VIII Opšti pregled
I tako smo stigli do
Homo sapiens sapiens, modernog čoveka, vrste kojoj pripada kako pisac ovog teksta, tako i svi čitaoci. Ostalo nam je još samo da povežemo sve prethodno rečeno u jednu celinu.
Prvi korak u razvoju je pojava dvonožnog hodanja. Osim po ovoj osobini, rani australopitekusi nisu bili mnogo različiti od svojih majmunolikih predaka; da su preživeli do danas, ljudi bi ih verovatno smatrali uspravnim majmunima. Dvonožno hodanje je bilo najpre primitivno, ali se veoma brzo razvilo do današnjeg nivoa; već kod
Homo habilis su noge i kičma postali praktično onakvi kakvi su i danas kod modernih ljudi.
Razvoj mozga je bio druga priča. Mada veličina mozga nije merilo inteligencije, generalni rast zapremine mozga jeste pratio razvoj oruđa i upotrebe tog oruđa kroz istoriju, tako da neki nivo korelacije postoji. Pogledajmo tabelu:
vrstaraspon veličine mozga (cm3)prosek veličine mozga (cm3)šimpanza300-500-australopitekusi400-530-Homo habilis500-750631Homo erectus800-12501000neandertalci1300-17501400moderni čovek900-23001345
Može se videti kako se mozak razvijao korak po korak. Skeleti i lobanje pokazuju sličan gradualni razvoj, savršeni evolutivni prelaz od jedne vrste ka sledećoj. Ostalo je još samo jedno pitanje: zašto su ljudi danas jedini preživeli članovi naše familije?
Naši dalji rođaci, šimpanze, žive kao skupljači u džungli, za koju su mnogo bolje prilagođeni od nas. Između ljudi i šimpanzi nikada nije postojao direktan sukob. Ali sukob jeste postojao između ranih ljudi i australopitekusa: živeli su na istim područjima, hranili su se sličnom hranom, i koristili slične resurse. Prvi ljudi, naoružani svojim novim kamenim oruđem i većom inteligencijom, su prvo potisnuli australopitekuse, da bi ih zatim i istrebili. Ovaj proces nije bio brz – od nastanka prvih ljudi, do nestanka zadnjih parantropusa je prošlo skoro milion i po godina – ali je bio nezaustavljiv. U nekom smislu, australopitekusima je odzvonilo u trenutku kada je prvi
Homo habilis dohvatio polomljeni kamen i pomislio “hej, ovim mogu da sečem meso”.
Sa kasnijim ljudskim vrstama, situacija je malo komplikovanija. Postoje dva osnovna modela razvoja: model zamene, i model regionalnog kontinuiteta.
Po modelu zamene, ljudi su se odvojeno razvijali na tri kontinenta, da bi ih onda moderni
Homo sapiens sve potisnuo u svom širenju. Po modelu regionalnog kontinuiteta, stalno je postojala genetska migracija između različitih delova, tako da je ljudska rasa na planeti evoluirala kao jedna velika masa.
Istina je verovatno negde na sredini, mada je nagnuta ka modelu zamene. Fosilni i anatomski dokazi pokazuju da je određena količina ukrštanja postojala do razvoja arhaičnog
Homo sapiensa, ali da je posle toga najverovatnije došlo do zamene: nova, inteligentnija vrsta je potisnula erektuse, i na kraju ih istrebila.
Direktnije dokaze imamo u vezi sa načinom na koji su neandertalci nestali. Mada postoje neki tragovi ukrštanja neandertalaca i modernih ljudi (nekoliko skeleta modernih ljudi sa nekim neandertalskim osobinama), genetski dokazi ukazuju na nesrećniju priču. Naime, neke kosti neandertalaca su toliko dobro očuvane da su naučnici iz njih uspeli da izvuku mitohondrijalnu DNK, genetski materijal koji su onda mogli da uporede sa istim materijalom kod modernih ljudi. Pokazalo se da potomci neandertalaca
nisu preživeli do danas u ljudskoj populaciji. Drugim rečima, najverovatniji scenario je da su naši preci, u svom širenju kroz Evropu, prvo potisnuli pa zatim i istrebili neandertalce.