http://www.slobodnaevropa.org/a/most-nova-ljevica-socijalna-bomba-bih-hrvatska/28248707.html
Otkucava li socijalna bomba u BiH i Hrvatskoj?
Protesti u centru Zagreba 2016. godine
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kakve su šanse ljevice u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Sagovornici su bili čelnici dvije partije lijeve orijentacije - Reuf Bajrović, predsjednik Građanskog saveza Bosne i Hercegovine i Dragan Markovina, predsjednik Nove ljevice, stranke koja je nedavno osnovana u Hrvatskoj.
Omer Karabeg: Socijalna situacija u Bosni i Hercegovini nikad nije bila gora, ali se bijedom i siromaštvom građana niko ne bavi. Samo se priča o nacionalnoj ugroženosti, vratio se jezik mržnje iz devedesetih godina kao da će sutra izbiti rat.
Reuf Bajrović: Mislim da smo danas tamo gdje su nas ljudi koji su uzeli vlast 1990. godine poveli. Rezultat tri nacionalističke politike je da danas u Mostaru nema izbora, u Sarajevu nema vode i čistog zraka, a u Zenici nema grijanja. Posla, naravno, nema nigdje. To je očekivani rasplet i mislim da je vrijeme da se konačno pogleda istini u oči i kaže da su nakon 25 godina vladavine lideri nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini svoj projekt vrlo uspješno priveli kraju. Podijelili su zemlju i još više žele da je dijele - u tome sada učestvuje i SDA - otjerali su sve one koji su im smetali i zaposlili članove svojih porodica i stranačke aktiviste u državnim institucijama koje finasiraju novcem iz dijaspore i kreditima koje uzimaju od međunarodnih institucija. Njima je divno. Ostvarili su tačno ono što su htjeli.
Omer Karabeg: Gospodine Markovina, vi ste nedavno izjavili da u hrvatskom društvu otkucava socijalna bomba i da se bojite da bi ona mogla eksplodirati u smijeru desnog populizma.
Dragan Markovina: To je istina. Takvu situaciju imamo prije svega zato što hrvatski nacionalizam pokušava dovršiti posao koji nije završio devedesetih godina. Drugim riječima, pokušava delegitimirati i potpuno izbaciti iz javnosti svakoga tko misli lijevo, antinacionalistički ili antiklerikalno i bilo kakvu lijevu tradiciju koju hrvatsko društvo itekako baštini. Taj proces prati siromašenje dobrog dijela građana tako da danas s jedne strane bukti ideološka desna kontrarevolucija, a s druge ogroman broj ljudi nema od čega živjeti. U isto vrijeme, praktično sve do pojave ove naše Nove ljevice i Radničke fronte koja je intenzivirala aktivnosti u zadnje vrijeme, nismo imali nikakav lijevi odgovor na tu situaciju. Socijademokratska partija, koju je podržavao značajan broj ljudi kojima su bliske lijeve ideje, nije na pravi način predstavljala lijevu politiku. Što više, u mnogim aspektima paktirala je sa desnicom, a desnici su se suprodstavljali isključivo građanski pokreti, nevladin sektor i pojedinci. A kada neko istupi sa lijevim programom suočava se sa etiketama i optužbama za nacionalnu izdaju, jugoslovenstvo i tako dalje.
Hobotnica sa tri glave
Omer Karabeg: Tokom 20 godina, otkako se je rat završio, nacionalne stranke u Bosni i Hercegovini su pokazale da nemaju odgovor ni na jedno pitanje koje se tiče socijalnog položaja građana, pa ipak ljudi stalno glasaju za njih. Zašto je to tako?
Reuf Bajrović: Zato što su osmislili sistem koji im omogućava da uz glasove manjine biračkog tijela - rekao bih izrazite manjine - drže vlast. Uzmimo primjer HDZ-a Bosne i Hercegovine. Ta je partija na prošlim izborima dobila stotinjak hiljada glasova, što je manje od 3 posto registrovanog broja birača, a vrlo uspješno kontroliše gotovo cijelu Federaciju BiH i sve finansijske tokove u njoj i stalno izlazi sa potpuno nerealnim zahtjevima. Bosnom i Hercegovinom vladaju tri izuzetno dobro organizirane manjinske grupe koje su uspjele da preuzmu apsolutnu kontrolu nad društvenim i ekonomskim tokovima. To je hobotnica sa tri glave koja se svojim pipcima infiltrirala u najsitnije pore društva. Kada ti ljudi jednom dođu na vlast jako ih je teško skinuti. Oni imaju snažnu podršku domaćih vjerskih institucija - Katoličke i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice koje su integralni dio tog sistema i daju legitimitet politikama koje vode zemlju u ekstremno siromaštvo. Ovo je jedini region u svijetu, a Bosna i Hercegovina posebno, gdje se znatno lošije živi nego prije tridesetak godina. Gori je možda jedino Afganistan. Jugoslovenska ideja uopšte nije bila loša. Većina zemalja, koje su sačinjavale Jugoslaviju, napravila je za 45 godina nevjerovatan društveni i ekonomski skok, kakav je rijetko viđen u svijetu. Antifašizam je danas jedino svjetlo na kraju tunela u kome se nalazimo. Najveća je zabluda - a to je zabluda u koju su upali i Socijademokratska partija u Hrvatskoj i Demokratska stranka u Srbiji - da je moguće živjeti u nekom postideološkom vremenu u kome će se pomiriti četnici i partizani, i ustaše i partizani. Onda partizani postaju ustaše i četnici. Kada se to desi onda je sve moguće. Onda u Jasenovcu imate tablu sa ustaškim pozdravom, a u Bosni i Hercegovini ulice, koje nose imena ratnih zločinaca, i škole koje se nazivaju po kolaboracionistima koji su sarađivali sa fašistima. Ukoliko tome ne pružimo otpor, znači da na to pristajemo.
Antifašizam - osnova lijeve politike
Dragan Markovina: Danas se građanima u Hrvatskoj podvaljuje pričom da nam je dosta ideologije, pa se kaže - dosta nam je ustaša i partizana, hajde da se bavimo ekonomskim stvarima. Ta priča je zapravo paravan da bi se sačuvala nacionalistička država nastala devedesetih godina. To je jeftina krinka kojom se spriječava svaka kritika te nacionalističke države. Antifašizam bi apsolutno trebao biti svjetonazorski osnov svake lijeve politike. Međutim, pitanje je koji i kakav antifašizam. Da li je to antifašizam kojeg ćemo nacionalizirati, pa samim tim i falsificirati i obilježavati ga jednom ili dva puta godišnje kada se sjetimo nekih datuma ili je to antifašizam u današnjem vremenu koji će kritizirati savremene oblike fašizma, dakle, odgovoriti na današnje probleme svijeta. Treba iskreno govoriti o tome što je bio sadržaj našeg antifašizma. On je bio općejugoslavenski pokret, bio je i nacionalno emancipatorski - što je jedina stvar koja mu se danas u Hrvatskoj priznaje - a bio je i pokret koji je proveo socijalnu revoluciju. Ako od ove tri stavke odbacite dvije - a to su jugoslovenstvo i socijalna revolucija, što se danas često radi - onda antifašizam falsificirate gotovo jednako, ako ne i gore, od onih koji ga potpuno negiraju. Antifašizam podrazumijeva da je potrebno radikalno mijenjati današnje društvo ili barem imati viziju da je ovakvo društvo neodrživo.
Omer Karabeg: Zašto se socijademokratija u Bosni i Hercegovini kompromitovala saradnjom sa nacionalistima? Ili još gore - imamo socijademokrate, kao što je nekada bio Milorad Dodik, koji se pretvorio u najgoreg nacionalistu?
Reuf Bajrović: Milorad Dodik nikada nije bio socijaldemokrata. On je od samog početka igrao onu ulogu koja mu je u datom trenutku donosila najveću političku korist. On je sigurno najštetnija politička figura u Bosni i Hercegovini od vremena Radovana Karadžića i Mate Bobana. Mislim da ste ga neopravdano spomenuli u kontekstu socijaldemokratske priče i socijaldemokratskog pokreta u BiH. Mislim da je budućnost ljevice na prostoru bivše Jugoslavije u priznavanju činjenice da je najveći uspjeh jugoslovenske ideje bio to što je ostvarila socijalnu revoluciju. Uzmimo samo šta je sve postignuto u Bosni i Hercegovini u kojoj je 1945. godine preko 90 posto ženskog stanovništva bilo nepismeno. Pogotovo muslimanskog i pravoslavnog. Velika većina Bosanaca i Hercegovaca bila je nezaposlena i nije imala neko ozbiljnije obrazovanje, da ne govorimo da nije bilo nikakve zdravstvene i socijalne zaštite. Taj ogromni socijalni napredak je tekovima ljevice kao i ZAVNOBIH-a koji je Bosni i Hercegovini vratio državnost.
Omer Karabeg: U kojim slojevima stanovništa lijeve i građanske partije mogu da dobiju podršku?
Reuf Bajrović: Paradoksalno je da desne stranke u Bosni i Hercegovini najveću podršku imaju među najsiromašnijima, dakle ljudima koji su najviše pogođeni projektom koji su te stranke provodile zadnjih 25 godina. Činjenica je da su lijeve partije dobro prolazile kada je izlaznost u gradovima Federacije Bosne i Hercegovine bila visoka. Tako je bilo 2010. godine i mislim da je naša zadaća da to ponovimo i 2018, dakle da izvedemo na izbore urbano stanovništvo. Naravno da treba pokušati prići i ruralnom glasaču koga desnica drži pod kontrolom. Tim ljudima treba objasniti šta mogu dobiti ako dođe do ozbiljnih promjena u državi, jer su i oni siti obećanja koje im daju nacionalne partije uoči izbora, a koje nikada ne ispune.
Dragan Markovina: Svaka ljevica, pa i naša u Hrvatskoj trebala bi se obraćati prije svega ljudima koji osjećaju da su građani drugog reda. To su sve vrste manjina - i nacionalnih, i seksualnih. i svjetonazorskih. I ne samo manjina, u tu grupu spada i većinska ženska populacija kojoj vjerske skupine žele zabraniti da raspolaže svojim tijelom. Tu su i prekarni radnici - ljudi mlađe generacije sa fakultetskim diplomama koji rade honorane poslove, jer ne mogu dobiti stalni posao. Oni ne mogu riješiti stambeno pitanje, niti išta dugoročno planirati. Treća skupina su nezaposleni i zaposleni na minimalnim plaćama koji rade i po dvanaest sati dnevno uglavnom u ugostiteljstvu ili trgovini. Na kraju imamo skupinu obespravljenih umirovljenika koji su u nekoliko navrata opljačkani od države i o kojima nitko ne vodi računa. To su te četiri grupacije ljudi kojima bi se trebala obraćati svaka lijeva politika.