- Poruka
- 389.960
Kod svih starih naroda, a Srbi spadaju u tu grupu, postoje narodna verovanja o mitskim “bićima” koja određuju sudbinu ljudi pri rođenju. Kod Grka behu to Mojre, a kod Rimljana su Parke. Kod Srba su to bile suđaje ili suđenice, božanske žene koje novorođenom detetu određuju sudbinu. One su određivale ne samo dužinu i način detetovog života, već i koliko će živeti. Ima i drugih verovanja koje suđenice predstavljaju kao lepe i mlade žene, obučene u dugačke bele haljine, koje se često porede sa vilama. Etimologija kod Srba prepoznaje sudnicu, suđenicu, usudu, suđaje ali i orisnice.
Priča o Suđajama u Ponišavlju
Nekada davno, dok još nije bilo puteva u selu, dok nije bilo lekara, u selu je živela jedan žena koja se puno puta porađala, ali nijedno dete nije preživelo više od nekoliko dana. U to vreme postojale su neke tri žene „Udurisnice“ koje bi se pojavljivale pre nego što se porodi žena i određivale sudbinu detetu. Dođe vreme da se žena porodi i sakupiše se one da odrede sudbinu detetu. „Oduzećemo život detetu čim se rodi.“ reče prva udurisnica. „Znate šta“ reče druga, „Nećemo mu sada oduzeti život, neka dete malo odraste, neka prohoda, progovori, i kada dete dođe do tih godina, da ono samo sastvalja reči, da se smeje, tada ćemo mu oduzeti život, da joj bude najteže.“ „Ne znate vi kako treba da mu oduzmemo život“ reče treća udurisnica, „Učinićemo ovako, čekaćemo da poraste momak za ženidbu, oženićemo ga za devojku koja živi preko devet planina, preći će preko četri planine, na petoj će da prenoće, e tamo ćemo mu oduzeti život“ Sve je to slušala nekakva žena koja se tu zadesila, šta su i kako su one planirale da oduzmu život detetu.
Kad je žena bila pred porođajem, dođe kod nje ona žena što je slušala udurisnice kako su se dogovorile da joj oduzmu dete i reče joj: „ Pordićeš se i porođaj će proći kako treba, tvoj sin će odrasti u lepog i dobrog momka, naćiće devojku koja živi preko devet planina, i krenuće svatovi sa njim po dvojku, prenoćićete na petoj planini, tada će pokušati udurisnice da mu oduzmu život, ali vi nemojte slučajno tada da krenete a da ne pozovete mene da krenem u svatove sa vama.“
Rodi se dete, živo i zdravo, godine su prolazile, dete je bezbrižno raslo, izraste u dobrog i lepog momka i dođe vreme za ženidbu i sve je bilo onako kako je žena rekla njegovoj mamci, nađe on devojku preko devet planina. Krenuše svatovi, uz muziku i pesme, ali zaboraviše da pozovu ženu koja je rekal njegovoj majci da kada krenu svatovi nikako ne krenu bez nje. Videvši ona da su svatovi krenuli i dosta odmakli, spremi se ona i brže bolje krene da ih stigne kako bi spasila mladića.
Prođoše oni preko tri planine i kada bejahu na četvrtoj planini, sustigne ih žena i reče „Jel sam ja rekla da vi nikako ne krenete bez mene u svatove.“ Kada dođoše do pete planine uhvati ih mrak i rešiše oni da tu prenoće i da put nastave izjutra, napraviše veliku vatru, skupiše se svatovi oko vatre, kako bi na tom mestu prenoćili. Sve su to udurisnice posmatrale i reče ona treća koja je predložila kako da se oduzme život momku „ On će pre nego što krene na spavanje da se izuje, u desnu čizmu će da uđe zmija, a ujutru kada ustane zmija će ga ujesti za nogu i istog trenutka će umreti, tako ćemo uraditi, da to bude velika žalost“.
Izuje se mladoženja kada krene na počinak, spusti čizme na zemlju i leže u postelju. Stvori se jedna zmija i polako uvuče se u desnu čizmu. Sve je to videla i čula žena koja je krenula za njima u svatove i reče mladoženji „Dok ja ne ustanem, nemoj slučajno da si obuo čizme.“ Osvanu jutro ustade ona žena i pravo kod mladoženje, uze ona njegovu desnu čizmu i istrese je iznad vatre, iz čizme ispade zmija pravo u vatru. Odjekunu pucanj da se cela planina tresla kada je zmija upala u vatru. Okrenu se žena ka mladoženji i reče „ Eto da si se obuo, zmija bi te ujela i ti bi bio na mestu mrtav.“
Poče svirka i veselje, svi behu srećni, zahvalni što je žena spasila momka od smrti i nastaviše put da ožene mladića. Odoše oni preko devet planina napraviše veliku svadbu i vratiše se ponovo istim putem. U povratku, ponovo napraviše konačište na istom mestu, gde je prethodno zmija umalo usmrtila mladića. Okrete se ka svoj sada već ženi i reče, „Vidiš, kada smo krenuli po tebe u svatove umalo me na ovom mestu nije usmrtila zmija, da nije bilo ove žene koja me je spasila, sada ne bi bila moja žena.“ Prenoće oni i ujutru nastaviše put ka njegovoj kući.
Prođe mnogo godina od tog dana kada mladić umalo nije stradao od zmije, ali jednog dana dogovori se on sa svojom ženom da odou kod njenih roditelja u posetu u selu koje se nalazi iza devet planina. Prođoše oni četri planine i kada dođoše do pete založiše vatru na istom onom mestu gde umalo pre mnogo godina zamalo da strada, okrenu se i vide skelet zmije koja ga umalo nije tog dana ujela. Čim je video skelet priseti se on tog dana i upita svoju ženu „ Eee jel se sećaš da sam ti govorio da me umalo nije usmrtila kada sam pošao sa svatovima po tebe? E vidiš ova zmija tada umalo da me usmrti.“ Udari nogom u onaj zmijski skelet izmače se nekako i ubode ga jeda zmijska kost pravo u taban, od tog uboda dobi trovanje i ne prođe dugo vremena i on umre. Tako njemu udurisnice odrediše sudbinu od čega i na kom mestu će umreti.
(vikipedija/etnolog/