Aspekti triju sokova ili sila
Niže grane “drva fiziologije i patoloških transformacija” ilustriraju pet tipova vjetra, žuči i sluzi koji izgrađuju tri tjelesna soka ili sile. Vezano uz centralni i periferalni nervni sistem, pet tipova vjetra, kao što je prikazano na plavim listovima, upravlja radom pluća, srca, krvnih žila, krvotokom, govorom, probavnim procesima, izlučivanjem i rastom. Pet tipova žuči ilustriranih žutim listovima povezano je s žučnim kamencima, tankim crijevom, krvi i limfom. Njihov rad uključuje reguliranje tjelesne temperature i metabolizma. Sluz, koja je sastavljena od elemenata vode i zemlje, a ilustrirana je s pet preostalih listova, održava protok tekućina i regulira inicijalne faze probave. Dr Donden kaže: “Kada su u stanju ravnoteže, te tri sile i njihovih petnaest poddijelova ključni su za održavanje i poboljšanje zdravlja. U trenutku kada su poremećeni, oni postaju izvor bolesti.”
Povijest
Porijeklo tibetanskog medicinskog znanja i sustava liječenja seže još u vrijeme animističke religije bon, dok budistički utjecaj počinje dolaskom dvojice indijskih liječnika, Vidjaja i Gadjaja, koji su na Tibet donijeli liječničko znanje Indije. Gadjaj se oženio jednom od tibetanskih kraljica i s njom imao sina Dung gi Thorchoga, začetnika slavne liječničke loze. Drugi važan trenutak je pojava Lodroe Sinjena koji započinje zapisivati medicinska znanja i iskustva. U isto vrijeme se sa sanskrta na tibetanski prevode Četiri medicinske tantre koje će postati osnovni pisani tekst tibetanske medicine.
Tople i hladne bolesti
U tibetanskoj dijagnostičkoj teoriji sve se bolesti mogu kategorizirati na “tople” i “hladne”, ili složeni spoj tih dvaju tipova bolesti. Topli poremećaji su uzrokovani povećanjem žuči, a hladni su općenito posljedica neravnoteže sluzi ili vjetra.
Tijekom vremena tibetanska je medicina razvijala raznovrsne načine liječenja, sustavno usvajajući iskustva svakog liječnika, upotpunjavajući ih s kineskom medicinskom koncepcijom i ajurvedskim sustavom medicine. Konačno, erudit Yuthog Yonten Gonpo (1126. – 1202.) sistematizira cjelokupno učenje i nasljeđe tako da u XVIII. st. eklektičkim pristupom tibetanska medicina dobiva nove verzije Četiri medicinske tantre, s opširnim komentarima nazvanim Osamnaest pomoćnih sredstava. Od tada se učenje odvija pod zaštitom V. Dalaj Lame.
Četiri tantre
Tibetanska tradicija govori o manifestaciji Buddhe Sakyamunija kao Gospodara liječenja ili Bhaishajyagurua (Medicinski Buddha) koji je dao Četiri medicinske tantre (Gyushi). One pokrivaju područje fiziologije, patologije, dijagnostike i liječenja. Napisane su u formi dijaloga, a izvorno su bile zapisane na zlatnim listovima s tintom od lapis lazulija.
Prva je Korjenska tantra (tsa wagyud), koja kroz bogate ilustracije prikazuje sve bolesti i njihove karakteristike. Opisuje zdravo tijelo kao rezultat ravnoteže između triju tjelesnih sokova ili sila ravnoteže, koje tibetanska medicina naziva vjetar, žuč i sluz, što odgovara vati, pitti i kaphi u ajurvedskoj medicini. Uz svaku bolest postoje mitske priče koje tumače njene uzroke, porijeklo i duhovnu dimenziju. To također vrijedi za lijekove, kao i za medicinske tehnike.
Druga je Tantra objašnjavanja (shad gyud) koja tumači kako pristupiti uzrocima i tijeku bolesti, na koji način ona nastaje, o prirodi triju sokova, te primjeni terapijskih pristupa.
Pet elemenata
Psihofizičke energije predstavljene kroz pet elemenata – Zemlju, Vodu, Vatru, Zrak i Prostor – kolaju ljudskim tijelom. Kada su pročišćeni kroz vizualizaciju i tantričku yogu, ti isti elementi koji uzrokuju bolesti postaju temelj prosvjetljenja.
Treći tekst je Tantra usmene predaje (man nag gyud) koji predstavlja različite vrste poremećaja, njihove uzroke, stanja i simptome kao i tehnike liječenja; usmene je naravi i otkriva se samo odabranim studentima.
Četvrta, Posljednja tantra (pyi ma gyud) obuhvaća dijagnostičke metode poput analize urina i mjerenja pulsa te pripremu lijekova, akupunkturu i operacije.
Tantre opisuju mrežu od 72 000 suptilnih energetskih kanala koji se granaju u sve finije i finije konfiguracije po čitavoj “nutarnjoj mandali” tijela. Središnji kanal koji polazi od spolnih organa penje se do točke između obrva i ima dvije strane roma i kyangma kroz koje kolaju solarne i lunarne energije tijela, …
Liječničko zvanje
Liječnička se obuka sastoji od pet do dvanaest godina rigoroznog studija, tijekom kojeg budući liječnik razvija praktične vještine s područja pulsne dijagnostike, farmakologije, akupunkture, moksibustije, te uči metode pročišćavanja i pojačavanja medicinskih pripravaka. Prvih sedam godina uči se uz učitelja. Učenik najprije uči napamet stihove Četiriju tantri i stječe osnovno znanje o ljekovitom bilju. Tekstovi Prve tantre uče se uz pomoć slika koje su poznate kao “ilustrativno drvo medicine” gdje se uz pomoć tri drveta općenito prikazuje fiziologija, etiologija, dijagnostika i terapija. Ove slike prvenstveno imaju ulogu mnemotehničkog pomagala.
U drugoj godini proučava se Druga tantra, a u trećoj Četvrta tantra. Od četvrte godine nadalje naglasak je na praktičnoj primjeni znanja i temeljitom izučavanju komentara Treće tantre. Kako tibetanski liječnik u sebi objedinjuje i medicinara i farmakologa, on mora biti i dobar poznavatelj bilja: gdje i kako ga brati, način ubiranja i sakupljanja cvijeta, lista, stabljike ili korijenja. Posljednje tri godine usavršava se u složenijim oblicima pulsne dijagnostike i postepeno se osamostaljuje kako bi se mogao pripremiti za samostalan rad.
Odnos između liječnika-učitelja i studenta medicine je tradicionalan odnos učitelja i učenika, odnos dubokog poštovanja kroz koji se osim znanja prenosi i visoki moralni kodeks. U tibetanskoj medicini nutarnje, moralne kvalitete liječnika kao čovjeka nisu ništa manje važne od njegove stručnosti.
K. Dhondrup piše: “Znanje i vještina nisu sami po sebi dovoljni da se postane dobar liječnik. Ljubav, ljubaznost i samilost prema pacijentima te iskreno nastojanje da se podijeli njihova patnja podjednako je – ako ne i više – značajna i nužna kvaliteta liječnika. Budistički ideali mudrosti i samilosti koji su nužni elementi u obuci, pomažu mu u njegovoj brizi za fizičke, emocionalne i duhovne potrebe njegovih pacijenata…”
U tibetanskoj medicini ključna su tri dijagnostička pristupa: slušanje, promatranje i osjećanje. Slušanje znači razgovor s bolesnikom o njegovoj bolesti, prilikama u kojima živi, te o njegovom načinu prehrane. Promatranje se uglavnom sastoji od prvih vizualnih dojmova o pacijentu (držanje i kretanje), kao i ispitivanje njegova jezika i urina. Ispituje se boja, miris i pjena na urinu. Treći pristup, osjećanje, povezan je s najznačajnijom dijagnostičkom tehnikom, a to je čitanje pulsa.
Uzroci i podjela bolesti
Medicinske tantre govore o četiri kategorije bolesti. U prvu kategoriju spadaju karmičke bolesti koje su posljedica lošeg djelovanja u prošlim životima. Tibetanci također kažu da naša prethodna djelovanja oblikuju naše misli i osjećaje te posljedično mogu postati uzročnici bolesti. Dr. Lobsang Rapgay kaže: “Negativni osjećaji kao što su ljubomora, mržnja i strah, kada se ustale, u stanju su izazvati organske promjene unutar našeg tijela.”
U drugu spadaju bolesti koje su izazvali duhovi. Na Tibetu se ovaj stav ne smatra ničim neobičnim pa tako dr. Yeshi Donden, koji je dvadeset godina bio liječnik XIV. Dalaj Lame, kaže: “Ne mogu niti pobrojati ljude koje su napali duhovi… Mada ih se ne može vidjeti, duhovi zaista postoje i mogu nanijeti štetu.”
Treću kategoriju čine bolesti koje nastaju spontano, a četvrta uključuje bolesti koje su posljedica neravnoteže između triju tjelesnih sokova ili sila uslijed nepravilne prehrane i nepravilnog načina života općenito.
Tibetanci ove sile nazivaju tri nyes pa što doslovno znači “nedostaci”, “mane”, a u medicini se prevode kao “tjelesni sokovi”. To su vjetar (lung) kao vitalna struja, žuč (kripa) kao vitalna energija i sluz (bad-kan) kao vitalna anabolična sila. Od poremećaja vjetra nastaju 42 tipa bolesti, a uzrok im je lobha (pohlepa-požuda-prianjanje), 26 tipova bolesti dolazi od poremećaja žuči, a uzrok im je dosa (mržnja-ljutnja-zlovolja), za 33 tipa poremećaja sluzi uzrok je moha (neznanje) – sveukupno 101 tip bolesti sa svim njihovim podtipovima.
Ove tri regulatorne sile usko su povezane s pet elemenata: Zemljom, Vodom, Vatrom, Vjetrom i Prostorom. Sluz se smatra spojem Zemlje i Vode. Zemlja “gradi” kosti i povezana je s osjetilom mirisa. Voda je temelj svih tjelesnih tekućina i osjetila okusa. Žuč je odgovorna za probavu, a toplina potrebna za probavu povezana je s Vatrom. Sama Vatra je pak povezana s očima i vidom. S vjetrom su povezani Vjetar i Prostor. Vjetar, kako dodiruje kožu, povezan je s osjetilom dodira, Prostor sa zvukom i osjetilom sluha.
Odnos ravnoteže triju sila mijenja se tijekom godišnjih doba, ali i sa životnom dobi. Sluz dominira u dječjoj dobi, žuč u srednjoj, a vjetar u starijoj dobi. Na ilustracijama po listovima piše: “Sluz je smještena u gornjem dijelu tijela, žuč u trupu, a vjetar u donjem dijelu tijela… Vjetar se kreće kroz kosti i druge tjelesne strukture.”
Dijagnostika – promatranje, slušanje pacijenta, osijećanje
Kao i u zapadnoj medicini, prije propisivanja odgovarajuće terapije i tibetanski liječnik mora postaviti ispravnu dijagnozu, međutim, dr. Yeshi Donden naglašava: “Zapadni znanstvenik gleda kroz mikroskop da bi istražio uzrok bolesti, a tek potom uzima u obzir specifične karakteristike pacijenta. Tibetanski liječnik počinje s pacijentom.” Trogawa Rinpoche kaže: “Tibetanske se liječnike uči prepoznavati emocionalne i druge psihičke poremećaje koji se obično manifestiraju kao fizički simptomi.”
Dijagnoza bolesti u tibetanskoj medicini oslanja se prvenstveno na liječnika. Dr. Lobsang Dolma kaže: “Ne postoje optički, akustički ili kompjuterizirani dijagnostički instrumenti – samo izvježbana osjetila liječnika.”
Četiri tantre opisuju tri dijagnostička pristupa: slušanje, promatranje i osijećanje. Pod slušanjem se misli na razgovor s pacijentom o njegovoj bolesti, prilikama u kojima živi, te o njegovom načinu života i prehrani. Promatranje se uglavnom sastoji od prvih vizualnih dojmova o pacijentu (držanje i kretanje), kao i od ispitivanja njegova jezika i urina.
Od dijagnostičkih tehnika osjeta najvažnije je ispitivanje pulsa. Puls se čita s tri prsta koji se stavljaju na točno određena mjesta. Na desnom zapešću kažiprstom se mjeri puls srca i tankog crijeva (kod muškaraca: pluća i debelog crijeva), srednjim prstom puls jetre i žučne vrećice, a prstenjakom puls lijevog bubrega i mjehura. Na lijevom zapešću kažiprstom se mjeri puls pluća i debelog crijeva (kod muškaraca srca i tankog crijeva), srednjim prstom puls slezene i želuca, a prstenjakom puls lijevog bubrega i spolnih organa.
Puls se opisuje riječima “potonuo”, “isturen”, “klonuo”, “snažan”, “golem”, “tanak”, ili da je “poput zastavice na vjetru”, “poput vode koja kapa”, “poput žabe koja skače”, itd. Karakteristike pulsa određuju spol i starost osobe te godišnja doba. Liječnik mora poznavati 19 osnovnih pulsova: 6 toplih i 6 hladnih, 4 pulsa bolesti i 3 osnovna pulsa.
Liječenje i lijekovi
Umijeće liječenja podrazumijeva stvaranje i održavanje dinamičke ravnoteže između triju sila, pri čemu presudnu ulogu igra okus ljekovite tvari. Tibetanska medicina razlikuje šest različitih okusa: slatko, kiselo, slano, gorko, oporo i ljuto. Slatko, kiselo i slano snižava vjetar; slatko, gorko i oporo snižava žuč, a kiselo, slano i ljuto snižava sluz.
Liječenje se, nadalje, sastoji od vanjskih terapija (masaža, moksibustije, kupki) i obrednih tretmana (čitanja mantri, meditacije). Svaki tretman se provodi u točno određeno vrijeme unutar većih ili manjih ciklusa u prirodi. Na primjer, tretman moksom se ne provodi utorkom jer je utorak povezan s Vatrom, tako da bi moksa, koja je i sama Vatra, još više narušila energetsku ravnotežu.
Tibetanska materia medica sadrži preko tisuću poznatih ljekovitih biljaka, od kojih je najdragocjenija aruranamgyal (Terminalia chebula). Ona se koristi ne samo kao lijek za nebrojene bolesti, nego se smatra da njen tonik može pribaviti sreću i blagostanje. Gyushi navodi da ne postoji ništa što se ne bi moglo iskoristiti kao lijek, jer osim svojstava same tvari, lijek u sebi uključuje i moć mantri i snagu meditativne usredotočenosti liječnika za vrijeme priprave lijeka. Zbog toga spravljanje lijeka može potrajati i nekoliko dana.
Materia medica
Tibetanska materia medica sadrži preko tisuću poznatih ljekovitih biljaka, ali medicinske tantre navode da ne postoji niti jedna tvar u prirodi koja se ne može na neki način iskoristiti za liječenje. Najdragocjenija od svih biljaka u tibetanskoj farmakopeji, aruranamgyal (Terminalia chebula) koristi se ne samo kao lijek za nebrojene bolesti, nego se i njeno voće smatra vrhunskim tonikom koji posjeduje moć pribaviti sreću i blagostanje. To je grančica čuvenog myrobalan drveta koju na prikazima Medicinski Buddha drži u ruci.
Poruka tibetanske medicine
U tibetanskoj medicini liječenje je daleko više od izlječenja same bolesti, jer kako lama Sangwa kaže: “Čak je i bolest dragocjena jer nas uči prolaznosti svega što postoji…”
Mada tibetanska medicina govori o različitim utjecajima na formiranje bolesti, ona ipak glavni uzrok neravnoteže i bolesti vidi u neznanju, u mržnji-ljutnji-zlovolji te pohlepi-požudi-prianjanju. To su tzv. tri otrova ili tri vatre. Ta tri otrova začetnici su fizioloških promjena u našem tijelu i nalaze se u korijenu svih fizičkih, emocionalnih i mentalnih poremećaja. Svijest o tome da su oni glavni uzročnici bolesti prvi je korak prema mudrosti i oslobođenju od patnje. Namkha Amchi kaže: “Ako naučimo kako raspoznati uzrok koji se nalazi u pozadini bolesti, naučit ćemo kako vratiti izgubljenu ravnotežu. Do tada je bolest naš stalan pratilac… Ako želimo pronaći sreću, sagledajmo prirodu patnje. Ako to ne činimo, to je kao da pokušavamo pobjeći od vlastite sjene.”
Autor:
Tomislav Peharda
