvalno umirem. A onda se
probudim i grčim od jeze što predosjećam da će me ta noćna mora vjerovatno jednoga dana i dočekati...
Željan sam da volim i da budem voljen, ali još više od toga sam željan da pričam o stvarima lične prirode,
stvarima koje muško društvo jednostavno ne može i ne želi da razumije. Iskreno rečeno, zgadilo mi se da
budem okružen muškarcima koji su skoro u svakom pogledu bolje prošli od mene i koji apsolutno nikad
neće moći da razumiju kroz šta sam prošao i kroz šta upravo prolazim.
Svaki momak ima svoju djevojku, i najokorjeliji manijaci i najveći šugavci ovoga svijeta imaju nekoga koga
mogu nazivati srodnom dušom, a zašto ja ne mogu? Možda zato što nisam bezdušnik pa nisam voljan druge
da gazim da bih nešto postigao? Možda što nisam dovoljno okrutan da udarim nekoga ko je već na koljenima,
nekoga poput mene? Možda sam slabić što ne pijem ni ne pušim, što ne uzimam nikakve droge? Možda sam
slabić što ne osjećam potrebu se pobijem sa nekim bez ikakvog povoda?
Ne znam, više stvarno ne znam šta da radim sam sa sobom, već duže vrijeme ozbiljno razmišljam da sebi
oduzmem život i presudim ranije, jer ako mi je stvarno suđeno da ovaj prokleti život nepravedno provedem sam,
ja takav život ne želim i iskreno nemam snage da podnesem. Ali ako ja sebi oduzmem život, šta će da bude sa
mojom majkom i najmlađim bratom? Nažalost, nisam dovoljno sebičan da sve svoje muke prebacim na njihova
leđa u bilo kakvom smislu, i možda je to jedina stvar koja me još drži u životu... stvarno dalje ništa ne znam...
više mi ni moji sopstveni postupci nemaju mnogo smisla, jednostavno osjećam da se vječno vrtim u krug i zaostajem
umjestu dok svi oko mene napreduju... očajno mi treba neko da me okrene u pravom smijeru... ili ako ništa drugo
barem mi treba rame za plakanje. A tako nešto ne mogu da pronađem u ovom svom okruženju, u gomili
sebičnih i prokleto pokvarenih ljudi koji su voljni i sopstvene rodbine da se odreknu samo da bi ljudi o njima
dobro govorili...
Kao i uvijek, u poslednjim redovima ostavljam svoj kontakt, u iskrenoj nadi da će neka
djevojka shvatiti koliko mi je očajno potrebna pomoć i pružiti mi ruku i, ako ništa drugo,
barem privremeni spas od ove proklete samoće.
E-mail: nikola_silvers@yahoo.com
Skype ID: nikolasilvers
Danas taj dio foruma više ne postoji, pa stvarno ne znam gdje da pišem o tome šta me
najviše muči, pa ću temu ostaviti ovdje u nadi da će neko bolje od mene znati gdje da
ju smjesti. Zahvalio bih se moderatorima ukoliko ovoj temi pronađu prikladno mjesto
gdje će biti smještena i pročitana ...
Ovaj tekst pišem jer jednostavno osjećam potrebu da negdje iznesem ovo šta osjećam,
u nadi da će moje riječi možda nekoga dotaći. Možda će nekome moje riječi biti utjeha
da nije sam u patnjama koje proživljava. Možda će neko osjetiti želju da mi se obrati i da
mi pomogne, jer je vjerovatno neko već prošao kroz tegobe koje ja upravo doživljavam pa
bi želio da njegovo ili njeno iskustvo dobro dođe nekome, jer znam da bih ja to želio.
A mnogi će se najvjerovatnije nasmijati i okrenuti na drugu stranu, smatrajući da je ovo
samo još jedna glupost u okeanu besmislica Interneta. Iskreno, ne znam kako će ko
reagovati na ove riječi, ali svejedno pišem. Ponoć je davno prošla i jedva da više imam
snage da kucam, ali šta ima veze, ionako ni večeras neću normalno moći da spavam.
Skoro cijelog svoga života bio sam sam, u smislu da nikada nisam imao nikoga koga
sam mogao smatrati srodnom dušom. Odrastao sam u takvom sistemu da mi je bilo
dozvoljeno da imam isključivo muško društvo. Ionako djevojke me nikada nisu podnosile,
navikao sam da me konstantno maltretiraju jer su vjerovatno znale da sam previše
mekan da im uzvratim na bilo kakav bezobrazluk.
Isprva sam iskreno vjerovao u mišljenje koje mi je nametano, da su djevojke najveće zlo na
svijetu, da ih treba po svaku cijenu izbjegavati. Ali kako sam polako sazrijevao, stakleno zvono
u kome sam odrastao počelo je polako da puca i konačno je puklo prije sedam godina, kada je
moj otac iznenada umro i kada sam preko noći stekao sve slobode koje su mi cijeloga života
uskraćivane. Počeo sam da donosim odluke na svoju odgovornost i polako formiram ličnost
kao i svaki normalan čovjek. Ali ja nisam normalan čovjek, jer imam velikih dvadeset godina
zaostatka u poređenju sa svojim vršnjacima... Sada imam 26 godina i već se osjećam previše
starim da bih se mijenjao. Mada, ne sumnjam da bi mi promjene lakše išle da nisam sam.
Prvu djevojku koju sam smatrao svojom srodnom dušom upoznao sam upravo ovdje na
Krstarici prije tri godine, jer nikada nisam imao sreće po pitanju upoznavanja djevojaka kroz
izlaske ili zajednička druženja uživo. Veliki dio svoga života proveo sam prikovan uz kompjuter,
bježeći od okrutne diktature pod kojom sam živio, mašina mi je postala najveći prijatelj jer pravih
nisam imao, pa donekle i ima smisla da upravo preko toga kompjutera upoznam nekoga koga ću
možda smatrati svojom srodnom dušom. Uglavnom, sa tom djevojkom sam izgubio i nevinost i nije
mi bilo žao, bar ne dok nije došlo do krvavog nesporazuma poslije kojeg više nikada nije progovila
sa mnom.
Drugu djevojku upoznao sam na isti način, prije nešto više od godinu dana. Veza nam nije
trajala ni punih mjesec dana, ali sam u tih mjesec dana se osjećao više živim nego ikada
u životu. To je bila prva i dosad jedina djevojka za koju sam bio voljan svijet da slomim, bukvalno,
da uradim bilo šta. Smatrao sam da sam pronašao svoju srodnu dušu i iskreno sam osjećao
da su se sve moje muke konačno završene, ali kada je i ova veza iznenada pukla, pukao sam
izgleda i ja. Poslije nje očajno sam pokušavao nekoga da pronađem, ali što sam ja očajnije
i intenzivnije nastojao da u tome uspijem, to su stvari završavale sve jedna gore od druge.
Već godinu dana život mi više nema smisla. Dani mi prolaze nevjerovatno sporo, možda zato
što većinu svoga vremena provodim ili u poslu ili na fakultetu, stranac među ljudima. Ponekad
se usudim nekome da se obratim, željan bilo kakvog razgovora, ali ljudi su i previše hladni i
sebični da bi mi izašli u susret: svaki razgovor poslije treće rečenice jednostavno zamre,
osim ako nije isključivo u interesu druge strane da se nastavi. Osim prinudnih razgovora,
nigdje nemam nikoga za otvorenu priču, prisiljen sam da sve svoje muke i dalje zadržavam
za sebe. Nažalost, godine su uradile svoje, svako ima svoje granice i ja sam vjerovatno
svoje dostigao. Jednostavno osjećam da su se bol i očaj koje cijeloga života trpim toliko
nabrali da više ne mogu da ih nosim u duši, jednostavno osjećam da me lome i da polako
gubim kontrolu nad sobom. Gubim svoj smisao, ako sam ga ikada uopšte i imao, i vrlo je
velika šansa da u skorije vrijeme izgubim i razum, vjerovatno zauvijek. Vjerovatno će jednoga
dana da se pojavi i ta poslednja kap koja će da prelije čašu moga kapaciteta i da me konačno
slomi... i da me konačno i ubije... i fizički i i psihički... i u svakom mogućem smislu...
Poslednjih pola godine izuzetno teško spavam, ponajviše od noćnih mora koje mi se redovno
ponavljaju. Najviše su povezane direktno za samoću, a ona koja mi se najčešće ponavlja jeste
da sjedim u kući, sam, i da počinjem iznenada da se gušim. Da ne mogu da dišem i da padam
na pod, da nemam snage da vičem pomoć i da mi niko ne dolazi dok bukvalno umirem. A onda se
probudim i grčim od jeze što predosjećam da će me ta noćna mora vjerovatno jednoga dana i dočekati...
Željan sam da volim i da budem voljen, ali još više od toga sam željan da pričam o stvarima lične prirode,
stvarima koje muško društvo jednostavno ne može i ne želi da razumije. Iskreno rečeno, zgadilo mi se da
budem okružen muškarcima koji su skoro u svakom pogledu bolje prošli od mene i koji apsolutno nikad
neće moći da razumiju kroz šta sam prošao i kroz šta upravo prolazim.
Svaki momak ima svoju djevojku, i najokorjeliji manijaci i najveći šugavci ovoga svijeta imaju nekoga koga
mogu nazivati srodnom dušom, a zašto ja ne mogu? Možda zato što nisam bezdušnik pa nisam voljan druge
da gazim da bih nešto postigao? Možda što nisam dovoljno okrutan da udarim nekoga ko je već na koljenima,
nekoga poput mene? Možda sam slabić što ne pijem ni ne pušim, što ne uzimam nikakve droge? Možda sam
slabić što ne osjećam potrebu se pobijem sa nekim bez ikakvog povoda?
Ne znam, više stvarno ne znam šta da radim sam sa sobom, već duže vrijeme ozbiljno razmišljam da sebi
oduzmem život i presudim ranije, jer ako mi je stvarno suđeno da ovaj prokleti život nepravedno provedem sam,
ja takav život ne želim i iskreno nemam snage da podnesem. Ali ako ja sebi oduzmem život, šta će da bude sa
mojom majkom i najmlađim bratom? Nažalost, nisam dovoljno sebičan da sve svoje muke prebacim na njihova
leđa u bilo kakvom smislu, i možda je to jedina stvar koja me još drži u životu... stvarno dalje ništa ne znam...
više mi ni moji sopstveni postupci nemaju mnogo smisla, jednostavno osjećam da se vječno vrtim u krug i zaostajem
umjestu dok svi oko mene napreduju... očajno mi treba neko da me okrene u pravom smijeru... ili ako ništa drugo
barem mi treba rame za plakanje. A tako nešto ne mogu da pronađem u ovom svom okruženju, u gomili
sebičnih i prokleto pokvarenih ljudi koji su voljni i sopstvene rodbine da se odreknu samo da bi ljudi o njima
dobro govorili...
Kao i uvijek, u poslednjim redovima ostavljam svoj kontakt, u iskrenoj nadi da će neka
djevojka shvatiti koliko mi je očajno potrebna pomoć i pružiti mi ruku i, ako ništa drugo,
barem privremeni spas od ove proklete samoće.
E-mail: nikola_silvers@yahoo.com
Skype ID: nikolasilvers
Poslednja izmena:
