Sveti car Konstantin nije kršten od arijanskog episkopa

[Gedeon]

Da li sv. car Konstantin Veliki primio arijansko krštenje?

Rimski car Konstantin Veliki je svetac Pravoslavne Crkve, i to sa titulom „ravnoapostolni“. Sada ćemo se osvrnuti na jednu tvrdnju koja je danas proširena kao dokazana činjenica, a to je tvrdnja da je cara Konstantina na samrti krstio episkop koji je bio jeretik arijanac. Podsjetimo se, arijanci su negirali da je Hristos pravi Bog, te bi po ovome ispalo da Pravoslavna Crkva poštuje kao sveca jednog jeretičkog cara. Šta je istina?

Kada i od koga je kršten sveti i ravnoapostolni car Konstantin Veliki?

Vjekovima je Pravoslavna Crkva duboko poštovala i poštuje uspomenu na prvog hrišćanskog cara, sv. Konstantina Velikog, ravnoapostolnog. Zahvaljujući njegovom podvigu vjere, Svjetlo Hristove Istine prosvijetlilo je ne samo sve narode u svim uglovima velikog Rimskog Carstva, već se kroz vjekove proširilo i na narode koji su prihvatili kulturnu i duhovnu baštinu Novog Rima – Vizantije. Zato je vrlo žalosno vidjeti kako se to sjećanje među našim savremenicima, zamaskirani pod „naučnu objektivnost“, oskvrnjuje drevnim lažima jeretika, koje su ne samo prodrle u bogoslovske udžbenike, već su dovele i do revizije i radikalnog uređivanja života svetog cara. Mislim da su „eksperti“ za istoriju pogodili o čemu govorim – ovo je ono zloglasno pitanje o vremenu kada je prvi hrišćanski car prihvatio svetu tajnu krštenja.

I bivši i sadašnji akademski istoričari pravoslavlja, slijedeći svjetovne, jednoglasno izjavljuju da je sv. car Konstantin Veliki kršten na samrtnoj postelji 337. godine od strane arijanskog episkopa Jevsevija Kesarijskog iz Nikomedije. O tome pišu takvi velikani istoriografije Drevne Crkve kao što su V. V. Bolotov[1], A. V. Kartašev[2], A. I. Briljiantov[3], M. E. Posnov[4], a od savremenih istoričara koji mi padaju na pamet su protojerej Valentin Asmus[5] i Aleksandar Dvorkin[6].

U svojim zaključcima naučna zajednica se oslanja na najstarije hrišćanske autore. I zaista, činilo bi se, kako ne vjerovati čovjeku lično bliskom caru Konstantinu, njegovom prvom službenom biografu Jevseviju iz Kesarije? U svojoj četvrtoj knjizi, „O životu blaženog vasilevsa Konstantina“, opisao je okolnosti carevog krštenja na sljedeći način:

„Prvo se u njegovom (Konstantinovom) tijelu dogodio poremećaj, zatim se u njemu pojavila bolest. Stoga, napustivši svoj grad, otišao je u toplice, a odatle se preselio u grad istog imena kao i njegova majka (Helenopol). Ovdje, provodeći vrijeme u crkvi mučenika, uzdizao je Bogu žarke molitve i prošnje; kada je osjetio kraj svog života, pomislio je da je vrijeme da se očisti od svojih prijašnjih grijeha, jer je vjerovao da će sve u čemu je kao smrtnik sagriješio biti uklonjeno iz njegove duše snagom svetotajinskih molitvi i spasonosnom riječju krštenja. Razmišljajući na taj način, kleknuo je na zemlju, izlio molitve pred Bogom, ispovjedio svoje grijehe u samom hramu i ovdje je prvi put bio počašćen molitvenim polaganjem ruku. Zatim, preselivši se odatle na periferiju grada Nikomedije i okupivši tamo biskupe, progovorio im je sljedeće: „Došlo je željeno vrijeme, za kojim sam dugo žudio i za koje sam se molio, kao vrijeme spasenja u Bogu. Vrijeme je da primim pečat besmrtnosti, da sudjelujem u spasonosnoj milosti. Mislio sam to učiniti u vodama rijeke Jordan, gdje je, kao primjer nama, kako se pripovijeda, sam Spasitelj primio krštenje, ali Bog, koji zna što je korisno, smatrao me dostojnim ovoga ovdje. Dakle, nemojmo više oklijevati, jer ako Gospodar života i smrti odluči produžiti moje postojanje, ako se jednom odluči da ću se od sada pridružiti Božjem narodu i, kao član Crkve, sudjelovati u molitvama zajedno sa svima, onda ću se kroz to podvrgnuti pravilima života koja su u skladu s Božjom voljom.“ Tako je govorio Konstantin, a episkopi, izvršivši nad njim sveti obred, ispuniše Božju odredbu, pripremivši što je bilo potrebno, podijeliše mu svetuntajnu. Tako je Konstantin, prvi od svih autokratora koji su bili od pamtivijeka, kroz preporođenje (krštenje) u crkvi sv. mučenika, postao savršeni hrišćanin…”.[7]

Drugi crkveni hroničari iz 4. i 5. vijeka, Ermije Sozomen, Sokrat Sholastik i sv. Teodorit Kirski, ukratko ponavljaju Jevsevijevu priču[8], a samo blaženi Jeronim Stridonski, najstariji autor nakon Jevsevija, u svojoj „Hronici“ daje važno pojašnjenje da je cara Konstantina krstio Jevsevije iz Nikomedije[9].

 

[Gedeon]

Mislim da ako pitamo bilo kojeg bogoslova ili čak svešenika o krštenju ravnoapostolnog Konstantina, čut ćemo kao odgovor gore pomenutu priču o Jevseviju kao Konstantinovu krstitelju. Stoga bi za mnoge pravoslavne moglo biti potpuno otkriće da je Pravoslavna Crkva odbacila ovu verziju o Jevseviju kao namjerno iskrivljavanje istorije od strane arijanskih jeretika.

Kako bismo razumjeli stav Crkve, potrebno je objasniti kome “otac crkvene istorije” pripisuje krštenje prvog pravoslavnog vladara. Vrijedno je napomenuti da se autor u svom djelu o „vasilevsu Konstantinu“ nije usudio ni imenovati ovog čovjeka – bilo je previše provokativno. Ali svi su antički ljudi savršeno dobro razumjeli koga je arijanski istoričar imao na umu[10]. Ime ovog čovjeka, kao što je već rečeno, u svojoj „Hronici“ spomenuo je samo blaženi Jeronim iz Stridona, i to s vrlo neobičnim zaključkom: „Konstantin, kršten u posljednjim danima svog života od Jevsevija, episkopa Nikomedije, skreće prema arijanskom učenju“[11]. Dakle, blaženi Jeronim pripisao je skretanje svetog cara u jerezu činjenici da ga je krstio nikomedijski episkop, koji je svima bio poznat po svom arijanizmu. Činilo bi se, pa što ako je cara krstio arijanski episkop? I danas mnogi pravoslavni svešenici ispovijedaju jasno jeretičke stavove, ali sve dok nisu svrgnuti, svete tajne koje obavljaju su valjane. Međutim, nikomedijski episkop nije bio samo jedan od episkopa koji su simpatisali jeretike. On nije bio nitko drugi nego sam vođa arijanske jeresi. Danas je uobičajeno da sljedbenike jeresijarha Arija nazivamo arijancima, ali sami jeretici sebe nisu nazivali nikako drugačije nego “jevsevijancima”. O tome piše prof. V. V. Bolotov:

„Istorijski arijanci nisu htjeli da ih se naziva imenom njihovog utemeljitelja, kako je to obično slučaj, već su se nazivali jevsevijancima, prosvjedujući protiv imena arijanci na ovaj način: ‘Kako mi episkopi možemo slijediti prezvitera Arija?…’ Arije je, dakle, bio samo utemeljitelj pokreta, a njegov pravi vođa bio je Jevsevije iz Nikomedije“[12].

Odnosno, drugim riječima, reći da je cara Konstantina krstio Jevsevije iz Nikomedije bilo bi isto što i reći da ga je krstio sam Arije. Vjerojatno, kako se ne bi bacila sjena na cara kojeg je Crkva poštovala, upravo iz tog razloga ni Jermije Sozomen, ni Sokrat Sholastik, ni blaženi Teodorit Cirski ne spominju ime osobe koja ga je krstila, a Rufin iz Akvileje čak ni ne spominje ovu priču o krštenju.

Ali Pravoslavna Crkva nije slijedila primjer autoritativnih crkvenih povjesničara antike, iako je među njima bilo svetih ljudi poput Teodorit Kirskog i Jeronima Stridonskog. Od pamtivijeka se pridržavala druge verzije krštenja prvog pravoslavnog cara, čak i prije Nikejskog sabora – od sv. Silvestra, rimskog episkopa, oko 323.g.

Suština ove verzije je sljedeća: car Konstantin je obolio od gube, koja mu je prekrila cijelo tijelo. Brojni ljekari mu nisu mogli pomoći. Konačno, sveštenici iz paganskog hrama dolaze Konstantinu i savjetuju mu da u paganskom hramu sagradi bazen i tamo se okupa u krvi dojenčadi radi ozdravljenja. Car, poslušavši sveštenike, skupi dojenčad za klanje, ali, dirnut plačem majki, uplaši se svoje namjere i otpravi majke i djecu s darovima. Iste noći, apostoli Petar i Pavle ukazali su se Konstantinu u snu i, pohvalivši ga što je odbio počiniti strašan grijeh, zauzvrat mu ponudili drugi način očišćenja od bolesti – prihvaćanjem pravoslavne vjere i krštenjem od strane rimskog episkopa, sv. Silvestra. Probudivši se, car pronalazi Silvestra, koji se skriva od progona, i pita ga koji su mu se to bogovi ukazali u snu. Silvestar objašnjava Konstantinu da to nisu bogovi, već apostoli Jednog Boga i Gospoda našega Isusa Hrista, Petar i Pavle, te mu kao dokaz predstavlja ikone svetaca, u kojima car prepoznaje apostole koji su mu se ukazali u snu. Sv. Silvestar naviješta Konstantinu vjeru, zapovijeda mu pokajanje i post, te da prestane s idolopoklonstvom i progonom hrišćana. Nakon nekog vremena, ispunivši sve što je bilo potrebno, Konstantin prima svetu tajnu krštenja od svetog pape Silvestra i biva očišćen od gube u krstionici. Od ovog trenutka nadalje on se iz paganskog pretvara u kršćanskog cara.

Izvor ove priče u nauci naziva se “Silvestrova djela”. Što se tiče antike, smatra se ravnopravnom Jevsevijevoj istoriji. Ovo je pretpostavio prof. V. V. Bolotov još u 19. vijeku.[13] Neki moderni zapadni istraživači (Polikampus) takođe datiraju rana izdanja „Djela Silvestrovih“ u 4. vijek.[14]

Drevnost prihvaćanja ove predaje od strane Crkve svjedoči i činjenica da na vizantijskom Istoku, već u 6. vijeku, istoričari povezuju krštenje cara Konstantina sa sv. Silvestrom. Tako Jovan Malalas (6. stoljeće) piše u svojem „Ljetopisu“:

„Nakon što je postio i primio upute, njega [Konstantina] je krstio Silvestar, rimski biskup – on sam, i njegova majka Jelena, i sva njegova rodbina, i njegovi prijatelji, i cijelo mnoštvo drugih Rimljana. I tako je car Konstantin postao hrišćanin.”[15]

 

[Gedeon]

Mislim da ako pitamo bilo kojeg bogoslova ili čak sveštenika o krštenju ravnoapostolnog Konstantina, čućemo kao odgovor gore spomenutu priču o Jevseviju kao Konstantinovom krstitelju. Stoga bi za mnoge pravoslavne moglo biti potpuno otkriće da je Pravoslavna Crkva odbacila ovu verziju o Jevseviju kao namjerno iskrivljavanje istorije od strane arijanskih jeretika.

Kako bismo razumjeli stav Crkve, potrebno je objasniti kome “otac crkvene istorije” pripisuje krštenje prvog pravoslavnog vladara. Vrijedno je napomenuti da se autor u svom djelu o „vasilevsu Konstantinu“ nije usudio ni imenovati ovog čovjeka – bilo je previše provokativno. Ali svi su antički ljudi savršeno dobro razumjeli koga je arijanski istoričar imao na umu[10]. Ime ovog čovjeka, kao što je već rečeno, u svojoj „Hronici“ spomenuo je samo blaženi Jeronim iz Stridona, i to s vrlo neobičnim zaključkom: „Konstantin, kršten u posljednjim danima svog života od Jevsevija, episkopa Nikomedije, skreće prema arijanskom učenju“[11]. Dakle, blaženi Jeronim pripisao je skretanje svetog cara u jeres činjenici da ga je krstio nikomedijski episkop, koji je svima bio poznat po svom arijanizmu. Činilo bi se, pa što ako je cara krstio arijanski episkop? I danas mnogi pravoslavni sveštenici ispovijedaju jasno jeretičke stavove, ali sve dok nisu svrgnuti, svete tajne koje obavljaju su valjani. Međutim, nikomedijski episkop nije bio samo jedan od biskupa koji su simpatizirali jeretike. On nije bio nitko drugi nego sam vođa arijanske jeresi. Danas je uobičajeno da sljedbenike jeresijarha Arija nazivamo arijancima, ali sami jeretici sebe nisu nazivali nikako drugačije nego “jevsevijancima”. O tome piše prof. V. V. Bolotov:

„Istorijski arijanci nisu htjeli da ih se naziva imenom njihovog utemeljitelja, kako je to obično slučaj, već su se nazivali jevsevijancima, prosvjedujući protiv imena arijanci na ovaj način: ‘Kako mi episkopi možemo slijediti prezvitera Arija?…’ Arije je, dakle, bio samo utemeljitelj pokreta, a njegov pravi vođa bio je Jevsevije iz Nikomedije“[12].

Odnosno, drugim riječima, reći da je cara Konstantina krstio Jevsevije iz Nikomedije bilo bi isto što i reći da ga je krstio sam Arije. Vjerojatno, kako se ne bi bacila sjena na cara kojeg je Crkva štovala, upravo iz tog razloga ni Jermija Sozomen, ni Sokrat Sholastik, ni blaženi Teodorit Kirski ne pominju ime osobe koja ga je krstila, a Rufin iz Akvileje čak ni ne pominje ovu priču o krštenju.

Ali Pravoslavna Crkva nije slijedila primjer autoritativnih crkvenih istoričara antike, iako je među njima bilo svetih ljudi poput Teodorita Kirskog i Jeronima Stridonskog. Od pamtivijeka se pridržavala druge verzije krštenja prvog pravoslavnog cara, čak i prije Nikejskog sabora – od sv. Silvestra, rimskog biskupa, oko 323.g.

Suština ove verzije je sljedeća: car Konstantin je obolio od gube, koja mu je prekrila cijelo tijelo. Brojni ljekari mu nisu mogli pomoći. Konačno, sveštenici iz paganskog hrama dolaze Konstantinu i savjetuju mu da u poganskom hramu sagradi bazen i tamo se okupa u krvi dojenčadi radi ozdravljenja. Car, poslušavši sveštenike, skupi dojenčad za klanje, ali, dirnut plačem majki, uplaši se svoje namjere i otpravi majke i djecu s darovima. Iste noći, apostoli Petar i Pavle ukazali su se Konstantinu u snu i, pohvalivši ga što je odbio počiniti strašan grijeh, zauzvrat mu ponudili drugi način očišćenja od bolesti – prihvaćanjem pravoslavne vjere i krštenjem od strane rimskog episkopa, sv. Silvestra. Probudivši se, car pronalazi Silvestra, koji se skriva od progona, i pita ga koji su mu se to bogovi ukazali u snu. Silvestar objašnjava Konstantinu da to nisu bogovi, već apostoli Jednog Boga i Gospoda našega Isusa Hrista, Petar i Pavle, te mu kao dokaz predstavlja ikone svetaca, u kojima car prepoznaje apostole koji su mu se ukazali u snu. Sv. Silvestar naviješta Konstantinu vjeru, zapovijeda mu pokajanje i post, te da prestane s idolopoklonstvom i progonom hrišćana. Nakon nekog vremena, ispunivši sve što je bilo potrebno, Konstantin prima svetu tajnu krštenja od svetog pape Silvestra i biva očišćen od gube u krstionici. Od ovog trenutka nadalje on se iz paganskog pretvara u hrišćanskog cara.

Izvor ove priče u znanosti naziva se “Silvestrova djela”. Što se tiče antike, smatra se ravnopravnom Jevsevijevoj istorii. Ovo je pretpostavio prof. V. V. Bolotov još u 19. vijeku.[13] Neki moderni zapadni istraživači (Polikampus) također datiraju rana izdanja „Djela Silvestrovih“ u 4. vijek.[14]

Drevnost prihvaćanja ovog predanja od strane Crkve svjedoči i činjenica da na vizantijskom Istoku, već u 6. vijeku, istoričari povezuju krštenje cara Konstantina sa sv. Silvestrom. Tako Jovan Malala (6. vijek) piše u svojem „Ljetopisu“:

„Nakon što je postio i primio uputstva, njega [Konstantina] je krstio Silvestar, rimski episkop – on sam, i njegova majka Jelena, i sva njegova rodbina, i njegovi prijatelji, i cijelo mnoštvo drugih Rimljana. I tako je car Konstantin postao hrišćanin.”[15]

A već u 8. vijeku jedan drugi vizantijski istoričar, kojeg Pravoslavna Crkva poštuje kao sveca, Teofan Sigrijski Priznavalac, u svojem „Ljetopisu“ već nedvosmisleno govori u prilog Silvestrovom krštenju, odbacujući Jevsevijev podatak kao arijansku izmišljotinu:

„One godine[16], kako neki kažu, Konstantin Veliki kršten je sa svojim sinom Krispom u Rimu od strane pape Silvestra. I sada stanovnici starog Rima čuvaju njegovu krstionicu, kao svjedočanstvo o njegovom krštenju u Rimu od strane Silvestra, nakon istrebljenja tirana. Drugi kažu da ga je krstio na Istoku, u Nikomediji, na samrti, arijanac Jevsevije iz Nikomedije, gdje je pošao odmarati. Kaže se da je odgađao krštenje jer se nadao da će ga obaviti u rijeci Jordanu. Ali po mom mišljenju najvjerojatnije je da ga je u Rimu krstio Silvestar i da su naredbe Miltijadu[17], upućene pod njegovim imenom, izmislili arijanci. Time su htjeli steći slavu za sebe i diskreditirati pobožnog cara, tvrdeći da nije pravoslavno kršten, ali to je apsurdno i lažno. Ako je bio prisutan na Nikejskom saboru, a da nije bio kršten, onda slijedi da također nije sudjelovao u božanskim svetim tajnama i nije bio u zajedništvu sa svetim Ocima; a potpuno je besmisleno tako govoriti ili razmišljati”[18].

Mišljenje sv. Teofana nije bilo samo njegovo privatno mišljenje, već je izražavalo mišljenje cijele Pravoslavne Crkve. Sveti Oci su posvjedočili svoju jednoglasnost o ovom pitanju na Sedmom vaseljenskom saboru u gradu Nikeji, na kojem je, kako se vjeruje, sudjelovao i sam sv. Teofan. Na ovom Saboru, pisma rimskog pape Hadrijana I. pročitana su kao dokaz istinitosti i starine štovanja ikona na Zapadu. U njima se Papa posebno poziva na drevnom predanju Rimske Crkve o krštenju Konstantina Velikog u Rimu od pape Silvestra, naime na činjenicu da je sv. Silvestar pokazao Konstantinu ikonu apostola Petra i Pavla kako bi potvrdio da se caru u snu nisu ukazali bogovi, već vrhovni apostoli, koji su mu naznačili prihvaćanje krštenja kao sredstva očišćenja od gube.

Nakon što su pročitana papska pisma, cijeli Sabor je, kao odgovor na pitanje „prihvaća li Sveti Sabor pismo presvetog Pape starog Rima“, rekao: „priznajemo ga i prihvaćamo ga.“ Štaviše, svaki je episkop potom lično potvrdio svoje slaganje s papskim pismima i prokleo one koji se nisu slagali sljedećim riječima:

„Pismo koje je Hadrijan, najsvetiji papa drevnog Rima, poslao našim pobožnim carevima, kao i našem najsvetijem vaseljenskom patrijarhu Tarasiju, prepoznajem kao božansku definiciju pravoslavlja i prihvaćam svete i časne ikone, prema drevnoj tradiciji vaseljenske i apostolske Crkve; ‘anatemišem one koji misle drugačije.’“[19]

Tako je Sedmi vaseljenski sabor priznao tradiciju o krštenju Konstantina Velikog od strane svetog rimskog episkopa Silvestra kao legitimnu tradiciju cijele punine Pravoslavne Crkve. Zato je upravo u tom obliku ta tradicija ušla u službene vizantijske istorijske kronike i životopise. I upravo u toj neospornoj verziji Pravoslavna Crkva Svete Rusije usvojila ih je od Vizantije.

Sve svjetske hronike, strane (prevedene) i mjesne, na ruskom jeziku sadržavale su priču o Silvestrovom krštenju Konstantina. Ovaj događaj je detaljno opisan u „Hronici Georgija Hamartola“[20] (napisanoj 840-ih, prevedenoj na slovenski jezik u 11. vijeku), u „Ljetopisu Grka i Rimljana“[21] (drevnoj ruskoj hronološkoj zbirci iz 15. vijeka), u „Ruskom ljetopisu“[22] (početak 16. vijeks) i u drugim drevnim ruskim ljetopisnim zbirkama.

Isti tekst o Silvestrovom krštenju Konstantina Velikog sadržan je u raznim ruskim izdanjima života svetitelja koja su mjerodavna za Crkvu, poput Velikih minejskih čitanja sv. Makarija Moskovskog[23] (sredina 16. vijeka), Životi svetitelja sv. Dimitrija Rostovskog[24], Prolog[25]. Za pravoslavnog vjernika, spomenute knjige imaju status službene crkvene tradicije, budući da Tipik (crkveno pravilo) propisuje da se čitaju u određenim trenucima Božje službe.[26]

Ova se tradicija odrazila i u pravoslavnom bogosluženju. U službi ravnoapostolnim Konstantinu i Jeleni, Crkva pjeva sv. Konstantinu sljedećim riječima:

«Богатых даров лучшая прием от Бога, царю державнейший, Константине превеликий, добре в сих преуспе: озарився бо зарями Пресвятаго Духа, от Сильвестра святителя крещением, вселенную, яко дар, дал Зиждителю твоему и царствующий град благочестивый…» («Bogatih darov lučšaja prijem ot Boga, carju deržavnejšij, Konstantine prevelikij, dobre v sih preuspe: ozarivsja bo zarjami Presvjatago Duha, ot Silvestra svjatitelja kreščenijem, vselennuju, jako dar, dal Zižditelju tvoemu i carstvujuščij grad blagočestivij…»)[27]

Kao što je poznato, za pravoslavnu svijest crkvena bogosluženja su izraz Svetog predanja, a time i Objave Božje. Kao što sv. Justin (Popović) piše u „Dogmatici Pravoslavne Crkve“: „Liturgijski život Crkve je najvjernije Predanje Crkve, živa i besmrtna Sveto Predanje“[28].

Dakle, ako je za Pravoslavnu Crkvu krštenje Konstantina Velikog od strane rimskog prvosvešenika sv. Silvestra bilo legitimno Sveto predanje, a neslaganje s njom gotovo spada pod anatemu, kako se onda moglo dogoditi da se za najistaknutije pravoslavne akademske teologe i istoričare verzija o krštenju Konstantina od strane Jevsevija Kesarijskog pokazala prihvatljivijom od mišljenja Pravoslavne Crkve? Na ovo pitanje je svojevremeno odgovorio profesor sanktpeterburške teološke akademije V. V. Bolotov. Koliko god čudno bilo čuti ovo od pravoslavnih, akademski istoričar poriče autentičnost „Djela Silvestrovih“, unatoč njihovoj nesumnjivoj starini, s obrazloženjem da ona nastoje „prikazati život i djelo“ prvog hrišćanskog vladara „kao strogo pravoslavne“ te da u njima ima previše čudesnosti, što samo po sebi također „s objektivnog gledišta djeluje nepouzdano“[29].

Odnosno, kriteriji istine koje Crkva koristi pri procjeni ovog ili onog istorijskog događaja proizveli su upravo suprotan učinak na profesore pravoslavnih teoloških akademija. Štaviše, nepopustljivost učenih ljudi po tom pitanju bila je toliko velika da ih je čak gurnula na otvoreno krivotvorenje. Kada su „Životi svetitelja“ Dmitrija Rostovskog prevedeni na ruski jezik na prijelazu iz 19. u 20. vijek, život sv. Konstantina Velikog i ravnoapostolnog, potpuno je zamijenjen verzijom Jevsevija iz Kesarije, a životi sv. Silvestra Rimskog i sv. velemučenika Artemija, koji su s njim bili povezani, „racionalno“ su pročišćeni (svako to može provjeriti usporedbom izdanja Četi-Mineja sv. Dimitrija Rostovskog na slavenskom i ruskom jeziku[30]). Tako je istorija kleveta protiv sv. Konstantina Velikog i ravnoapostolnog, dobila izgled crkvenog stava, te su danas čak i konzervativno orijentisani pravoslavni hrišćani prisiljeni ponavljati tu laž.

 

[Gedeon]

Nažalost, slučaj predstavljanja istorije krštenja sv. Konstantina Velikog i ravnoapostolnog, nije posebnan izuzetak, već odražava opštu želju za „naučno-kritičkom“ revizijom crkvene tradicije od strane akademske teologije. Međutim, u ovom primjeru suočeni smo ne samo s problemom izbora kome će pravoslavni hrišćanin vjerovati: crkvenom predanju ili „istorijskoj nauci“, već i sa pitanjem kako znati gdje je istinska tradicija Crkve kada se „naučne“ spekulacije pokušavaju odjenuti u odjeću crkvenog predanja.

Pobožnom hrišćaninu može se dati samo jedan savjet: slušati pravoslavno bogosluženje i čitati poučna štiva isključivo na crkvenoslovenskom jeziku.

protojerej Aleksej Čaplin

[1] Bolotov V. V. Predavanja o istoriji Drevne Crkve. – T. III-IV. – Minsk, 2008. – str. 330.

[2] Kartašev A. V. Vaseljenski sabori // http://azbyka.ru/otechnik/Anton_Kartashev/

[3] Briljantov A. I. Predavanja o istoriji drevne Crkve // http://azbyka.ru/otechnik/Aleksandr_Brilliantov/

[4] Posnov M. E. Istorija hrišćanske Crkve (prije podjele Crkava – 1054.) //http://azbyka.ru/otechnik/Mihail_Posnov/

[5] Protojerej Valentin Asmus. Istorija Crkve // http://azbyka.ru/otechnik/Valentin_Asmus/istorija-tserkvi/

[6] Aleksandar Dvorkin. Eseji o istoriji Sveopšte Pravoslavne Crkve. Tečaj predavanja. – Nižnji Novgorod: Izdavačka kuća Bratstva sv. kneza Aleksandra Nevskog, 2005 // http://azbyka.ru/otechnik/Istorija_Tserkvi/

[7] Četiri knjige Jevsevija Pamfila, episkopaa Kesarije u Palestini, o životu blaženog vasilevsa Konstantina. Knjiga 4. poglavlja 61-62.

[8] Eermije Sozomen. Crkvena istorija. knjiga II. poglavlje 34; Sokrat Sholastik. Crkvena istorija. Knjiga I. poglavlje 39; bl. Teodorit Kirski. Crkvena istorija. knjiga 1. poglavlje 32.

[9] Vaščeva I. J. Konstantin Veliki: varijacije slike u hrišćanskim pričama kasne antike //http://www.unn.ru/pages/issues/vestnik/../6.pdf

[10] Upravo je za tu jeres Jevsevija Pamfila iz Cezareje optužio Sedmi vaseljenski sabor i na toj je osnovi mnoge činjenice opisane u njegovim djelima prepoznao kao nepouzdane: „i prvo, Jevsevija Pamfila oni [ikonoklasti] navode kao dokaz; a u međuvremenu ga cijela Katoličanska Crkva prepoznaje kao pristašu Arijeve jeresi, što je vidljivo iz svih njegovih spisa i publikacija“ (Djela vaseljenskih sabora, tom 7. Sveti sedmi vaseljenski sabor, Drugi nikejski. Šesti čin, svezak treći // http://azbyka.ru/otechnik/pravila/dejanija-vselenskikh-soborov-tom7/1_14_3)

[11] Djela blaženog Jeronima iz Stridona. Dio 5. – Kijev. 1879. – str. 397.

[12] Bolotov V. V. Predavanja o istoriji Drevne Crkve. – T. III-IV. – Minsk, 2008. – str. 323.

[13] Bolotov V. V. Predavanja o istoriji Drevne Crkve. – T. I-II. – Minsk, 2008. – str. 32.

[14] http://smirennyj-otrok.livejournal.com/20407.html

[15] Ivan Malalas. Ljetopis. Knjige XIII-XVIII / Odg. izd. N.N. Bolgov. – Belgorod: Nacionalni istraživačkinuniverzitet „BelSU“, 2014. – str. 34.

[16] Godine 314. po. Kr. prema aleksandrijskom dobu, tj. u modernoj hronologiji otprilike 323. godine.

[17] To se odnosi na pismo sv. Konstantina Velikog upućeno prethodniku sv. Silvestra, rimskom prvosvešteniku Miltijadu (knjiga 10., poglavlje 5.), spomenuto u “Crkvenoj istoriji” Jevsevija iz Kesarije, gdje se on već predstavlja kao hrišćanin, iako prema Djelima Silvestrovim ne samo da još nije bio hrišćanin, već je i progonio hrišćane, zbog čega je sv. Silvestar bio prisiljen skrivati se.

[18] Hronika vizantinca Teofana od Dioklecijana do cara Mihaila i njegova sina Teofilakta. M. 1884. //http://www.vostlit.info/Texts/rus2/Feofan/text2.phtml?id=9406

[19] Djela vaseljenskih sabora, svezak 7. Sveti vaseljenski sabor Sedmi ili Drugi nikejski. Drugi dio //http://azbyka.ru/otechnik/pravila/

[20] Matvijenko V. A., Šegoleva L. I. Hronika monaha Georgija (Kronika Georgija Hamartola). – M. 2000. – str. 262.-264.

[21] Hroničar Grka i Rimljana. T. I. – Sankt Peterburg, 1999. – str. 280.-283.

[22] PSRL. – T. XXII. – Sankt Peterburg, 1911. – str. 263.-264.

[23] Veliki četi-minej. Januar. tom I. Dani 1-6. – M.1910. – čl. 67, čl. 88.-98.

[24] Vidi: Reprint izdanja Života svetitelja sv. Dimitrija Rostovskog na slovenskom jeziku decembar-februar. M. 2008. – str. 453.-456.; Mart-maj.M.2007. – str. 904.-906.

[25] Prolog. Prva knjiga. Septembar-februar. Izdavač Moskovski Sretenjski manastir 2003. – str. 294; Prolog. Knjiga druga. Mart-avgust. Izdavač Moskovski Sretenjski manastir 2003. – str. 180.

[26] Ako se Prolog izravno spominje u Tipiku, onda se u njemu pojavljuje i Četi-minej pod nazivom Metafrastova čitanja.

[27] Minej majski, dio 2. M.: Izdavački savjet Ruske pravoslavne Crkve, 2002. – str. 338. Usput, posljednja fraza je jasna referenca na „Konstantinovu darovnicu“.

[28] Zbirka djela sv. Justina (Popovića). T.IV. M.2007. – str. 294.

[29] Bolotov V. V. Predavanja o istoriji Drevne Crkve. – T. I-II. – Minsk, 2008. – str. 31.-33.

[30] Životi svetitelja, prikazani na ruskom jeziku prema uputama Četi-Mineja sv. Dimitrija Rostovskog sa dodacima, objašnjenjima i slikama svetitelja u 12 svezaka. – Drugo izdanje. – M.: Sinodalna tiskara, 1903.

 

[bas kao]

Sada ćemo se osvrnuti na jednu tvrdnju koja je danas proširena kao dokazana činjenica, a to je tvrdnja da je cara Konstantina na samrti krstio episkop koji je bio jeretik arijanac.

ama zasto se nije krstio do samrti, to je pravo pitanje, a da zanemarimo kontroverzu ko ga je zausta krstio

A već u 8. vijeku jedan drugi vizantijski istoričar, kojeg Pravoslavna Crkva poštuje kao sveca, Teofan Sigrijski Priznavalac, u svojem „Ljetopisu“ već nedvosmisleno govori u prilog Silvestrovom krštenju, odbacujući Jevsevijev podatak kao arijansku izmišljotinu:

"vec"? zar ne treba da pise "tek" ako je proslo 4 veka CAK izmedju 4. i 8.?! jasno da neko nekoga laze

 

[bas kao]

Konstantin prima svetu tajnu krštenja od svetog pape Silvestra i biva očišćen od gube u krstionici. Od ovog trenutka nadalje on se iz paganskog pretvara u hrišćanskog cara.

Izvor ove priče u znanosti naziva se “Silvestrova djela”.

papinski tajnik dokazo da je ovo laz, a ti sta radis, sejes tu laz i dalje?


Kad se car razbolio godine 336. ili 337., dao se krstiti kako bi sprao grijehe (a tada je Silvestar već bio mrtav).
https://net.hr/danas/vijesti/tko-je...u-godini-971ecb26-c6a5-11ef-a81f-829ff0affdfc
Najopasniji vid legende i naknadne konstrukcije izmišljene povijesti predstavlja krivotvorena listina Konstantinova darovnica. Ta isprava donosi priču kako je car bio zahvalan što ga je papa krštenjem izliječio od gube. Zato su se i sprijateljili.

Jedan od najvećih falsifikata europskog srednjovjekovlja

Zahvalan na izlječenju, Konstantin je Silvestru izdao Konstantinovu darovnicu: to je okolnost na koju se poziva krivotvorena isprava čiju je lažnost – prema elementima pisma i jezika – dokazao papinski tajnik Lorenzo Valla godine 1440. Unatoč tome, neki su se pozivali na njezinu vjerodostojnost sve do konca 18. stoljeća.

 

[Gedeon]

papinski tajnik dokazo da je ovo laz, a ti sta radis, sejes tu laz i dalje?


Kad se car razbolio godine 336. ili 337., dao se krstiti kako bi sprao grijehe (a tada je Silvestar već bio mrtav).
https://net.hr/danas/vijesti/tko-je...u-godini-971ecb26-c6a5-11ef-a81f-829ff0affdfc
Najopasniji vid legende i naknadne konstrukcije izmišljene povijesti predstavlja krivotvorena listina Konstantinova darovnica. Ta isprava donosi priču kako je car bio zahvalan što ga je papa krštenjem izliječio od gube. Zato su se i sprijateljili.

Jedan od najvećih falsifikata europskog srednjovjekovlja

Zahvalan na izlječenju, Konstantin je Silvestru izdao Konstantinovu darovnicu: to je okolnost na koju se poziva krivotvorena isprava čiju je lažnost – prema elementima pisma i jezika – dokazao papinski tajnik Lorenzo Valla godine 1440. Unatoč tome, neki su se pozivali na njezinu vjerodostojnost sve do konca 18. stoljeća.

Konstantinova darovnica se ni ne pominje. Car se nije krstio do samrti iz skromnosti, a i u njemu je polako sazrevala vera.

 

[bas kao]

Konstantinova darovnica se ni ne pominje.

pominje se, pominje, mozda je samo rusi ne pominju u 18, veku, kada su shvatili da je raskrinkan u 15., nisam istrazivao

Car se nije krstio do samrti iz skromnosti, a i u njemu je polako sazrevala vera.

iz skromnosti? ovo prvi put cujem, pas s maslom ne bi ovo pojeo, svaki cezar je bio megaloman po definiciji.
mozda nije ni na samrti onda, a sta mislis, ako vec postoji kontroverza ko ga je krstio, mozda nije niko, bio i ostao "skroman" covek, ko se jos polakomljuje u starosti?
nekrst bio nekrst ostao, a ostalo rekoh, hriscani su vec decenijama ranije postepeno nalazili svoje mesto u imperiji, konstantin je samo bio pragmatican u nastojanju da se okoristi velikim brojem hriscana

niko hriscanima nije odjednom dao status, vec je sve islo postepeno,a konstantin je samo jedan mali pomak cezaro-papizma

 

[Gedeon]

pominje se, pominje, mozda je samo rusi ne pominju u 18, veku

iz skromnosti? ovo prvi put cujem, pas s maslom ne bi ovo pojeo, svaki cezar je bio megaloman po definiciji.
mozda nije ni na samrti onda, a sta mislis, ako vec postoji kontroverza ko ga je krstio, mozda nije niko?
nekrst bio nekrst ostao, a ostalo rekoh, hriscani su vec decenijama ranije postepeno nalazili svoje mesto u imperiji, konstantin je samo bio pragmatican u nastojanju da se okoristi velikim brojem hriscana

niko hriscanima nije odjednom dao status, vec je sve islo postepeno,a konstantin je samo jedan mali pomak cezaro-papizma

Vidi se da ne poznaješ istoriju drevnog hrišćanstva. Nekada su mnogi ljudi, u tog doba, izbegavali krštenje do smrti zato što krštenje briše sve grehe. A Konstantinova darovnica se odnosi na neku njivu kod Rima koju je car Konstantin darovao rimskom papi, a kasnije je to prepravljeno na Zapadno Rimsko carstvo.

 

[bas kao]

Vidi se da ne poznaješ istoriju drevnog hrišćanstva. Nekada su mnogi ljudi, u tog doba, izbegavali krštenje do smrti zato što krštenje briše sve grehe.

i zasto se to sada isto ne radi - "iz skromnosti"? pricas bajke, gedo, jer da su mnogi "tako radili, tj izbegavali", ne bi se hriscanstvo sirilo.

A Konstantinova darovnica se odnosi na neku njivu kod Rima koju je car Konstantin darovao rimskom papi, a kasnije je to prepravljeno na Zapadno Rimsko carstvo.

aha, znaci ipak se pominje

inace, sve sto ja ne poznajem iz istorije, priznajem, i slobodan si da me naucis, samo nemoj bajkama da me ucis

 

[Gedeon]

i zasto se to sada isto ne radi - "iz skromnosti"? pricas bajke, gedo, jer da su mnogi "tako radili, tj izbegavali", ne bi se hriscanstvo sirilo.

aha, znaci ipak se pominje

inace, sve sto ja ne poznajem iz istorije, priznajem, i slobodan si da me naucis, samo nemoj bajkama da me ucis

I danas neki to rade, ali drugačije. Odlažu pokajanje i pobožan život za starost. "Zabaviću se dok sam mlad (uzmi sve što ti život pruža, danas si cvet, sutra uvela ruža), a kad ostarim ću da idem na crkvene službe, listam molitvenike...

 

[bas kao]

I danas neki to rade, ali drugačije. Odlažu pokajanje i pobožan život za starost. "Zabaviću se dok sam mlad (uzmi sve što ti život pruža, danas si cvet, sutra uvela ruža), a kad ostarim ću da idem na crkvene službe, listam molitvenike...

verovatno, ali ne izopacuju pokvareno kao ti pricajuci da je to iz skromnosti da bi opravdali konstantina
plus, da je takvih vise, nikad se hriscanstvo ne bi prosirilo, ali sa ovom replikom samo razotkrivas na sta ste sveli hriscantvo, vi, a ne mi, ili ja

 

[Gedeon]

verovatno, ali ne izopacuju pokvareno kao ti pricajuci da je to iz skromnosti da bi opravdali konstantina
plus, da je takvih vise, nikad se hriscanstvo ne bi prosirilo, ali sa ovom replikom samo razotkrivas na sta ste sveli hriscantvo, vi, a ne mi, ili ja

To je moje lično mišljenje koje sam naveo za svetog ravnoapostolnog imperatora Konstantina.