Sve o Evi

U prijemnoj kancelariji neimenovane državne službe grada kojeg je bolje ne imenovati; zvoni telefon. Brižni komšiluk prijavljuje porodično zlostavljanje. O čemu, konkretno, pričamo? Muž lak na ruci i žena koja redovno beži iz kuće; usred noći, bosa i plava (nije reč o frizuri). Delatnici neimenovane službe neimenovanog grada postupaju prema prijavi. Odlaze da bace svoj stručan pogled na poprište zločina. Zatiču: kuća, ko i sve druge u ulici. Bračni par, rane četrdesete, ni nepismeni ni obrazovani. Po jus-u. Ko i svi drugi u ulici. Standard koji ulicu određuje. (Sa svrhom naglašeno). Nakon pola sata razmene informacija, situacija jasnija. Podaci za dosije: deca skoro već obrkatila. Ćerka i udana. Žena, u stalnom radnom odnosu s primanjima kojima, doduše, ne bi mogla platite bahanalije na Ibizi; ali dovoljnim za lebac; uzevši u obzir da je u izričitom posedu kuće pokojnoga ćaće dve ulice dalje. Mlada delatnica neimenovane državne službe gunđa za sebe: i bejaše. (Ona se još uvek premišlja da li da uzme stambeni kredit na dvadeset pet, ili trideset godina i da li je poštenije ostaviti u zelenaškom dugu decu ili unuke. One koje još ne sme ni da planira.) Dolazeći na crime scene imala je žučnu raspravu sa kolegama. Mlada, fakultetski obrazovana, odrasla na E. Yong i tribinama nevladinih organizacija, privatno se poznavajući sa glasnogovornicima manjinskih, osveštenih, liberalnih, pro-evropskih grupa; upravo se stidela mržnje koju je spram tih zatucanih matorih drkadžija osetila. Pitala se: je li to nešto što dođe s godinama? Kako neke stvari mogu prosto ulaziti u rok službe? Pa ne broje tikve po vašarima!.. Ona sve zna: i da je posao težak i nezahvalan; i da svako ima svoje granice. Slušala je o teretu razočarenja, gubitku vere u sebe i druge, sistem i boga. Koliko god se trudila, ne nalazi im opravdanje. Debele guzice, misli; sve što ih još zanima jeste da plata redovno legne svakog meseca! Broje dane do penzije popunjavajući formulare između dve puš-pauze! Za koliko sitno najposle kupite čoveka koji se prodao? Ona kaže sebi: pre ćeš crći nego ispasti takva. I smrt je bolja od potpune ravnodušnosti. Od te ogavne dosade.
Od ravnodušne dosade spram patnje živog čoveka.

Onda je izašla iz auta, i stala pred ovu ženu; ni mladu ni staru; ni pismenu ni neuku; ženu sa sopstvenim hlebom u rukama; ženu koja nije imala ni toliko srama da slaže kako je pala niz stepenice. Zašto ste došli, pita ih ona. Ko vas je zvao? Taj gnev pravednika nije gluma. Ona je iskreno, svim srcem uvređena što je neko (ma ko!) bio dovoljno drzak da pomisli kako u njenom braku, eventualno, ima problema. Jeste, da; kaže; on s vremena na vreme popije koju. Pa? Pre dve godine ostao je bez posla. Ko sme da mu zameri? Zar nemate srca? A i kako bi? Baš briga vas. Vaša plata dolazi svaki mesec. Pa šta i ako ju ponekad udari? Ona priznaje da je uglavnom sama za to kriva. Sigurno nije s kruške pala, zna ona svog čoveka. Zar se nisu zabavljali godinu dana pre nego se za njeg udala? Nije njen čoek tamo neki *****. Uvek je bio muško. Nikad nije dao preda se. Pravo muško teško trpi da ga žena izdržava. Kad se udate, mlada damo, onda ću da vas pitam. Uostalom, šta vi, u stvari, hoćete? Dolazite ovamo da vas komšiluk gleda... Šta će svet da kaže? Šta će mi deca reći? Jeste li vi majka? Imate li svoje dece? Onda mi ne pametujte. Da ostavim oca svoje dece? Jeste li sišli s uma? Pa ko da bi decu s njim pravila da ga ne volim! Čujte sad, i prenesite to tamo onima što su vas zvali, umesto da gledaju svoja posla... On je dobar čovek. Nije on loš. Samo nekad, pa, ljudi smo, božemeprosti. Nisam ni ja svetica. Ne znate vi kakva ja mogu bit. I onda, šta? Pa i da me udari, neka je. Valjda se zna ko je muško u kući.
Ne pravite mi više sramotu pred ljudima.
Nemojte mi više dolaziti.
Idite.

Pamfleti u blatu provincijske uličice. E. Yong u vidu lastinog repa; ne plašeći se letenja više. Kompletna filozofija ženskog pokreta do nogu poražena pred večitim argumentom.
Ljubav i stid pred svetom.
Treba nam više tribina, misli mlada delatnica neimenovane službe.
Ono što nam treba, jeste jedan sveobuhvatan program koji bi se ticao ne naprosto osveštenja žene, već društva u celini.
Treba nam...

Iz čudnog razloga, odjednom želi prokletoj kučki razbiti zube
.
 
Ovo je Balkan..
Najteze je promeniti svest ljudi...
Ps.Dopada mi se nacin na koji je napisana ova tema iz svakodnevne stvarnosti.
Dobar stil,odlicno oslikana stanja dve akterke(zlostavljene zene i zene koja profesionalno pokusava da odradi svoj posao),jedna od mnogih prica istovetnog sadrzaja zabelezinih u dokumetaciji "sigurne kuce".
Realno,jednostavnim recima opisano,bez suvisnog detaljisanja,ali pogodjena "u sred srede" tematika.
Dopada mi se,jer sam prepoznala ove zene koje su identicne onima sa kojima se cesto susretnem u praksi..
Ovo ti je prvi post..pisi i dalje,dobra si u tome..
 
39 pregleda trenutno. Šta više reći... koga briga... tuga.
Nije najteže promeniti svest ljudi, dovoljno čak i istorijskih primera imamo za to a kamo li pojedinačnih, niti iko treba da menja svest savremenog čoveka. Poražavajuće je za čovečanstvo da se upravo takvi procesi uveliko odvijaju i dalje pod najrazličitijim maskama i na najperfidnije načine, a na štetu ljudi koji bi već uveliko po svemu što im je dostupno trebalo da unapređuju svest razvijajući sopstvenu svesnost i sopstveno mišljenje.
 

Back
Top