Taverna

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
- Gazda, mene more misli da pođem u svet da potražim svoju sreću. Dosta sam ovde argatovao, a dosad nikakvog znaka ne videh da ću ovako postići štogod više. Budi dobar i isplati me.

- A zašto, mladiću, da odeš od mene? - zapita ga gazda. - Zar nisi zadovoljan platom koju ti dajem? Ili si nezadovoljan hranom što je dobivaš? Poslušaj mene, starijeg. Bolje ostani kod mene, a ja ću se pobrinuti da ti u selu nađem dobru devojku sa nešto miraza i sam ću ti pomoći onim što drage volje i od sveg srca budem mogao dati, pa da se i ti uvrstiš među ljude koji imaju svoj dom. Nemoj se odmetati u tuđinu da ne bi, na tvoju nesreću, postao skitnica i propalica.

- Ne, gazda - odgovori mu lepi mladić - što se tebe tiče, ja sam tobom sasvim zadovoljan, hrane imam dovoljno, ne mogu zgrešiti i reći da sam nezadovoljan. Ali mi je tako došlo da idem u svet i ništa me neće od toga odvratiti.

Kad je gazda video kako ga ne može nagovoriti da ostane, isplati mu ono malo što je od plate imao da primi, i tako se oproste.

Iz sela u kojem se rodio i dotad živeo mladić ode pravo u carski dvor, gde ga uzmu za slugu. U dvorskoj bašti ga je baštovan s radošću primio za pomoćnika kad je video kako je smeran, jer njega su careve kćeri već više puta bile prekorile što je uzimao u službu lica nepristojna i ružna ponašanja.

"Smeran - smeran," mislio je baštovan o novom sluzi, "ali mu je odelo otrcano i mrljavo - šta da se kaže - kao u govedara." I tako mu da da se okupa i preobuče. Novo odelo, kakvo je priličilo sluzi u carskom dvoru, lepo je pristajalo mladiću.

Pored drugih gradinarskih poslova, njegova najvažnija dužnost u novoj službi sastojala se u tome da svakog dana spremi dvanaest kita cveća i svakog jutra preda po jednu svakoj od dvanaest carevih kćeri kad dođu u baštu da se prošetaju.

Tim carevim kćerima bilo je suđeno da se nijedna od njih ne uda dok se ne bude našao neko ko će da razmrsi čvor njihove sudbine i pobudi koju od njih da se u nekog zaljubi. Njihove su im suđaje dosudile pomamu za igrom: bile su lude za igrom i svake bi noći pocepale, igrajući, po par čizmica od bele svile.

Niko nije znao kud one noću odlaze i igraju.
 
Cara su često morile misli o velikim troškovima oko nabavki čizmica za kćeri, a još češće misli o njihovim ledenim srcima za koja se nikako nije mogao da prilepi nijedan od mladića koji su dolazili da ih prose.

Znao je da ih obnoć drži zatvorene u jednoj sobi dvora, da su svih devet gvozdenih vrata te sobe zaključana i zabravljena sa devet gvozdenih katanaca, ali niko nije znao niti mu je mogao reći šta to njegove kćeri rade preko noći te pocepaju obuću. Kako bi se i moglo znati kad im je soba bila zaključana, a niko nije video da su iz dvora ikad noću izlazile!

Tako car naredi da se objavi, ne samo u njegovoj carevini nego i u susednim zemljama, da će onome ko mu bude otkrio šta njegove kćeri rade noću te pocepaju svaka po par čizmica - dati za ženu onu svoju kćer koja mu se bude najviše svidela.

Kad se glas o toj carevoj odluci raščuo, počeše kao prosioci stizati ugledni mladići: carevići, veliki bojari pa čak i sinovi malih bojara. I kako bi koji dolazio, ostajao bi da po jednu noć pazi na vrata sobe carevih kćeri.

Car je svako jutro sa velikim nestrpljenjem čekao da mu neko donese kakvu dobru vest., Ali umesto dobre vesti, uvek su mu javljali da prosioca, koji bi uveče ostao da pazi u sobi njegovih kćeri, nisu ujutru nalazili, pa se nije saznalo šta je u noći radio, niti mu se ikad ušlo u trag.

Tako je već bilo nastradalo jedanaest prosilaca. Ostali su počeli da se dvoume - nije im se išlo da motre na to šta rade noću careve kćeri zbog kojih je toliko mladića žrtvovalo živote.

I jedan za drugim odlazili su iz carskog dvora i vraćali se svojim kućama, ostavljajući careve kćeri na božju volju. Niko od njih nije više hteo da izgubi dušu za jednu žensku glavu.

Strah zbog pogibije toliko mladića koji su na carev poziv došli da otkriju šta u noći rade njegove kćeri, prešao je i na samog cara i on se više ne usuđivaše da na tako šta podstiče još kojeg mladog čoveka. Bio je prinuđen da i dalje nabavlja svakog dana po dvanaest pari čizmica i sa brigom misli na to kako će mu kćeri ostati da pletu sede kose, ne dočekavši da pred oltarom ponesu nevestinske vence na glavi.

Činilo se zaista da će tako i biti i da će mu kćeri provesti život kao usedelice.

Svoju službu obavljao je gradinarov pomoćnik kako je znao i princeze su bile zadovoljna kitama cveća što su ih dobivale od njega i gradinara.

Cveće je mladić predavao princezama smerno, obarajući oči pred njima, ali kad bi ga pružao najmlađoj, pocrveneo bi, ne znam zašto, kao božur i srce bi mu kucalo kao da će iskočiti iz grudi.
 
Devojka je to primetila, ali je mislila da je mladić stidljiv i da zato pocrveni kad sa spremljenim rukovetima cveća dolazi pred njih.

Tako je bilo danima, danas kao juče, a sutra kao danas. Mladić je uveravao sebe da mlada careva kći nije zalogaj za njega, niti on, prost sluga u carevoj bašti, prilika za nju, ali kako da umiri uznemireno srce i čime da ugasi vatru koja se u njemu razbuktala!

Najmlađa careva kći pogreši jednoga dana rekavši sestrama kako gradinarov pomoćnik koji im predaje cveće, pocrveni kao bulka kad im prilazi s rukovetima i kako je čedan i smeran. Na to je najstarija princeza uze da kara, zamerajući joj što se iz njezinih usta mogu da čuju tako blage reči o jednom slugi. Čak joj s podsmehom reče da tako govoriti kako ona govori može samo neko ko nije potpuno gospodar svojeg srca.

Sve češće i sve više obuzimala je mladića želja da se prijavi caru i zatraži odobrenje da motri na njegove kćeri i sazna šta u noći rade te do jutra pocepaju obuću.

Na sudbinu one jedanaestorice koji su posle stražarenja u sobi carevih kćeri nestali bez traga i glasa, nije mislio.

Lomio se zbog nečeg drugog - bojao se da će, možda, izgubiti službu i da će biti ismejan kad on, sluga, bude izneo caru svoju molbu. Misao da bi mogao biti oteran iz dvora ako bude rekao šta želi, činila mu se groznom. Da više jutrom ne izlazi s kitama cveća pred nežne i lepe careve kćeri, a naročito da nikad više, predavajući joj njezinu kitu, ne dodirne belu i meku kao paperje ruku najmlađe, koja ga je tako milo pogledala - to ne bi mogao preživeti.

Danju i noću lomio se tako i mučio, i nije znao šta da radi da bi zadovoljio želju srca.

Jedne noći, kad je zaspao s mislima na najmlađu princezu, vide opet u snu vilu koju je pod onim senovitim drvetom u cvetnoj dolinici triput sanjao. Ona mu reče:

- Otiđi do kutka bašte, onog prema istoku, i tamo ćeš naći dve mladice dafine, jednu trešnjeve boje, drugu boje rumene ruže.

- Pokraj njih videćeš jednu veliku zlatnu motiku, jednu zlatnu kantu i jedan svilen ubrus.

- Presadi one dve mladice, okopavaj ih zlatnom motikom, zalivaj ih vodom iz zlatne kante, pažljivo ih briši svilenim ubrusom i staraj se o njima kao o svojim očima.

- Kad budu narasle do visine čoveka, štogod budeš zatražio od njih, ispuniće ti se baš onako kako zaželiš.

Reče i nestade kao privid.
 
- Prenuvši se iza sna, ne razbudivši se još sasvim i ne protrljavši očne kapke, pohita mladić ka onom kutku gradine prema istoku i uzbudi se od radosti kad ugleda tamo sve onako kako mu je u snu vila rekla. Tek tada protrlja oči i opipa se da bi se uverio spava li i da li je ono što gleda java ili uobraženje.

I kad se uveri da ono što je pred njim nije predstava noćne uobrazilje, pruži ruke i uze mladice.

Negovao ih je kako je najbolje umeo, vrlo često okopavao ih motikom što ju je u onom kutku gradine našao, zalivao vodom iz one kante i oterao ih onim ubrusom - brinuo se o njima kao o svojem očnjem vidu, upravo onako kako mu je vila naredila.

Dafine su rasle i jačale kao u čudu. Nije prošlo mnogo vremena, a one su već postale velike. I tako lepe dafine nigde se nisu mogle videti.

Kad su narasle do visine čoveka, lepi mladić stade jednog dana pred dafine i izgovori jednoj reči, kojima ga je vila naučila:

"Dafino, dafino,
zlatnom sam te motikom okopavao,
iz zlatne sam te kante zalivao,
svilenim te ubrusom brisao -
daj mi, kad mi ustreba dar nevidljivosti!"

Bio je ushićen od radosti i nije se mogao dovoljno načuditi kad je u istom času video gde iz mlade dafine izbi jedan pupoljak, tako lep da ne bi mogao odoleti a da ga ne pomirišeš. Pruži ruku, otkine ga i - po vilinu uputstvu - stavi u nedra.

Uveče, kad su careve kćeri pošle na spavanje, on im se polako prikrade i uđe zajedno s njima u njihovu sobu. Išao je pored njih, sve ih video, a njega nijedna od njih niti iko drugi, jer se učinio nevidljivim. Čim se vrata za njima zatvoriše i sa devet velikih katanaca zabraviše, one se, umesto da se svuku za spavanje i poležu, uzeše češljati, preoblačiti u skupocene haljine i pripremati da nekud idu.

Čudeći se ovom njihovom spremanju, lepi mladić se reši da ih prati i vidi kako će to one izići iz sobe, kuda će otići i šta će sve raditi.

Uto najstarija reče sestrama:

- No, devojke, jeste li spremne?

One odgovoriše:

- Spremne smo, sestro.

Tada najstarija udari nogom o pod, na što se odjednom pod otvori, onako kako se otvaraju dvokrilna vrata, i one siđoše. Siđe za njima i on. Išle su i išle, dok ne dođoše do jedne gradine ograđene zidom od bakra.

Na ulazu u gradinu najstarija tad udari nogom o zemlju i čelična vrata one bašte odmah se otvoriše. Kad su ulazile u baštu, mladić nagazi na dugačku suknju najmlađe. Ona, okrenuvši se brzo i ne videvši nikog za sobom, pozva sestre i reče:

- Čini mi se, sestre, da me neko prati, jer sam, bogme, dobro osetila da mi je nečija noga stala na suknju.
 
Princeze pogledaše na sve strane i ne videvši nikog, rekoše najmlađoj:

- Ne budi, sestrice, tako podozriva! Ko nas može ovamo pratiti? Ni čarobna ptica ne može doleteti dovde. Pogledaj, bolje, da ti se nije, možda, zakačila suknja za kupinu, pa ti se, kako si bojažljiva, učinilo da ti je nečija noga stala na nju. Nemoj biti tako vetrenjasta!

Najmlađa princeza ućuta.

Mladić, baštovanov pomoćnik, pratio ih je ustopce.

Prošli su kroz jednu šumu sa srebrnim lišćem, zatim kroz drugu sa zlatnim lišćem, i onda kroz jednu šumu sa lišćem od čistih dijamanata i drugog blistavog dragog kamenja, koje se sijalo da ti se oči zasene, i stigle do nekakvog velikog ribnjaka.

Nasred toga ribnjaka uzdizao se brežuljak a na njemu stajao dvor kakvog mladić nikad nije video. Dvor koji je bacao u zasenak carske dvore i koji se tako sijao da si u sunce mogao gledati, ali u taj dvor nikako. I s koliko je samo majstorstva bio sazdan taj dvor! Jer kad si se u nj penjao, činilo ti se da nekud silaziš, a kad si silazio, mislio si da se penješ!

Dvanaest čunova sa veslarima, obučenih u najfinije ruho, čekalo je na obali. Čim stigoše, svaka princeza uđe i sede u jedan čun, te kretoše. Mladić sede u čun najmlađe princeze.

Veslari su veslali ravnomerno i čunovi su plovili uporedo, kao ždralovi, a samo čun s najmlađom princezom zaostajaše. Veslar se čudio što je ona sad teža nego što je inače bila i zapinjao je iz petnih žila da pristigne ostale veslare.

Kad su izišle na drugu obalu, iz dvora se čula zanosno lepa svirka, koja te je mamila da zaigraš, hteo il' ne hteo. Careve kćeri potrčaše kao mahnite, uđoše u dvor i stadoše da igraju s momcima koji su čekali, te igrahu i igrahu dok ne pocepaše čizmice.

Mladić ih je stalno pratio. Ušao je i on u dvor, i šta mu videše oči? Dvorana za igranje, velika i široka da si joj jedva mogao dogledati kraj, bila je okićena čistim zlatom i dragim kamenjem i zubljama većim od čoveka, koje su gorele unaokolo kao svećnjaci od suvoga zlata; zidovi, beli kao mleko, sijali su se zasenjujući ti oči, a zlatne pruge po njima, načičkane safirima i rubinima, svetlele su kao vatra.

Mladić se postavio u jedan kutak i posmatrao je sva ta čuda. Imao je i šta gledati, jer takve stvari nikad njegove oči nisu videle. Ali ni on nije ostajao na jednom mestu, već je skakutao tamo-amo, mada to nije hteo: svirka za igru bila je tako omamna da joj ni on nije mogao da odoli, nego se, skakućući, pomicao čas desno čas levo. Podskakivali su čak i svećnjaci i stolovi i kovčezi u dvoru.

Nemoguće je zamisliti da bi bilo ko mogao dočarati lepotu ove svirke: orgulje, frule, gitare, violine, trube, gajde i mnoge druge svirale sviraju u čarobnu skladu, a devojke igraju razna kola i druge igre s toliko poleta i zanosa kao da im život od igre zavisi.

Igrali su igrali do pred zoru. Onda odjednom prestade svirka i - kao da je iz zemlje nikao - ukaza se dugačak, velik sto; svakojakih dobrih jela i pića, koja postoje i ne postoje na svetu, bilo je na njemu postavljeno. Svi posedaše, te su jeli i pili koliko im je srce želelo.

Mladić, gradinarov pomoćnik, stajao je u svojem kutku i gledao, dok mu je iz usta curila voda.

Arapi, u svečanim, raskošno ukrašenim odelima, služili su za stolom.

Posle gozbe, svi poustajaše i raziđoše se.

Careve kćeri su se vraćale istim putem kojim su i došle. Mladić ih je pratio kao đavo kaluđere.
 
Kad su prolazili kroz gradinu sa drvećem srebrna lišća, padne mladiću na pamet da tamo odlomi jednu grančicu i ponese je sa sobom.

No čim je to učinio, strašan šum zašumi u svoj gradini, kao da se kakva olujina okomila na drveće, a ipak se nijedan list ni na jednom stablu nije pomaknuo s mesta, čak ni toliko koliko bi zatreperio na najblažem povetarcu.

Princeze se uznemiriše.

- Šta li je, sejke, ovo? - zapitaše se uplašeno gledajući jedna drugu.

- A šta bi drugo moglo biti nego ona ptičica koja ima gnezdo na crkvenom tornju u dvoru našeg oca - kaže najstarija careva kći. - Biće da je proletela kroz lišće, jer samo ona može ovamo da dopre.

Tako nastaviše put, prispeše u dvor i nađoše se opet u svojoj sobi, koja je bila zatvorena i zabravljena isto onako kao kad su iz nje otišle.

Spremajući idućeg dana rukoveti cveća za careve kćeri, u kitu namenjenu najmlađoj gradinarov pomoćnik vešto sakri onu otkinutu grančicu. Princeza se začudi ugledavši među cvećem i srebrnu grančicu. Pogledala je mladića s nežnošću, ne shvatajući kako je ta grančica dospela u njezinu kitu.

Druge večeri i noći bilo je isto tako kao i prve: mladić je na neprimetan način pratio careve kćeri za sve vreme, samo je sada otkinuo jednu grančicu sa zlatnim lišćem i nju drugog dana sakrio u kitu cveća za najmlađu princezu.

I druge noći najstarija careva kći poslužila se utešnim rečima da bi stišala strah sestara što ih obuze kad gradinarov pomoćnik otkide grančicu i kad je sve lišće drveća u zlatnoj šumi odjednom jako zašuštalo.

Drugoga dana ujutro, kad u svojoj kiti cveća ugleda grančicu iz šume sa zlatnim lišćem, najmlađoj carevoj kćeri bi tako kao da joj je kroz srce prošlo usijano gvožđe.

Praveći se kao da joj je potrebno malo šetnje, vrebala je toga dana pogodan čas da se nađe nasamo sa baštovanovim pomoćnikom. Izišla je u baštu i kad se na jednom zavijutku srela s njim, zadrža ga i reče mu:

- Odakle ti ona grančica koju si mi stavio u cveće?

- Odakle mi ta grančica - to tvoja visost zna vrlo dobro odgovori joj lepi mladić.

- Znači da si nas pratio i znaš kud noću odlazimo.

- Izgleda tako, visosti.

- Kako si uspeo da nas pratiš a da te nijedna od mojih sestara ne primeti?

- Krio sam se.

- Evo ti kesa novca i da ne pričaš nikom o našim noćnim izletima.

- Ja, visosti, ne prodajem svoje ćutanje.

- Ako budem doznala da si samo štogod zucnuo, kazaću da ti odseku glavu.

Te opore reči potekle su joj iz usta, ali joj je srce govorilo nešto drugo. Činilo joj se da ovaj baštovanov pomoćnik postaje sve lepši i sve miliji.
 
Prateći careve kćeri na njihovu izletu treće noći, otkide mladić jednu grančicu u šumi sa dijamantnim lišćem. I tada je lišće zašumilo, i tada je najstarija careva kći utešnim rečima stišavala uznemirenost i strah mlađih sestara. Ne znam zašto, ali najmlađoj carevoj kćeri prostrujala je tada kroz srce potajna radost.

Idućeg dana, kad u svojoj kiti cveća nađe dijamantnu grančicu, pogleda krišom gradinareva pomoćnika i nađe da se on ne razlikuje mnogo od bojarskih sinova i carevića. Toliko joj se činio milim.

Sa ljubavlju u očima pogledao je krišom i on nju; video je da se malo uzbudila, ali se pravio kao da ništa nije razumeo i nastavio je svoj posao.

Posle su ih njene sestre zatekle kako razgovaraju, pa su joj se smejale i rugale joj se. Progutavši sve njihove uvredljive reči, najmlađa je ćutala. Ona se nije mogla dovoljno da načudi kako je gradinarov pomoćnik uspeo da otkrije kud one noću odlaze. I tako joj je, eto, ušlo u glavu da ovaj mladić nije i ne može biti običan, prost čovek, jer je pokazao nešto što dotad niko nije znao.

A, govoreći pravo, njegov krasni stas i lepi, blagi lik, bili su vidljiv dokaz da je plemenita roda, i sve što ga je činilo takvim kakav je bio, bilo joj je privlačno.

Kad su ušle u kuću, najmlađa careva kći reče sestrama da baštovanov pomoćnik zna sve što one rade noću. Na to se sestre počeše savetovati šta da preduzmu i učine da izgubi srce i osećanje, onako kako su uradile sa drugim mladićima.

On je, međutim, kao nevidljiv ušao i tada u sobu gde su se savetovale i čuo sve što su govorile. Kao da mu je neko šapnuo na uho da će među njima biti govora o njemu.

Tada, kad je znao sve - a trebalo je da sve zna - ode do svojih dafina i reče onoj ružičastoj:

"Dafino, dafino,
zlatnom sam te motikom okopavao,
iz zlatne sam te kante zalivao,
svilenim te ubrusom brisao -
daj mida budem kao bojar i carević!"

Kao prošli put, niče i tada jedan pupoljak, naraste i razvi se u čaroban cvet. On uze cvet i stavi ga u nedra. Odjednom poodpadaše s njegova lica sve pege od žarka sunca i lik mu postade čist i ozaren kao da je tog časa rođen. Oseti da mu se i u mozgu dešava nešto neshvatljivo i primeti kako počinje da misli drukčije nego što je dotad mislio. Kao da mu se izoštrila pamet. A u isti čas vide i da je obučen u nekakvu odeću kakvu nose sinovi bojara i carevića.

Tada ode caru i zatraži da mu jedne noći čuva kćeri.
 
Caru bi žao njegove mladosti i uze ga savetovati, govoreći mu kako bi bolje bilo da gleda svoja posla nego da se žrtvuje. On ostade uporan i car ga primi. Car nije ni slutio da ima pred sobom baštovanova pomoćnika, tako se mnogo promenio.

Kad ga je pokazao kćerima i rekao im šta mladić želi, ni one ne poznaše u njemu mladića koji im je svakog dana spremao po kitu cveća. Poznala ga je samo najmlađa, čije se srce otkravilo i počelo da oseća ljubav.

Iduće noći, kad pođoše da igraju, povedoše sa sobom i njega. On je znao šta mu se sprema, ali se čuvao, kao zemljani lonac ugljevlja, da ne bude uhvaćen u zamku.

Stigli su do začaranog dvora, igrali, igrali do pred zoru, a onda posedali za trpezu. I njemu je bilo doneto piće što je trebalo da mu oduzme razum i osećanje te da i njega nestane kao što je nestalo jedanaest mladića pre njega,

On podiže čašu i, gledajući najmlađu carevu kćer suznim očima punim ljubavi, reče:

- Hoćeš li i ti da pijem? Evo da pijem i propadnem od ljubavi za tebe, ako imaš tako ledeno srce.

- Ne, nemam ledeno srce - uzviknu najmlađa careva kći - plamen tvoje ljubavi zagrejao ga je. Nemoj piti! Biću radije tvoja gradinarka nego carska princeza.

Kad je lepi mladić to čuo, prospe piće iza leđa, priđe najmlađoj carevoj kćeri i reče:

- Nemoj se, visočanstvo, bojati, nećeš biti gradinarka.

Svi prisutni su čuli njihove reči.

S izjavom ljubavi najmlađe careve kćeri uništena je moć začaranosti; začarana dvora nestade kao priviđenje, kao da ga nikad nije ni bilo na ovome svetu, i svi se odjednom nađoše pred carem u njegovu dvoru.

Kad ih je car video, začudio se i kao skamenjen od iznenađenja stajao držeći obadve ruke na bradi. Lepi mladić, dotad gradinarov pomoćnik, ispriča mu šta se događalo u noći i car mu da za ženu svoju najmlađu kćer.

Potom i ostale careve kćeri izabraše sebi muževe među carevićima i bojarskim sinovima i car im odobri da odu u domove svojih izabranika. Onda u svima krajevima nasta veselje, tako veliko da ga ne bi mogla iskazati ni stotina usta, a kamoli tek samo ova jedna, moja.

Pre nego što se venčaše, najmlađa careva kći upita svoga verenika kakvim je to moćima raspolagao kad je mogao da otkrije njihovu tajnu i čvor začaranosti kojim su one bile svezane kao lancima. On joj ispriča. Na to ona, da ne bi njen budući muž bio iznad nje, nego da budu jednaki, on - čovek kao i drugi, ode u gradinu, poseče dafine i baci ih u vatru.

Onda su se venčali i živeli srećnim životom, onako kako se živi na ovom našem šarenom svetu, dok se nisu zajedno istrošili u dubokoj starosti.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top