- Poruka
- 1.478
JEDANAESTO KOLENO
Lista radikalskih ispada je neiscrpni inventar jednoličnih, uvežbanih, besprizornih uvreda na račun političkih protivnika. S malim odstupanjima, to je čitava njihova politička istorija
Radikali su se vratili sebi i svojim degutantnim ispadima. Taj povratak za njih nije bio težak, budući da nikuda nisu ni odlazili. Toma Nikolić je bar pokušao da se otrese nepodnošljivog Šešeljevog dociranja i da svede ludilo na granice političke uljudnosti. Nije uspeo, slab je za tako nešto. Prvo ga je porazio Tadić na izborima, a onda i vojvoda u stranci.
Tamo sada vladaju Radete i Todorovići, a Nikoliću je samo ostalo da aktivira svoj raskošni jed, razumevajući da više ne može da bude drugačiji, sve i da hoće.
Zato je arhivirao svoju dugo treniranu uzdržanost i krenuo s pretnjama. Recimo, da će „srušiti diktatora“, zaustaviti RTS i sve drugo što ide nasuprot svežim radikalskim idejama. Neki analitičari misle da iz Nikolića govore frustracije političara koji je više puta bio na granici pobede, a uvek je poražen. Nemoć da se ta granica savlada proizvodi drugu vrstu nemoći: da se kontroliše bes, da se razume stvarnost i priznaju važeći civilizacijski okviri.
Lista radikalskih ispada je neiscrpni inventar jednoličnih, uvežbanih, besprizornih uvreda na račun političkih protivnika. S malim odstupanjima, to je čitava njihova istorija. Naslovi Šešeljevih knjiga su upravo sumorni sažetak takve hronike, tragikomični psovački inventar nenadmašnog skribomanskog asa.
Za novog manekena Šešeljeve škole, koji bez kontrole i cedila na jeziku sipa javne uvrede i pretnje, radikali su odredili izvesnu Vjericu Radetu. Za svoj premijerni nastup, dotična osoba se uvežbavala, gde bi drugde, nego u parlamentu, idealnom mestu za saopštavanje tvorevina čistog uma.
U svakom svom govoru ona je „otkrivala” nekoliko teških kriminalaca i razbojnika koji se nalaze u vrhu države. Dobro, to je već opšte mesto, jedna dosadna proza koju svi radikalski oratori znaju napamet. Radeta je ionako oskudni vokabular svojih partijskih gurua osiromašila sve do muljevitog dna i zaronila koji lakat dublje.
Za svoj konferencijski debi, Vjerica se posebno pripremila, vodeći računa o svakom detalju na sebi. Videlo se da poseduje izvesna znanja iz atentatorske istorije Srbije. Uostalom, takve su kvalitete pokazali i vojvoda i Toma, tačno onda kad je trebalo.
Radeta je podsetila javnost, a i „diktatora” Tadića, na Apisa i njegove mete, kraljevski par Obrenović, sekire sablje i bacanje tela s balkona. A zatim na kneza slične sudbine, Mihaila, pa i na Đinđića. „Tako prolaze izdajnici.”
Sad je teško tražiti sva izdajstva po arhivama, ali može biti da je Aleksandar Obrenović izdao Vjericine patrijarhalne nazore time što se oženio lepom udovicom.
Što se kneza Mihaila tiče, on se nekako u nevreme okrenuo kontinentu na kome je živeo i time za sva vremena izvrdao Vjericine (Vjeričine?) retroaktivne rodoljubne ideale. O Đinđiću nije ni morala da troši reči, sve se zna.
Sve to što se nalazilo u razgranatom verbalnom aparatu gospođe Radete imalo je smisla tek na kraju, kad je izlagačica zanesena svojom ljubavi prema napaćenoj otadžbini pripretila Borisu Tadiću. Ako ga već ne možeš pobediti na izborima, zna se šta mu valja učiniti. Takva organizacija mogla bi da bude jednostavnija nego organizacija pobede. Radikali vole Srbe pa bi se ta ljubav mogla dokazali eliminacijom šefa srpske države i recimo izolacijom pet-šest miliona ostalih izdajnika.
Ako je Vjerica bila smušena u obrazlaganju nasušne nacionalne potrebe za jednim finim atentatom, bar su joj kletve išle dobro. Svaka bi joj zloslutna spletkašica i crna proročica mogle pozavideti, a magovi, koji kubure s mušterijama, morali bi kod Radete na brzi letnji kurs, na obuku i preobuku.
Ona je proklela Tadića i njemu slične, „sve do devetog, a čak i do jedanaestog kolena”. Može i bočno, i šire, i nagore, i nadole, niko osim đavola ne zna koga sve može zakačiti kletva namenjena izdajnicima.
Na kraju se ne može dokučiti šta se želelo: da stvar završi sudbina ili tvrda radikalska zavera, koja je klevetničkim ženskim jezikom objavljena pred čitavim narodom.
Bića koja u svojoj glavi imaju uređaje za razmišljanje slične Radeti upućivali su svoje poruke smrti Borisu Tadiću. Ostali su tukli novinare.
Ako je hapšenje Karadžića povod za sve ovo, a odbrana Mladića poslednja kota odbrane srpstva, to samo znači kako radikali umeju i da praštaju.
Mladić je o njima mislio i govorio sve najgore, smatrao je Šešeljeve trupe ekspedicijama sveopšte pljačke i faktorom karikaturalne smetnje na bojištu.
LJ. Stojadinović
objavljeno u Politici 28/07/2008
Lista radikalskih ispada je neiscrpni inventar jednoličnih, uvežbanih, besprizornih uvreda na račun političkih protivnika. S malim odstupanjima, to je čitava njihova politička istorija
Radikali su se vratili sebi i svojim degutantnim ispadima. Taj povratak za njih nije bio težak, budući da nikuda nisu ni odlazili. Toma Nikolić je bar pokušao da se otrese nepodnošljivog Šešeljevog dociranja i da svede ludilo na granice političke uljudnosti. Nije uspeo, slab je za tako nešto. Prvo ga je porazio Tadić na izborima, a onda i vojvoda u stranci.
Tamo sada vladaju Radete i Todorovići, a Nikoliću je samo ostalo da aktivira svoj raskošni jed, razumevajući da više ne može da bude drugačiji, sve i da hoće.
Zato je arhivirao svoju dugo treniranu uzdržanost i krenuo s pretnjama. Recimo, da će „srušiti diktatora“, zaustaviti RTS i sve drugo što ide nasuprot svežim radikalskim idejama. Neki analitičari misle da iz Nikolića govore frustracije političara koji je više puta bio na granici pobede, a uvek je poražen. Nemoć da se ta granica savlada proizvodi drugu vrstu nemoći: da se kontroliše bes, da se razume stvarnost i priznaju važeći civilizacijski okviri.
Lista radikalskih ispada je neiscrpni inventar jednoličnih, uvežbanih, besprizornih uvreda na račun političkih protivnika. S malim odstupanjima, to je čitava njihova istorija. Naslovi Šešeljevih knjiga su upravo sumorni sažetak takve hronike, tragikomični psovački inventar nenadmašnog skribomanskog asa.
Za novog manekena Šešeljeve škole, koji bez kontrole i cedila na jeziku sipa javne uvrede i pretnje, radikali su odredili izvesnu Vjericu Radetu. Za svoj premijerni nastup, dotična osoba se uvežbavala, gde bi drugde, nego u parlamentu, idealnom mestu za saopštavanje tvorevina čistog uma.
U svakom svom govoru ona je „otkrivala” nekoliko teških kriminalaca i razbojnika koji se nalaze u vrhu države. Dobro, to je već opšte mesto, jedna dosadna proza koju svi radikalski oratori znaju napamet. Radeta je ionako oskudni vokabular svojih partijskih gurua osiromašila sve do muljevitog dna i zaronila koji lakat dublje.
Za svoj konferencijski debi, Vjerica se posebno pripremila, vodeći računa o svakom detalju na sebi. Videlo se da poseduje izvesna znanja iz atentatorske istorije Srbije. Uostalom, takve su kvalitete pokazali i vojvoda i Toma, tačno onda kad je trebalo.
Radeta je podsetila javnost, a i „diktatora” Tadića, na Apisa i njegove mete, kraljevski par Obrenović, sekire sablje i bacanje tela s balkona. A zatim na kneza slične sudbine, Mihaila, pa i na Đinđića. „Tako prolaze izdajnici.”
Sad je teško tražiti sva izdajstva po arhivama, ali može biti da je Aleksandar Obrenović izdao Vjericine patrijarhalne nazore time što se oženio lepom udovicom.
Što se kneza Mihaila tiče, on se nekako u nevreme okrenuo kontinentu na kome je živeo i time za sva vremena izvrdao Vjericine (Vjeričine?) retroaktivne rodoljubne ideale. O Đinđiću nije ni morala da troši reči, sve se zna.
Sve to što se nalazilo u razgranatom verbalnom aparatu gospođe Radete imalo je smisla tek na kraju, kad je izlagačica zanesena svojom ljubavi prema napaćenoj otadžbini pripretila Borisu Tadiću. Ako ga već ne možeš pobediti na izborima, zna se šta mu valja učiniti. Takva organizacija mogla bi da bude jednostavnija nego organizacija pobede. Radikali vole Srbe pa bi se ta ljubav mogla dokazali eliminacijom šefa srpske države i recimo izolacijom pet-šest miliona ostalih izdajnika.
Ako je Vjerica bila smušena u obrazlaganju nasušne nacionalne potrebe za jednim finim atentatom, bar su joj kletve išle dobro. Svaka bi joj zloslutna spletkašica i crna proročica mogle pozavideti, a magovi, koji kubure s mušterijama, morali bi kod Radete na brzi letnji kurs, na obuku i preobuku.
Ona je proklela Tadića i njemu slične, „sve do devetog, a čak i do jedanaestog kolena”. Može i bočno, i šire, i nagore, i nadole, niko osim đavola ne zna koga sve može zakačiti kletva namenjena izdajnicima.
Na kraju se ne može dokučiti šta se želelo: da stvar završi sudbina ili tvrda radikalska zavera, koja je klevetničkim ženskim jezikom objavljena pred čitavim narodom.
Bića koja u svojoj glavi imaju uređaje za razmišljanje slične Radeti upućivali su svoje poruke smrti Borisu Tadiću. Ostali su tukli novinare.
Ako je hapšenje Karadžića povod za sve ovo, a odbrana Mladića poslednja kota odbrane srpstva, to samo znači kako radikali umeju i da praštaju.
Mladić je o njima mislio i govorio sve najgore, smatrao je Šešeljeve trupe ekspedicijama sveopšte pljačke i faktorom karikaturalne smetnje na bojištu.
LJ. Stojadinović
objavljeno u Politici 28/07/2008