Guillaume iz Tyrea navodi da je Red Siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama
osnovan 1118. Osnivačje, kako se kaže, bio Hugues de Payen, plemićiz Champagne i vazal
grofa od Champagne. Jednog dana se Hugues nepozvan i sa osam drugova pojavio u palači
Baudouina I — kralja Jeruzalema, čiji je stariji brat, Godfroi de Bouillon, osvojio Sveti grad
devetnaest godina prije. Čini se da ih je Baudouin najsrdačnije primio, kao i jeruzalemski
crkveni glavar, vjerski namjesnik novoga kraljevstva i poseban papin izaslanik.
Cilj templara bio je, kako nastavlja Guillaume de Tyre, „koliko im snaga dopušta, održati
putove i ceste sigurnima... s posebnim naglaskom na zaštitu hodočasnika“. Ovaj cilj se činio
toliko važnim da je kralj ispraznio cijelo jedno krilo kraljevske palače i stavio ga na
raspolaganje vitezovima. Usprkos zavjetu siromaštva, vitezovi su prihvatili ovaj raskošni
smještaj. Predaja govori da su njihove odaje bile sazidane na temeljima drevnog Salamonova
hrama, pa je ovaj poletni Red na taj način i stvorio svoje ime.
Tijekom devet godina, kako nam govori Guillaume de Tyre, ovih devet vitezova nije primilo
nijednog novog iskušenika u svoj Red. Još su uvijek morali živjeti u siromaštvu — i to takvom
siromaštvu da su službeni pečati prikazivali dva viteza kako jašu istog konja, što navješćuje ne
samo njihovo bratstvo, nego i bijedu koja nije dopuštala odvojeno jahanje. Ova vrsta pečata
često se smatra najpoznatijim i najosobenijim od svih templarskih simbola koji datira iz prvih
dana Reda. Međutim, ovi pečati nastali su stoljeće poslije, kada je za templare bilo teško reći da
su bili siromašni — ako su to ikada i bili.
Guillaume de Tyre navodi da je templarski red ustanovljen 1118. godine, da je brojao devet
vitezova, i da tijekom devet godina nije primao nove iskušenike. Također je jasno zapisano da je
grof od Anjoua — otac Geoffreya Plantageneta — pristupio redu 1120, samo dvije godine nakon
što je Red navodno ustanovljen. A isto je to napravio 1124. grof od Champagne, jedan od
najbogatijih velikaša Europe. Ako je Guillaume deTyre u pravu, novih pripadnika nije trebalo
biti do 1127. Ali templari su još 1126. primili četiri nova člana u svoje redove. Je li Guillaume u
krivu kada kaže da novi članovi nisu primani devet godina? Ili je ta tvrdnja točna, a pogrešan
datum osnivanja Reda? Ako je grof od Anjoua postao templarom 1120, i ako Red nije primao
članove devet godina po svom osnutku, onda Red nije osnovan 1118, nego najkasnije 1111. ili
1112. godine.
Po Guillaumeu de Tyreu, koji je pisao pola stoljeća poslije, templari su nastali 1118. godine
i uselili u kraljev dvorac — jurišajući od tamo, kako se smatra, štititi hodočasnike po cestama i
putovima Svete Zemlje. U to je doba, ipak, postojao jedan službeni kraljevski povjesničar,
kojega je zaposlio sam kralj. Njegovo ime je bilo Fulk de Chartres i on nije pisao pedeset godina
nakon navodnog vremena osnivanja Reda, nego tijekom godina o kojima je riječ. Vrlo čudno,
Fulk de Chartres nigdje ne spominje Huguesa de Payena, njegove pratitelje, ni bilo što ni
izdaleka povezano s vitezovima templarima. Zaista, gromoglasna tišina obavija djelatnosti
templara u prvim danima njihova postojanja. Sigurno je da nigdje, čak ni poslije, nije zapisano
što su to činili da zaštite hodočasnike. Možemo se samo čuditi kako se tako malo ljudi nadalo
ispunjenju tako kolosalnog zadatka, kojega susebi sami postavili. Da devet ljudi štiti
hodočasnike na svim putovima po Svetoj Zemlji? Njih devet da zaštite sve putnike? Ako je to
bio njihov cilj, očekivali bismo da će svakom novaku pružiti dobrodošlicu. Međutim, kako
navodi Guillaume de Tyre, oni tijekom devet godina nisu pripustili nijednog novog iskušenika u
Red...
...Godine 1104. grof od Champagne
putuje u Svetu Zemlju sastavši se prije toga s nekim plemenitašima, od koji je jedan bio u vezi s
Andreom de Montbardom. Nećak Andrea de Montbarda, sveti Bernard pristupa 1112.
cistercitskom redu. Godine 1114. grof od Champagne kreće na svoje drugo putovanje u Svetu
Zemlju u namjeri da stupi u red templara — u čijem je osnivanju sudjelovao njegov vazal,
zajedno s Andreom de Montbardom. Red tada, kako pokazuje pismo biskupa iz Chartresa, već
postoji ili je u postupku osnivanja. Godine 1115. grof od Champagne se vraća u Europu nakon
manje od godinu dana i poklanja zemlju za opatiju Clairvaux — čiji je opat nećak Andrea de
Montbarda. U godinama što slijede i cisterciti i templari — redovi svetog Bernarda i Andrea de
Montbarda — postaju nevjerojatno imućni i uživaju razdoblje nevjerojatnog rasta...
...Sredinom dvanaestog stoljeća jedan hodočasnik u Svetu zemlju, neki Johann von
Wurzburga, pisao je o posjetu takozvanim Salomonovim štalama. Te se štale, koje su bile
smještene ispod samog hrama, i danas mogu vidjeti. Johann navodi da su bile dovoljno velike
da prime dvije tisuće konja i upravo su u te štale templari smještali svoje konje. Još barem
jedan povjesničar navodi da su templari koristili ove štale za svoje konje 1124. godine, u
vrijeme kada ih je trebalo biti tek devet. Prema navedenome izgleda sasvim vjerojatno da je
poduzetni Red odmah po svom nastanku počeo sa iskopavanjima ispod hrama.
Takva iskopavanja mogu značiti da su vitezovi vrijedno za nečim tragali, što bi čak moglo
značiti da su ih namjerno poslali u Svetu Zemlju s jasnim nalogom da nešto nađu. Ako je ova
pretpostavka točna, ona objašnjava veći broj nedosljednosti — smještaj u kraljevskoj palači, kao
i šutnju ljetopisca. Ali ako su poslani u Palestinu, tko ih je poslao?
...U što su to templari, zajedno sa svetim Bernardom i grofom od Champagne, mogli biti upućeni? Na
kraju svoje povijesti templari su sačuvali netaknutu tajnu o skrovištu i prirodi svojega blaga, o
čemu nisu ostali ni neki dokumenti. Da je blago, o kojemu je riječ, bilo samo novčane prirode,
velike količine zlata ili srebra, tada ne bi bilo potrebno uništiti ili skriti sve dokumente,
pravilnike i arhive. Ovo ukazuje da su templari posjedovali nešto drugo, nešto toliko
dragocjeno da ni mučenje nije moglo s njihovih usana iscijediti kobno priznanje. Samo
bogatstvo ne bi moglo dovesti do tako potpune i jednodušne tajnovitosti. Što god je to bilo,
moralo je biti u vezi s drugim pitanjima, kao što je bio stav Reda prema Isusu...
Od svih optužbi podignutih protiv templara, najozbiljnije su bile one za bogohuljenje i
herezu — za poricanje, gaženje i pljuvanje križa. Nije sasvim jasno što je taj navodni obred
trebao značiti, drugim riječima, što su templari doista odbacivali? Jesu li odbacivali Krista? Ili
su samo odbacivali njegovu muku na križu? Ali, ako su nešto odbacivali, što su veličali umjesto
toga? Nitko na ova pitanja nije zadovoljavajuće odgovorio, ali izgleda jasnim da se nešto
odbacivalo i da je taj čin bio bitnim načelom Reda. Jedan je vitez posvjedočio da mu je prilikom
ulaska u Red rečeno: „Tvoja vjera je kriva, jer on (Krist) je doista lažni prorok. Vjeruj samo u
Boga na nebesima, a ne u njega.“ Drugom je templaru bilo rečeno: „Ne vjeruj da je čovjek
imenom Isus, kojega su Židovi razapeli u Prekomorju, Bog i da te on može spasiti.“ Treći je
vitez na sličan način tvrdio da su ga poučili da ne vjeruje u Krista, lažnog proroka, nego samo u
„Svevišnjega Boga“. Tada su mu pokazali raspelo i rekli: „Ne polaži mnogo vjere u ovo, jer to je
previše mlado.“
Godine 1522. pruski potomci templara, teutonski vitezovi, odvojili su se
i odbacili obavezu vjernosti Rimu i podržali jednog naglo uzdignutog buntovnika i heretika koji
se zvao Martin Luther. Dva stoljeća nakon raspuštanja, templari su se posredno osvetili Crkvi
koja ih je izdala.
Knjiga Sveta Krv, Sveti Gral
)) Ima li nesto od Deretica na temu da podrzi izneto. Mislim, nije problem da osporimo napisano..ali mislim da je knjiga dobro poznata...po zlu, pa da to i nije potrebno. Rec spekulacija je dobila sasvim novo znacenje nakon ovakvih gluposti.Oduvek me odusevljavalo ovo povezivanje nepovezanih stvari i izvlacenje zakljucaka niotkuda.