Kosmarac
Obećava
- Poruka
- 86
Levi Stros: Finale mitologika. Komentar na kritike knjige Mitologike.
Podjimo od Strosove teze da je u konacnosti mitologema iscrpljen ugao posmatraca,tj tumaca fenomena, na nacin da on vec podrazumeva tvoracku dimenziju pri svom nastajanju (tj ulogu pisca mita). Time je raspon i razvoj mita finalizovan u ovoj interakciji subjekata koji tvore i reinterpretiraju, a jedino samosvojno sto ostaje jeste mit u njegovoj infrastrukturnoj redistribuciji i promeni (adaptaciji na neki nacin, iako taj pojam nije upotrebljen). Strukturalizam je tako filozofija objekta.
Stros distinkciju istorije i mita ne uzima kao znacajno, pa se zapravo mitologija posmatra gotovo (sa ovog stanovista) kao svevremenska, a sto jeste bitna odlika strukturalizma. Na prigovor lingvista da pri tumacenju potpuno sklanja u stranu jezicki aspekat (pogotovo mrtvih jezika), on daje odgovor da je snaga mita izvan jezickog, ali kaze, citat : "Ima toliko posla za moje nastavljace".
Strosov strukturalizam, ovim, jasno nije jezicki strukturalizam. Sa akcentom na Frojda i Sosira, naglasava se i pozicija strukture koja je izvan svesti, cime se, naravno, razbija onaj identitet misljenja i bica kao odlika evropske metafizike. I njen idealizam (ukljuciv svakako najpre i apsolutni).
Osobito znacajno je da Stros govori o nauci o coveku, nigde ne svojatajuci pojedinacne humanisticke nauke, cime je zapravo otvorena mogucnost za naucnu komplementarnost koja se otvara pred savremenoscu. Sukob sa filozofijom je ocit, a naglasen u tumacenju egzistencijalizma kao ishodista zatvorene filozofske misli.
Po Levi-Strosu, nauka o coveku zapravo uzima mitologiju kao najznacajnije okrilje za tumacenje civilizacijskih modela. Kritike su bile brojne, do toga da potpuno izbacuje emociju iz mita, krajnje ga formalizuje itd. A njegov odgovor je zapravo ostajanje na pozicijama dovoljnosti mita kao svevazeceg za sve civilizacijske epohe (a samim tim je jasno i pojam istorije izlisan). Ali ni on ne govori o jezickog i drugoj nepromenljivosti mita, vec je drzi za spoljasnju ekstrapolaciju "logike mita". Time je plemensko epohe u vremenskoj nadgradnji samo drugaciji sadrzaj iste strukture.
Subjektivnu percepciju mita, tj poziciju onog ko ga prenosi u teoriju, on lagodno resava tim postupkom mitologizacije udela subjektivnosti. Time on potpuno negira i mogucnost za biti-izvan-mita. A to je, po nama, zaista losa filozofska pozicija u kojoj, jasno, ono pitanje o "ulasku u sistem" ostaje potpuno nedotaknuto. Time je ova teorija otvorena za najveci moguci skepticizam i moze da trpi svakojaku kritiku, cime zapravo i nastaje postmodernizam. Ali, dok je hermeneutika zapravo insistiranje na jezickoj formi teksta (pri cemu nije glavno insistiranje na tome, ne postavlja se sta je to sto omogucuje ovakvo citanje), tekst je dakle bilo moguce razbiti tek ako je postavljeno nesto sto je izvan njega i sto ga prevladava, a to je struktura. Zelimo li pretecu, tu je, Vitgenstajnova kritika zapadne metafizike, kao prvi pokusaj da se svaki pojam stavi pod sumnju, cime je, jednim delom, uvod u postmoderno iscitavanje teksta (tj postrukturalisticko). Dakle, hermeneutika nije postavila nista izvan jezika, a time nije mogla zapoceti njegova razgradnja. 'Mit o mitu' je tako postao visestruko znacajan za razvrgavanje mita o (i u) jeziku.
*
Stros: Finale mitologika:
"Mnogo je ozbiljnija i paznje vrednija primedba koju mi upucuju pojedini lingvisti, naime da samo u izuzetnim prilikama vodim racuna o raznolikosti jezika kroz koji su se ovi mitovi na svom pocetku mislili i iskazivali, ako ne i primali." itd A onda: "...nije uopste bitno da se mitovima pristupa u izvornom tekstu, umesto u prevodu ili nizu prevoda. Da se tacno izrazim: nikada ne postoji izvoran tekst, svaki mit predstavlja po svojoj prirodi jedan prevod..." Itd.
Mit, tj struktura, zapravo ima status kakav kod Hajdegera ima bice ili Hegela pojam (pojam pojma recimo). Dakle, vec je i kod Strosa nuzno vidljivo da se mora izvrsiti jezicka obrada mita, a sto na kraju dolazi kao strukturalisticko citanje teksta, a u daljem razvoju filozofije se ne moze ni izbeci ova veza sa knjizevnom teorijom (i lingvistikom, naravno). Strukturalizam se, time, dalje razvio kao jezicki.
Stros i strukturalizam, zapravo, kazu: 'Logicko je jeziku prirodno'. A ovo jeste vekovna pozicija idealizma. Sadrzinski je nemoguce da taj sistem u sebe primi neke pojmove koji se odnose na mit ili obicajnost u smislu ispitivanja posebnosti pri vremenskom razvoju i implementaciji mita. Status jezika je upotreban, ontoloski 'ispod', kao kod Hajdegera kad kaze: 'Jezik je kuca bitka'.
Ali, kljucno ishodiste ove filozofije, po nama, jeste: strukturalizmom i svim ostalim citanjima mita, drustvene stvarnosti pojedinih epoha, jezickim ogledima i komparacijama bastine, korena civilizacija i njenih ishoda, vrsi se "prosirenje polja realnosti zapadne metafizike" i uvode novi pojmovi i zahtevi u igru. Filozofija se "spusta", tj vraca dole, siroj realnosti od one koja je do tada produkovala zatvorene logicke sisteme. Jer, ima li preceg zadatka od razumevanja i "uporedne analize" mitologije, religije i filozofije? Mogucnost drugacijeg citanja proslosti svakako obogacuje nas humanisticki put i pokazuje svu tu raznolikost koju filozofija kao disciplina svojim ogranicenim poljem interesovanja (logikom koja je posla tim pravcem sopstvene mesijanske pozicije unutar pojmova koji su sami sa sobom u sukobu), a pre svega komplementarnost, odnosno prihvatanje etnologije i mitologije u filozofsko narucje kao jedan od najvaznijih modela buduce nauke o coveku.
*
Podjimo od Strosove teze da je u konacnosti mitologema iscrpljen ugao posmatraca,tj tumaca fenomena, na nacin da on vec podrazumeva tvoracku dimenziju pri svom nastajanju (tj ulogu pisca mita). Time je raspon i razvoj mita finalizovan u ovoj interakciji subjekata koji tvore i reinterpretiraju, a jedino samosvojno sto ostaje jeste mit u njegovoj infrastrukturnoj redistribuciji i promeni (adaptaciji na neki nacin, iako taj pojam nije upotrebljen). Strukturalizam je tako filozofija objekta.
Stros distinkciju istorije i mita ne uzima kao znacajno, pa se zapravo mitologija posmatra gotovo (sa ovog stanovista) kao svevremenska, a sto jeste bitna odlika strukturalizma. Na prigovor lingvista da pri tumacenju potpuno sklanja u stranu jezicki aspekat (pogotovo mrtvih jezika), on daje odgovor da je snaga mita izvan jezickog, ali kaze, citat : "Ima toliko posla za moje nastavljace".
Strosov strukturalizam, ovim, jasno nije jezicki strukturalizam. Sa akcentom na Frojda i Sosira, naglasava se i pozicija strukture koja je izvan svesti, cime se, naravno, razbija onaj identitet misljenja i bica kao odlika evropske metafizike. I njen idealizam (ukljuciv svakako najpre i apsolutni).
Osobito znacajno je da Stros govori o nauci o coveku, nigde ne svojatajuci pojedinacne humanisticke nauke, cime je zapravo otvorena mogucnost za naucnu komplementarnost koja se otvara pred savremenoscu. Sukob sa filozofijom je ocit, a naglasen u tumacenju egzistencijalizma kao ishodista zatvorene filozofske misli.
Po Levi-Strosu, nauka o coveku zapravo uzima mitologiju kao najznacajnije okrilje za tumacenje civilizacijskih modela. Kritike su bile brojne, do toga da potpuno izbacuje emociju iz mita, krajnje ga formalizuje itd. A njegov odgovor je zapravo ostajanje na pozicijama dovoljnosti mita kao svevazeceg za sve civilizacijske epohe (a samim tim je jasno i pojam istorije izlisan). Ali ni on ne govori o jezickog i drugoj nepromenljivosti mita, vec je drzi za spoljasnju ekstrapolaciju "logike mita". Time je plemensko epohe u vremenskoj nadgradnji samo drugaciji sadrzaj iste strukture.
Subjektivnu percepciju mita, tj poziciju onog ko ga prenosi u teoriju, on lagodno resava tim postupkom mitologizacije udela subjektivnosti. Time on potpuno negira i mogucnost za biti-izvan-mita. A to je, po nama, zaista losa filozofska pozicija u kojoj, jasno, ono pitanje o "ulasku u sistem" ostaje potpuno nedotaknuto. Time je ova teorija otvorena za najveci moguci skepticizam i moze da trpi svakojaku kritiku, cime zapravo i nastaje postmodernizam. Ali, dok je hermeneutika zapravo insistiranje na jezickoj formi teksta (pri cemu nije glavno insistiranje na tome, ne postavlja se sta je to sto omogucuje ovakvo citanje), tekst je dakle bilo moguce razbiti tek ako je postavljeno nesto sto je izvan njega i sto ga prevladava, a to je struktura. Zelimo li pretecu, tu je, Vitgenstajnova kritika zapadne metafizike, kao prvi pokusaj da se svaki pojam stavi pod sumnju, cime je, jednim delom, uvod u postmoderno iscitavanje teksta (tj postrukturalisticko). Dakle, hermeneutika nije postavila nista izvan jezika, a time nije mogla zapoceti njegova razgradnja. 'Mit o mitu' je tako postao visestruko znacajan za razvrgavanje mita o (i u) jeziku.
*
Stros: Finale mitologika:
"Mnogo je ozbiljnija i paznje vrednija primedba koju mi upucuju pojedini lingvisti, naime da samo u izuzetnim prilikama vodim racuna o raznolikosti jezika kroz koji su se ovi mitovi na svom pocetku mislili i iskazivali, ako ne i primali." itd A onda: "...nije uopste bitno da se mitovima pristupa u izvornom tekstu, umesto u prevodu ili nizu prevoda. Da se tacno izrazim: nikada ne postoji izvoran tekst, svaki mit predstavlja po svojoj prirodi jedan prevod..." Itd.
Mit, tj struktura, zapravo ima status kakav kod Hajdegera ima bice ili Hegela pojam (pojam pojma recimo). Dakle, vec je i kod Strosa nuzno vidljivo da se mora izvrsiti jezicka obrada mita, a sto na kraju dolazi kao strukturalisticko citanje teksta, a u daljem razvoju filozofije se ne moze ni izbeci ova veza sa knjizevnom teorijom (i lingvistikom, naravno). Strukturalizam se, time, dalje razvio kao jezicki.
Stros i strukturalizam, zapravo, kazu: 'Logicko je jeziku prirodno'. A ovo jeste vekovna pozicija idealizma. Sadrzinski je nemoguce da taj sistem u sebe primi neke pojmove koji se odnose na mit ili obicajnost u smislu ispitivanja posebnosti pri vremenskom razvoju i implementaciji mita. Status jezika je upotreban, ontoloski 'ispod', kao kod Hajdegera kad kaze: 'Jezik je kuca bitka'.
Ali, kljucno ishodiste ove filozofije, po nama, jeste: strukturalizmom i svim ostalim citanjima mita, drustvene stvarnosti pojedinih epoha, jezickim ogledima i komparacijama bastine, korena civilizacija i njenih ishoda, vrsi se "prosirenje polja realnosti zapadne metafizike" i uvode novi pojmovi i zahtevi u igru. Filozofija se "spusta", tj vraca dole, siroj realnosti od one koja je do tada produkovala zatvorene logicke sisteme. Jer, ima li preceg zadatka od razumevanja i "uporedne analize" mitologije, religije i filozofije? Mogucnost drugacijeg citanja proslosti svakako obogacuje nas humanisticki put i pokazuje svu tu raznolikost koju filozofija kao disciplina svojim ogranicenim poljem interesovanja (logikom koja je posla tim pravcem sopstvene mesijanske pozicije unutar pojmova koji su sami sa sobom u sukobu), a pre svega komplementarnost, odnosno prihvatanje etnologije i mitologije u filozofsko narucje kao jedan od najvaznijih modela buduce nauke o coveku.
*