Neno
Elita
- Poruka
- 20.451
Možda jeste, možda nije ali tu je negdje.. i nije da nije tako.
Prije svega, nisam siguran gdje ova tema pripada, za sada je ovdje.
U današnje vrijeme, mnogo toga se promjenilo u našim životima. Živimo u vrijeme digitalizacije, kada nam je sve na dohvat ruke, kada nam je bilo ko dostupan telefonom bez obzira na kom dijellu svijeta se nalazi, kada nam na kućni prag stiže dostava svega što poželimo.. dakle, život je dobio neku novu dimenziju?
Živimo u vrijeme u kojem ostavljamo djecu u vrtićima, roditelje u staračke (samačke) domove i mi onda kupujemo mačku, psa.. da nam pravi društvo. Sve to izgleda ima svoje (ne)opravdane razloge i to ne radimo izolovano, rade to skoro svi.. ne baš svi, ali velika većina. Dakle, to je nešto sasvim normalno, nešto što je skoro pa neminovno.
A moramo li tako?
E dobar dan, kako je..? Evo, borba.. može se to skoro svakodnevno čuti. Život je dobio neko čudno ubrzanje, pa tako djecu manje vidjamo, roditelje ako su u staračkom domu, jednom nedeljno.. o našim najmilijima, dakle brinu tudji ljudi. To valjda tako treba jer prohtjevi su nam veliki. Pare će sve nadoknaditi.. pažnju i ljubav prema djeci, samilost i briga za roditelje.. i tako u krug.
Sve to je ako imate djecu, žive roditelje ili barem nekoga bližeg svoga.. alternativa tome je (valjda) samoća, a i ona nije za svakoga.
Sve to nekima ne predstavlja problem niti neki teret, dok su neki drugi na pravoj vjetrometini.. i nije im teško. Tu su uvijek kuce i mace kao utjheha.
Da li je to (surova) realnost u kojoj danas mnogi žive(mo)? .. ili je to nešto neminovno, što rekli, sasvim normalno?
Prije svega, nisam siguran gdje ova tema pripada, za sada je ovdje.
U današnje vrijeme, mnogo toga se promjenilo u našim životima. Živimo u vrijeme digitalizacije, kada nam je sve na dohvat ruke, kada nam je bilo ko dostupan telefonom bez obzira na kom dijellu svijeta se nalazi, kada nam na kućni prag stiže dostava svega što poželimo.. dakle, život je dobio neku novu dimenziju?
Živimo u vrijeme u kojem ostavljamo djecu u vrtićima, roditelje u staračke (samačke) domove i mi onda kupujemo mačku, psa.. da nam pravi društvo. Sve to izgleda ima svoje (ne)opravdane razloge i to ne radimo izolovano, rade to skoro svi.. ne baš svi, ali velika većina. Dakle, to je nešto sasvim normalno, nešto što je skoro pa neminovno.
A moramo li tako?
E dobar dan, kako je..? Evo, borba.. može se to skoro svakodnevno čuti. Život je dobio neko čudno ubrzanje, pa tako djecu manje vidjamo, roditelje ako su u staračkom domu, jednom nedeljno.. o našim najmilijima, dakle brinu tudji ljudi. To valjda tako treba jer prohtjevi su nam veliki. Pare će sve nadoknaditi.. pažnju i ljubav prema djeci, samilost i briga za roditelje.. i tako u krug.
Sve to je ako imate djecu, žive roditelje ili barem nekoga bližeg svoga.. alternativa tome je (valjda) samoća, a i ona nije za svakoga.
Sve to nekima ne predstavlja problem niti neki teret, dok su neki drugi na pravoj vjetrometini.. i nije im teško. Tu su uvijek kuce i mace kao utjheha.
Da li je to (surova) realnost u kojoj danas mnogi žive(mo)? .. ili je to nešto neminovno, što rekli, sasvim normalno?