Staljin i njegova porodica

[igracina]

Jedan zanimljiv feljton iz podgoricke "Republike"



JOSIF VISARIONOVIČ STALJIN I NJEGOVA PORODICA

Sin Jaša bio mu “stranac” (1.)

Kada se u selu Badza, Kutajska gubernija, Josifu Visarionoviču Džugašviliju rodio prvi sin, Jakov, 1907. godine, Staljin je bio u zatvoru u Bakuu. U to vrijeme zatvorski uslovi nijesu bili strogi. Vrata ćelija nijesu zatvarana, pa su zatvorenici mogli ići „u goste” iz jedne ćelije u drugu. Ali zato na dvospratnim ležajevima nije bilo ni dušeka ni ćebadi, niti jastuka. Zatvorenici su ležali na golim daskama.
Dok je bio u zatvoru, žena Katarina se teško razboljela od trbušnog tifusa. Zatvorske vlasti pustile su Staljina da posjeti ženu na umoru... Preminula krajem 1907. Sačuvana je slika na kojoj Staljin stoji kraj sanduka.
Staljinov (Josifov) sin Jakov – Jaša, nije imao ni godinu kada je ostao bez majke. Brigu o njemu preuzeli su đed Semjon i tetka Aleksandra Monaselidze, sestra njegove majke.
Poslije izlaska iz Bailovskog zatvora Josif Džugašvili je bio prinuđen da napusti Gruziju. Vodio je revolucionarne aktivnosti u raznim gradovima Rusije - organizovao ilegalne štamparije, izdavanje ilegalnih novina, pripremao grupe revolucionara koje su napadale agente, kočije državnih banaka i otimale pakete sa novcem. Samo prilikom jedne takve akcije odnijeli su oko 400.000 rubalja.
Jašin đed Semjon i njegova kćerka Aleksandra živjeli su u prizemnoj kući u Badzi, gdje je Jaša rastao okružen njihovom ljubavlju i dobrotom. Pričali su mu o njegovim roditeljima. Iz tih priča pred njegovim očima pojavljivao se lik njegove majke - lijepe, pametne, marljive i nježne. Kada su govorili o njenoj smrti njegovo lice oblivale su suze...

OTAC JE DALEKO

Đed mu je pričao i o ocu i razlozima zbog čega ga ne posjećuje. Objašnjavao mu da je Josif istaknuti revolucionar, da se bori za slobodu ljudi, a policija traga za njim da ga strpa u zatvor, što je kod malog Jaše izazivalo strijepnju i strah. Jašin đed je bio i veliki fantasta, pa je Jaša otvorenih usta slušao o krokodilima u Nilu, o tome kako je đed navodno putovao na slonovima kroz Indiju, kako se penjao na egipatske piramide, u džunglama ga napadali lavovi i tigrovi, a on sa njima lako izlazio na kraj...
Porodica njegovog đeda živjela je siromašno, pa su Jašu od malena navikli na rad i red, tako da je od najranijih dana shvatio da su pojmovi „život” i „rad” narazdvojni.
Sve do 14. godine života Jaša je učio u gruzijskoj školi, ruski jezik nije znao, i za sve to vrijeme nije vidio oca. Njegov đed je smatrao da u daljem školovanju i životu treba da mu pomogne otac, pa su, bez prethodnog Staljinovog pristanka, Jašu odveli u Moskvu 1921. godine. To njegovog oca nije obradovalo.
Tako je počeo Jašin novi život u Moskvi, u kremaljskom očevom stanu. Bio je miran i tih. Takvim osobinama sina radovao bi se svaki otac, ali Staljin nije bio zadovoljan - često se ljutio i nervirao. Jednom je o Jaši rekao: - On je divlji vučić, šta se od njega može očekivati.

JAŠA U KREMLJU

Za razliku od oca, njegova maćeha Nadežda Alilujeva odnosila se prema njemu toplo i brižljivo. Iako je bila samo šest godina starija od Jaše, malo je znala gruzijski i od prvih dana počela je da ga podučava da govori ruski.
U moskovskoj školi Jaši nije bilo lako. Govorio je samo gruzijski, a ruski je usvajao veoma teško. No, nastavnica, po nacionalnosti Estonka, znajući čiji je Jaša sin, gledala mu je kroz prste i davala mu visoke ocjene, koje nije zaslužio. Zbog toga je, po Staljinovom naređenju, pozvana u Kremlj. Tu je lično od Staljina kritikovana zbog takvog ponašanja prema Jaši i ubrzo bila premještena u drugu školu.
Jaša je 1925. godine završio školu, dobivši visoke ocjene iz matematike, fizike, hemije. Maštao je o Institutu, ali nije bio siguran u svoja znanja i nije podnio molbu za visoku školu.
Jednom prilikom, sasvim slučajno, Jaša je pomogao djevojci Zoji Jakovljev da dođe do ulaznice za fudbalsku utakmicu Rusija – Finska. Na tribinama stadiona imali su mjesta jedno pored drugog i - od tada su se često srijetali. Rodila se i ljubav, pa su riješili da sklope brak. Jaša je, ipak, znao da bez očevog odobrenja neće moći ostvariti svoj plan. Sa ocem je o tome imao težak razgovor. Staljin ga je slušao i na kraju rekao: “Ti si mlad, profesije nemaš. Pa, od čega ćete živjeti?” Jaša je rekao da će se zaposliti i zarađivati za život.
- Ti moraš da polažeš ispite na višoj školi, moraš da stekneš više obrazovanje.
- Neću da polažem ispite! Osramotiću i sebe i tebe. Ni ti nemaš više obrazovanje, a zauzimaš najviše mjesto u zemlji.
- Ja sam učio u drugim vremenima – odgovorio mu je otac povišenim tonom.

POKUŠAO SAMOUBISTVO

Zatim se Staljin zainteresovao za Zojino porijeklo. Ispostavilo se da je ona kći sitnog predrevolucionarnog komersanta, da je ostala bez roditelja kada je imala pet godina. Vaspitavala je baba, kočijaševa kćerka. Njeno porijeklo nije se dopalo Staljinu. Pozvao je Jašu i kratko, osorno rekao:
- Nećeš! Tebi je još rano da se ženiš...
Razgovor je time završen.
Jaša je, potom, preživljavao nevjerovatne duševne muke. U takvom stanju, noću u kremaljskom stanu, pucao je u sebe. Ciljao je u srce, no metak ga je razminuo. Oporavljao se tri mjeseca u bolnici. Staljin ga ni jednom nije posjetio.
Poslije ozdravljenja Jaša je bio sumoran, zatvoren u sebe, teško je preživljavao sve što se dogodilo. No, on nije bio od onih koji se bezuslovno potčinjavaju autoritetu, čak i ako je to bio narodni vođa, njegov otac. Nije prihvatio da izgubi Zoju, koju je od sveg srca zavolio. Njih dvoje htjeli su da u svemu budu samostalni, zato je trebalo živjeti dalje od Moskve...
U tome im je pomogao Sergej Mironovič – Kirov. Pri jednom susretu Kirov se interesovao o planovima za budućnost Jaše, koji mu je kazao da otac zahtijeva da upiše višu školu, ali da on nije spreman.
- Volio bih da radim malo u zavodu, da nešto naučim, kazao je.
- Pa, dođi u Lenjingrad. Naći ću ti nešto da radiš, rekao je Kirov.
Jakov se složio i zajedno sa Zojom otputovao u Lenjingrad. Zaposlio se u jednoj trafostanici preduzeća „Elektrotoka”, kao pomoćnik majstora – električara.
Staljin je nekoliko puta zahtijevao da se vrati u Moskvu, ali je Jaša ostao pri svom, iako je čitavo slobodno vrijeme posvećivao pripremanju za upis na višu tehničku školu.

MUČAN ŽIVOT U LENJINGRADU

Pet godina života u Lenjingradu bile su veoma teške. Plata je bila bijedna, Zojina stipendija na Rudarskom institutu veoma mala. A dobili su i kćerku Galju, februara 1929. No, Galja je stalno bolovala, a kada je imala osam mjeseci umrla je. Zoja je smatrala da je za tu porodičnu nesreću kriv Jaša, jer nije htio da od oca zatraži novčanu pomoć, i pored stalnih Zojinih zahtjeva. Očigledno Zoja je mislila, prije udaje, da će sa Staljinovim sinom živjeti materijalno obezbijeđena, a time i srećno. Umjesto toga živjeli su u velikoj nemaštini...
Međutim, nijesu samo te okolnosti bile razlog njihovog razlaza. Jaša je volio iskreno i duboko; ali ona prema njemu nije imala takva osjećanja. Još u Lenjingradu upoznala je oficira Državne bezbjednosti Kozirjeva i zaljubila se u njega. Kada su ga premijestili na rad u Hibinogorks, ona je otputovala tamo i ostala. Više se Jaša i ona nijesu nikada sreli.
Nova tuga sručila se na Jašu. Poslije smrti kćerke i odlaska žene za njega se sve ugasilo. U mučnom stanju, poslije pet godina rada u Lenjingradu , po očevoj kategoričnoj naredbi vraća se u Moskvu. U ljeto iste godine položio je ispite i upisao se na Moskovski institut inžinjera transporta.
Na studijama Jaša Džugašvili upoznaje studentkinju Olgu Goliševu. Došla je druga, nova ljubav. Kada je Staljin saznao da Jaša i Olga žive zajedno, naredio je da im se dodijeli stan, mada su njihovi odnosi postali sve hladniji, stalno su se sukobljavali, a Staljin nije trpio ničiju samovolju, pa ni svoga sina.
Jaša i Olga su, takođe, živjeli teško, a uz to su očekivali i dijete. Kao i ranije, Staljin novčanu pomoć nije pružao sinu, mada ni Jakov to nikada nije tražio. Teška oskudica u porodici, gordi Jašin karakter, ponovo su postali razlog razmirica. I - porodica se raspala. Olga je otputovala kod svojih roditelja u Urjupinsk i tamo januara 1936. rodila sina Jevgenija i upisala ga na svoje djevojačko prezime, Golišev. Saznavši za to, Jaša se obratio u gradski savjet Urjupinska i kategorično zatražio da se u dokumentima upiše da je on otac. To je jedini put kada je bio primoran da se pozove na to da je Staljinov sin, kako bi dobio spor. Njegov zahtjev je usvojen.

JAŠA POSTAJE OFICIR

Nakon ogromnog zalaganja Jaša dobija diplomu o višem obrazovanju i zapošljava se kao inženjer – dizelista u autozavodu koji je nosio Staljinovo ime.
U međuvremenu, Staljin je zahtijevao od njega da se i dalje školuje - na vojnim tehničkim naukama, kako bi postao oficir. Jaša se složio sa očevim predlogom i izabrao artiljerijsku akademiju.
Studirao je uspješno. U akademiji biva primljen za člana Komunističke partije. Nakon okončanja, stažirajući na dužnost komandira baterije, dokazao se kao potpuno spreman i dobija zvanje kapetana.
Uoči rata, Jaša ponovo zasniva porodicu; stupa u brak sa balerinom Julijom Isakovnom Meljcer. To je njoj bio drugi brak, što je uznemirivalo oca, a posebno što je Jula bila Jevrejka. Jaša je bio čvrst i nije obraćao pažnju na očevo nezadovoljstvo.
Vojničku karijeru počinje kao komandir baterije u 14. tenkovskoj diviziji koja se u to vrijeme nalazila u podmoskovskom gradu Narfominsku. Tu je bio i 22. juna 1941. kada je počeo napad Njemačke i njenih satelita na Sovjetski Savez.
Nastupilo je najsurovije vrijeme kada je sovjetski narod morao da brani slobodu i nezavisnost. Prvi dani su pokazali da će rat biti najteži, najkrvaviji u istoriji Rusije. (Nastavlja se)

Priredio: Vujadin Šaranović
NESUĐENI BOGOSLOV
Josif Džugašvili, nesuđeni bogoslov, rano je postao komunista i profesionalni revolucionar. Bivao je često zatvaran, robijao, bježao iz progonstva... Boraveći kod školskog druga Miha Monaselidze, upoznaje sestru Mihove žene, Katarinu Svanidze, sa kojom se vjenčao u crkvi, 1903. Poslije svadbe mladenci su otputovali u domovinu Josifovih predaka, u selo Dido – Lilo. Po partijskim zadacima putovao je iz grada u grad, od Batumija do Bakua. Takav život, pun rizika, izazivao je kod Katarine nemir i strah. Žandarmi su mu stalno bili za petama, više puta ga hapsili, ali ona nikad nije mužu postavljala “suvišna” pitanja. Nije ni smjela...

MLADOST JOSIFA VISARIONOVIČA DŽUGAŠVILIJA
Josif Džugašvili - Staljin rođen je u gruzijskom gradu Gori, 6. decembra 1878. godine. U gorijskoj sabornoj crkvi čuva se kopija prepisa matične knjige rođenih za 1878. godinu, a na 33. strani piše: - Kod stanovnika Gore, seljaka Visariona Ivanoviča Džugašvilija i njegove zakonite supruge Katarine Gabrijelovne (oboje pravoslavne ispovijesti) 6. decembra rođen je sin Josif. Josif je bio seljačkog porijekla. Njegov prađed Zaza Džugašvili važio je za odvažnog čovjeka, bio je učesnik jednog od seljačkih ustanaka, đed Vano (Ivan) gajio je vinograd, bio je majstor za proizvodnju vina. Josifov otac, Visarion, poslije ukidanja kmetstva napustio je seljačko gazdinstvo i početkom 1870. otiao iz selA Dido – Lilo i nastanio se u mali gruzijski grad Gori. Tu se oženio sa Katarinom Georgijevnom, koja je bila obična, marljiva žena, bavila se domaćinstvom. Zbog teških uslova života umro je njihov prvi sin Mihail. Takođe, u ranom djetinjstvu poginuo je drugi sin Georgij. Josif jebio treće dijete i majka mu je posvetila punu pažnju, od milja ga nazvavši gruzijskim imenom Soso (Soselo, od Josif). Otac, grub i okrutan čovjek, često pijan, tukao je i ženu i malog sina. Zbog toga, iako obično u gruzijskim porodicama poštuju oca, Josif nije imao simpatija i pozitivnih osjećanja prema njemu, naprotiv strašno ga se bojao. Otac ih je napustio 1885. godine, otputovao u Tiflis, vratio se nakon pet godina, sasvim oronuo i bolestan. Umro je 1890. godine. Po završetku osnovne škole, Josif se, na zahtjev majke, upisao u Tifilsku pravoslavnu bogosloviju iz koje je isključen zbog disciplinskih prekršaja i nepolaganja ispita. Kraće vrijeme radio je u Tifiliskoj geofizičkoj opservatoriji, za skromnu platu, a potom bio profesionalni revolucionar. Šest puta je bio na robiji, bježao iz progonstva... Tih godina dao je sebi nadimak Koba, po junaku romana gruzijskog pisca Aleksandra Kazbege „Oceubica”.

 

[igracina]

JOSIF DŽUGAŠVILI - STALJIN I NJEGOVA PORODICA
Jaša na frontu i - “izdaja” (2)

Jaša Džugašvili je insistirao da se sretne sa ocem. Susret je bio kratak. Jaša je rekao da je odlučio da ide na front, a Staljin je samo kratko uzvratio: - Idi i bori se!
Iz Kremlja je pošao kući. Pozdravio se sa ženom i sobom ponio slike djece, petogodišnjeg Zenje i dvogodišnje Galje.
U diviziju Narkominsk javio se 22. juna 1941. U štabu su pogledali njegova dokumenta i utvrdili da se radi o Staljinovom sinu. Oficiri štaba referisali su komandantu korpusa, general-majoru Vasiliju Ivanoviču – Vinogrdovu koji je rekao da Jakova ne treba slati na istureni položaj, pa je dao nalog da ostane pri štabu. Jaša se nije složio - zahtijevao je da bude raspoređen na mjesto koje mu pripada - komandir haubične baterije. Istog dana pošao na položaj, a sjutradan, 27. juna 1941. njegova baterija stupila je u boj.

NEMA ORDENA ZA “IZDAJU”

Jaša je odmah iskazao veliku hrabrost i već tokom jula 1941. predložen za Orden Crvene zastave. U Ukazu Prezidijuma Vrhovnog Sovjeta, od 9. avgusta 1941. nije, međutim, bilo njegovog imena... U to vrijeme Jaša je, naime, već bio u zarobljeništvu, a Staljin je tada izjavio: “Nema ratnih zarobljenika, ima samo izdajnika Domovine!” Svakog vojnika koji se našao u hitlerovskim mučilištima smatrao je izdajnikom, neprijateljem naroda. Time i Jašu...
Kada su neprijatelji prepoznali Jakova i kada su bili sigurni da je to Staljinov sin, pod izuzetno jakom stražom hitno je sproveden u štab, gdje su odmah pristupili istrazi. Berlinski radio sa posebnim oduševljenjem objavio je stanovništvu Njemačke „potresnu novost”: – Iz štaba feldmaršala Klugea stigao je izvještaj da su 16. jula pod Lioznim, jugoistočno od Vitebska, njemački vojnici motorizovanog korpusa generala Šmita zarobili sina kremaljskog diktatora Staljina, starijeg poručnika Jakova Džugašvilija, komandira artiljerijske baterije. Sada se saslušava taj važni svjedok...”
Kada je Staljin saznao da je njegov sin zarobljen, na zasjedanju Državnog komiteta odbrane kratko je na gruzijskom rekao: “Cis richva!” (Vječita bruka!).
To što mu je sin Jaša postao ratni zarobljenik za oca je bila samo sramota u očima čitavog svijeta. U SSSR-u je ta činjenica prećutkivana tokom čitavog rata, a i kasnije, iako je svjetska štampa pisala o tome.

ŽIVOT U ZAROBLJENIŠTVU

U prljavoj baraci Jaša je proveo dva dana i noći i shvatio; okolo su stražari, bodljikava žica, za bježanje nema mogućnosti. Trećeg dana kod Jaše došao je gestapovski oficir. Njihov razgovor trajao je veoma kratko. Oficir je rekao:
- Jevrej?
- Nijesam.
- Vaše prezime je Staljin?
- Nije... Ja sam Džugašvili.
- Staljinov sin?
- Da, ja sam Staljinov sin.
- Pođimo..!
Uskoro pojavio se još jedan letak sa pozivom Rusima na predaju. Na letku je bila štampana fotografija dvojice njemačkih oficira sa zarobljenicima, a ispod nje tekst: “Njemački oficiri razgovaraju sa Jakovom Džugašvilijem”. Dalje je slijedilo nekoliko redova koje je, navodno, napisao Jaša i uputio Staljinu: “Dragi oče! Ja sam u zarobljeništvu. Zdrav sam, uskoro ću biti upućen u jedan od oficirskih logora Njemačke. Postupanje je dobro. Želim ti zdravlje. Pozdrav svima. Jakov”.
A, kakvo je pravo stanje bilo, saznalo se iz dosijea br. T – 176, kojega su Amerikanci posjedovali već 1945. godine, ali sve do 1970. nijedan čovjek nije imao pristupa tom gestapovskom materijalu. Dosije je bio pod oznakom „strogo-pov”. Jedini sovjetski novinar koji je uspio da se upozna sa tim dosijeom bio je Jon Andronov, izvještač „Literaturne Gruzije” iz SAD. Ti dragocjeni dokumenti objavljeni su 1978. godine, a to su, ustvari, saslušanja Jakova Džugašvilija i njegova sudbina.

JAŠINA SASLUŠAVANJA

U "Dosijeu T- 176" čuva se stenogram prvog saslušavanja koje je obavljao major Valter Holters.
- O, vi ste Staljinov sin! Trljajući ruke, obradovao se Holters. – Evo poklona! Sadites! Kako kod vas kažu - „noge ne vole istinu”.
Jakov je sjeo na stolicu.
- Vi ste, sigurno, isti fanatik, kao i vaš otac? Volite li sve što se događa u boljševičkoj Rusiji?
- Zašto? Ko voli sve, taj ne voli ništa.
- O, ja vidim - vi ste mudrac... Filozof!!!
Jakov nije znao da se njegovi odgovori snimaju na magnetofonsku traku. No, našavši se u bezizlaznoj situaciji zarobljeništva, on se od prvog dana držao, jednostavno rečeno - dostojanstveno i hrabro. Može se i mora umrijeti, a izdati se ne smije i ne može, bio je njegov princip od prvih dana zarobljeništva. Nastojanje da sačuva i svoju čast i čast sovjetskog oficira i komandira uvijek je bilo iznad osjećanja straha za svoj život.
- Na koji se utvrdilo da ste vi Staljinov sin, kad nijesu kod vas našli nikakva dokumenta? - bilo je slijedeće isljednikovo pitanje.
- Izdali su me neki ratni zarobljenici iz moje jedinice.
- Kakvi su vaši odnosi sa ocem?
- Nijesu tako dobri. Ja ne dijelim u svemu njegove poglede, odgovorio je.

U RUKAMA HITLEROVACA

Naravno, gestapovski obavještajci su znali da je Jakov, svojevremeno, pokušao da izvrši samoubistvo. Pretpostavljali su da ta činjenica može poslužiti kao dokaz nepomirljivih političkih suprotnosti oca i sina. Tu pukotinu između njih htjeli su iskoristiti za Jašino odricanje od oca. Gajili su nadu da će to Jakov uraditi i preći na njihovu stranu, što bi za njih predstavljalo nemjerljiv uspjeh.
U „Dosijeu T – 176” čuva se zapis daljih pitanja isljednika i odgovora Jakova Džugašvilija.
- Smatrate li vi da vaša vojska ima šansu da preokrene tok stvari u ovom ratu?
- Lično smatram da će se borba nastaviti.
- A šta će se dogoditi, ako mi uskoro zauzmemo Moskvu, natjeramo u bjekstvo vašu vlast i uzmemo sve pod svoju kontrolu?
- Ne mogu da zamislim nešto tako.
- Pa, mi smo već blizu Moskve! Zašto ne možete da zamislite da ćemo je zauzeti?
- Dozvolite kontrapitanje: a šta ako vi sami budete opkoljeni?
Dalja pitanja odnosila su se na ulogu komesara, i njihova pozivanja da prilikom odstupanja uništavaju sve, kako neprijatelju ne bi ostalo ništa sem spržena zemlja. Uostalom, to im je bilo poznato, jer se na isti način postupilo za vrijeme Napoleonovog nastupanja ka Moskvi.

JAŠA NIJE NASJEO

Isljednici su mu predložili da napiše pismo porodici koje će uz pomoć Crvenog krsta biti uručeno. Jakov je to odmah odbio, jer je bio svjestan da pismo neće biti nikada uručeno njegovoj porodici, već će Gestapovci njegov rukopis falsifikovati i koristiće ga za potpisivanja „apela” - u njegovo ime.
Kada te i druge igre i zamke kojim su htjeli iskoristiti njegovo ime nijesu uspjele primjenili su drugu taktiku. Kratkotrajno je bio smješten u hotel „Adlon”. Umjesto poderane vojne uniforme, natjerali su ga da obuče novo civilno odijelo koje su kupili specijalno za njega. Naravno, njegov boravak u hotelu svakodnevno su registrovali fotografijama koje su koristili isključivo u propagandne svrhe. No, nastavljena su svakodnevna saslušavanja koja se čuvaju u „Dosijeu T – 176”.
- Da li smatrate zarobljeništvo za sramotu?
- Da, smatram to sramotom.
- Jeste li govorili sa ocem o ratu?
- Da, posljednji put 22. juna.
- Šta je rekao vaš otac pri rastanku?
- Rekao je: Idi i bori se!
Shvatajući da od Jakova neće dobiti ono što žele, gestapovski isljednici su odlučivali da još razvuku vrijeme, da ga iscrpe saslušavanjima, dok se moralno ne preda i da ga tek tada predaju drugim službama na daljnju „obradu”.

GESTAPOVCI GA LOME

Evo još jednog zapisnika o saslušanju Jakova Džugašvilija. Vodio ga je obavještajac, kapetan Štrik, koji je dobro znao ruski. U „Dosijeu T – 176” saslušanje je ovako prikazano.
- Mi smo mu ponudili jelo i piće, no on je odbio. Zatim smo počeli da ga ubjeđujemo u duhovnu nadmoć njemačke kulture.
Jakov Džugašvili je zapazio:
- Rusija je rodila svjetski velike pisce, kompozitore, naučnike, filozofe. Vi gledate na nas kao na primitivne ostrvljane južnih mora. No, nalazeći se u vašim rukama ja nijesam ispoljio ni jedan razlog da vas gledam sa strahopoštovanjem...
Našu „veliku oslobodilačku misiju” Jakov ocjenjuje „otvorenim banditizmom” i da ćemo biti uništeni.
No, i pored toga gestapovci su se nadali da će slomiti njegovu volju. Oni bi mu sačuvali život kad bi on ispunio makar jedan njihov zahtjev, jer bi, nadali su se, time začudili čitavi svijet. Zapravo, čitava igra svodila se na to da on, Jakov – Staljinov sin osudi sovjetsku vlast, da se odrekne oca, da predvodi u Njemačkoj rusku oslobodilačku armiju, o čijem su stvaranju već uveliko hitlerovci maštali.
Na jednom od isljeđivanja saopštili su Jakovu da ga se Staljin odrekao i predao ga prokletstvu.
- Otac ne zna istinu o meni, bio je Jakovov odgovor.
No, ni Jakov nije znao što stvarno Staljin misli o situaciji u kojoj se našao njegov sin, oficir Crvene armije... (Nastavlja se)

Priredio: Vujadin ŠARANOVIĆ
“JA NEMAM SINA JAKOVA!”
Jednom prilikom kada je jedan strani novinar zvanično pitao o Jaši, Staljin je odgovorio da „u Hitlerovim logorima nema ruskih izdajnika. I mi ćemo završiti sa njima, kada se rat završi”... A o sinu Jakovu kratko je rekao: “Ja nemam sina Jakova!” Može se zamisliti Jašin položaj; on, sin sovjetskog vrhovnog komandanta u zarobljeništvu kod hitlerovaca! Da li će biti poznato ocu i svim sovjetskim ljudima da se on nije predao i da pred Domovinom ni u čemu nije krivac? Njemci su ga bacili u prostorije bivšeg kolhoznog dvorišta za stoku. Zarobljenici su ležali u trošnoj šupi, na podu, bez hrane, vode, lijekova...

GESTAPOVSKA PROPAGANDA O PREDAJI
Njemačka propagandna mašinerija odmah je, na svoj način, iskoristila zarobljavanje Staljinovog sina. Već sjutradan su odštampani i iz aviona bačeni leci sa Jašinom fotografijom, slijedeće sadržine: “To je Jakov Džugašvili, stariji Staljinov sin, komandir baterije 14-tog haubičkog artiljerijskog puka, 14-te oklopnotenkovske divizije, koji se predao 16. jula pod Vitebskom, zajedno sa hiljadama drugih komandira i boraca. Po Staljinovom naređenju vas uče Timošenko i vaši politički komesari, da se sovjetski vojnici ne predaju. Međutim, crvenoarmejci stalno prelaze k nama. Da bi vas uplašili, lažu vas da se Njemci loše odnose prema zarobljenicima. Rođeni Staljinov sin svojim primjerom dokazao je da je to laž. On se predao, jer je svaki otpor njemačkoj armiji od sada uzaludan! Slijedite primjer Staljinovog sina, on je živ, zdrav i osjeća se lijepo. Zašto da podnosite uzaludne žrtve, da idete u sigurnu smrt kada se, čak, sin vašeg vrhovnog glavešine već predao. Prelazite i vi!”

STALJIN NIJE BIO ZA RAZMJENU JAŠE ZA ZAROBLJENE NJEMCE
Iz zapisnika na sastanku Državnog komiteta odbrane SSSR-a vidi se kako se Staljin ponašao. Mehis, u to vrijeme šef Glavne političke uprave Crvene armije, saopštio je da je Jakov Džugašvili u zarobljeništvu kod Njemaca. Staljin je kratko rekao: - Ja znam o tome. Mehis je uslužno predložio: “Kod nas ima zarobljenih njemačkih generala, pa bi mogli da ih mijenjamo za Jakova i da ga spasimo”. Staljin je odgovorio: “Ne mogu da zamislim da trgujem sa Hitlerom... Nezamislivo! Naravno, dobro bi bilo spasiti Jašu… U zarobljeništvu mu je teže nego bilo kome drugome. Sa Staljinovim sinom, nastojaće da se ozbiljno poigraju. No, što će nam reći mnogi, hiljade naših boraca i komandira koje mi ne izvučemo i ne razmijenimo? Mi smo smatrali da je predaja ne samo ispoljavanje malodušnosti, već i izdajstvo. Ja vjerujem da se Jakov sam nije predao… Vjerujem!” Na istom sastanku Staljin je na tu temu nastavio: “Ja smatram, možda je moguće preko Ženeve, preko Crvenog krsta da se obrate tom ljudožderu, Hitleru, s predlogom: neka uzme od nas svoje generale, ko mu je potreban. Čak sve, koliko ih bude! Nije šteta! A u zamjenu neka nam preda samo jednog čovjeka – Ernesta Telmana. Ako postoji makar jedna od hiljadu šansi na uspjeh takve operacije, nju treba planirati, i pri prvoj mogućnosti pokušati da se ostvari.” Da li bi Jakov povjerovao u stav svoga oca, da je mogao znati istinu?

 

[igracina]

JOSIF VISARIONOVIČ - STALJIN I NJEGOVA PORODICA

Život uz diktatora

Neće “vojnika za maršala” (3.)

Krajem 1941. godine Jakova su prebacili u Berlin, predali ga na raspolaganje ministarstvu propagande. Cilj im je bio da ga nagovore da makar jednom nastupi na radiju sa pohvalom Rajha, da izjavi da se zauvijek odriče od sovjetske Rusije. Za uzvrat, sačuvaće mu život.
U Berlinu je bio izdat album sa 54 snimka o njemačkim koncentracionim logorima. Na dvijema fotografijama je Jakov Džugašvili, uz tekst: “Čak je i Staljinov sin, natporučnik Džugašvili, odbacio besmisleni otpor...
Pogledajte ove slike iz njemačkih logora ratnih zarobljenika! Takva je stvarnost u njemačkom zarobljeništvu!...” Naručene propagandne fotografije su snimljene u hotelu „Adlon”.

ZAROBLJENIK - U HOTELU

U tom luksuznom hotelu Jakova su preobukli u raskošna odijela. Bio je stalno u „društvu” agenata koji su ga čašćavali probirljivim jelom i pićem. Ali, uzalud! Jaša nije prihvatio ni jedan „prijateljski” predlog. Kad su se ubijedili da bi dalje ubjeđivanje bilo beskorisno, iz luksuznog hotela prebačen je u oficirski logor „Oflag XIII – D”, u Hemelburgu. U tom logoru su mučili ratne zarobljenike iz Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, Francuske, Poljske i drugih zemalja. Tu su nastojali učiniti svojim agentima sve one koji nijesu mogli podnijeti svakodnevna opasna mučenja. One koji nijesu pristajali da budu izdajnici, ubijali su.
U koncentracionim logorima svakodnevno su rasturani leci sa sadržinom da Staljin sve ratne zarobljenike smatra izdajnicima Domovine. Za njihovo izdajstvo odgovara i njihova porodica i progone ih u najudaljenije rejone zemlje, na pet, 10 i više godina.
Čitajući takve letke Jaša se prvi put uplašio, ne za svoj život, već za svoju porodicu i napisao je pismo ocu – Staljinu. Siže pisma bila je Jašina poruka da je bio i ostao vjeran Domovini i da je neće nikada izdati! To pismo je u logoru Hamelburg Jakov predao Milutinu Stefanoviću, generalu bivše jugoslovenske vojske, koji je stigao u njemačkom zarobljeništvu bio od aprila 1941. U poštenje tog čovjeka Jaša je vjerovao i bio je ubijeđen da će njegovo pismo sigurno doći do Staljina. Smatrao je da postoji šansa da Stefanović ostane živ.

U NOVOM LOGORU

Aprila 1942. godine Jakov je prebačen u logor „Oflag 10-C” pod Ljubekom, gdje su većina zarobljenika bili poljski oficiri. Taj logor fašisti su podigli još prije napada na Sovjetski savez. Kao i svi koncentracioni logori i taj je bio okružen kamenim zidom sa bodljikavom žicom u nekoliko redova, a sve to pod visokim strujnim naponom. Tu je bilo oko 1,800 zarobljenih poljskih oficira.
Jašin položaj u tom logoru nije bio lak. Poljski oficiri su, naime, smatrali da je za tragediju Poljske kriv Sovjetski Savez, potpisujući, avgusta 1939. godine, sa hitlerovskom Njemačkom pakt o nenapadanju.
U tom logoru Jakova su, umjesto u baraku, smjestili u samicu, pod stalnom pratnjom dva stražara, pa je kontakt sa njim, činilo se, bio nemoguć.
- Kakva je to ličnost? – interesovali su se poljski oficiri, jer njih su vrlo rijetko smještali u samice.
Zašto su hitlerovski dželati poslali Jakova baš u taj logor? Nesumnjivo, nadali su se da će “neobična” atmosfera u tom logoru „umiriti” Jakova, i da će uspjeti, vremenom, da ga slome, da ga nagovore da pređe na stranu Njemačke i da služi Fireru. Naime, u tom logoru tada nije bilo mučenja; poljski oficiri imali su oko 500 ordonansa, zarobljenih poljskih vojnika. Čak je bilo dozvoljeno i bogosluženje, u improvizovanoj katoličkoj crkvici.
No, poljski oficiri su ubrzo saznali ko je tajanstveni zatvorenik, jer su iz fašističkih novina „Folkišer beobahter” saznali da je, navodno, Staljinov sin dobrovoljno prešao k Njemcima, odnosno predao se kod Vitebska. Pisalo je i da je on, navodno, izjavio da smatra da Crvena armija nije sposobna da pobjedi, da se odrekao oca i da se nada da je otpor besmislen... Grupa poljskih oficira uspjela je da taj isečak iz novina preda „tajanstvenom” zatvoreniku, Jakovu.

POKUŠAJ BJEKSTVA

Bez obzira što su uslovi u tom logoru bili podnošljivi, svi su maštali o slobodi. Pet hrabrih poljskih oficira organizovali su bjekstvo. Na spisku je bio i Jakov. Svake noći, kada su to prilike dozvoljavale, zatvorenici su kopali podzemni hodnik koji je vodio duž logora prema poljima. Sve je išlo dobro; uspjelo im je da urade prolaz. Ipak, tragična slučajnost je onemogućila zamišljeno. Naime, kada je oko ponoći grupa od šest bjegunaca izašla iz rupe na put, na njih je naišao njemački vojnik, koji se vraćao iz susjednog sela, gdje se bio sastao sa djevojkom. Primijetivši bjegunce, vojnik je za trenutak zastao, zatim je opalio iz automata u vazduh i alarmirao stražare. Za čas su opkolili bjegunce i vratili ih u logor. Komandanta logora oblio je hladan znoj kad je čuo da je među bjeguncima bio i Jakov.
Poslije pokušaja bjekstva, hitlerovske vođe su shvatili da nikada neće uspjeti da natjeraju Jakova Džugašvilija da izda domovinu. Za pokušaj bjekstva važila je naredba - strijeljanje. Naredba se nije odnosila samo na američke i engleske ratne zarobljenike.
Sudbina pet poljskih oficira koji su organizovali bjekstvo određena je u skladu sa naredbom o pokušaju bjekstva. Sjutradan poslije neuspjelog bjekstva Jakov se našao pred isljednicima. Zatvorenika su svukli golog, postavili ga na patos, noge i ruke okovali u lance, onda ga tukli gumenim palicama do gubljenja svijesti. U takvom stanju odnijeli ga ponovo u samicu...

PONOVO SEOBA

Nakon nekoliko dana prebačen je u logor Zaksenhauzen. Duž trometarskog kamenog zida, koji je okruživao logor, bili su postavljeni gvozdeni stubovi gusto omotani bodljikavom žicom. Na njoj su bile table na kojim je pisalo: - Struja 550 volti! Ne prilazi! Gađamo bez upozorenja!
Iz tog logora, važilo je pravilo, moglo se jedino na „put u nebo”, tj. kroz dimnjak krematorijuma.
Lješeve hiljada ljudi koji su umirali od mučenja i gladi, slali su u peći krematorijuma, iz čijih se dimnjaka stalno kuljao tamnosivi dim.
Na prvom saslušanju Jakovu su kazali da posljednji put razmisli o tome šta ga čeka ako ne prihvati da služi nacistima.
- Nikada! Odgovorio je Jakov.
Isljednik ga je udario čizmom u stomak i kratko naredio: - Hau ab! (Gubi se!) i naredio pomoćnicima: - Zonderbehandljun! (Na posebnu obradu!).
Ta „obrada” podrazumijevala je da se zatvorenik objesi na kuku sa rukama uvrnutim i svezanim pozadi. U takvom stanju tukli bi ga bičevima koji su imali olovnu kuglicu na vrhu. Sve to je Jakov bez jauka podnosio. Jedino što je odgovarao bilo je: - Nikada!

STALJIN ODBIJA ZAMJENU

Nepoznate su pojedinosti pregovora o zamjeni Jakova Džugašvilija za generala Fridriha Paulusa. Da li je Staljin mogao pristati na takvu zamjenu, teško je odgovoriti. No, poznato je da su Njemci dobili Staljinov odgovor poslat preko predsjednika Crvenog krsta, grofa Bernadota: - Vojnika za maršala ne mijenjam. Takva odluka odredila je sudbinu, kako Jakova, tako i drugih vojnika koji su se našli u zarobljeništvu.
Nezavisno od takve Staljinove odluke, bez njegovog znanja, formirane su obavještajne službe radi spašavanja Jakova Džugašvilija. Jedna grupa obavještajaca, u kojoj su bila tri Španca, prebačena je u Njemačku u rejone koncentracionih logora, ali je - koliko se zna - bila otkrivena i likvidirana. Bez obzira na sudbinu te grupe na istom zadatku radili su i ubačeni ruski agenti, ali i oni bez uspjeha.

POTONJE SASLUŠANJE I SMRT

Kada se u logoru saznalo o porazu Njemaca kod Lenjingrada, Jakov je govorio zatvorenicima: - Nastupa zalazak fašističkoj Njemačkoj! Hitleru će ubrzo kraj!
Te njegove izjave primio je jedan od provokatora koji se nalazio među zatvorenicima. To je ubrzalo Jakovljevu pogibiju. Hitlerovci su već spremili operaciju „Kugelj” (metak – kuršum).
Zbog tih izjava Jakova su pozvali na posljednje saslušanje. Ovog puta zatvorenik je počeo prvi da govori:
- Ja sam bio u pravu kada nijesam sumnjao u pobjedu Crvene armije. Ima na svijetu pravde!
- Švajgen, rote gezindelj – počeo je da se dere esesovac. – Rings herum! (Ćuti crvena ološi! Na lijevo krug!)
O operaciji „Kuršum” logorski gestapovci sačinili su izvještaj: - Jakov Dzugašvili se pobunio, odbio je uveče da svrati u baraku, potrčao je ka „pojasu smrti” kraj žičane ograde, a na povik stražara odgovorio je: - Pucajte! Zatim se bacio na žicu kojom je tekla električna struja visokog napona...
Istina je, ipak, drugačija. Naime, po naređenju šefa logora Jakov je strijeljan 14. aprila 1943. godine, zatim su njegovo tijelo bacili na logorsku žicu i napravili snimak. Tobože - Jakov je ubijen pri pokušaju bjekstva. Tako je okončan život Jakova – Jaše Džugašvilija.

STALJINOVA NOVA ŽENIDBA

Staljin se 1918. godine oženio sa Nadeždom Sergejevnom – Alilujev, iako je od nje bio stariji 23 godine. Od 1919. godine radila je u sekretarijatu Vladimira Iljiča Lenjina, vođe sovjetske revolucije, gdje su joj povjeravali najodgovornije poslove.
Sin Vasja rodio se 1921. Postavši majka ona je, naravno, imala potrebu za pažnju i brigu supruga. Međutim, Staljin je bio ravnodušan prema ženi, nije se slagao sa njenim mišljenjem i molbama. Istina, Vasju je volio i, ako bi se ukazivalo slobodno vrijeme, poigrao bi se sa njim. Tom sinu je, ipak, dozvoljavao mnogo toga, što će se kasnije odraziti u njegovom karakteru – u oholosti, bahatosti i sl. Osim majke, o njemu se brinula i dadilja Bičkova.
Kao treće dijete u Staljinovoj porodici rodila se 1926. godine kćerka Svetlana. Neslaganja, čak do veoma mučnih scena nastavljen je život Staljina i supruge mu. Ona se raspravljala sa njim, prigovarala mu i sa posebnim gnjevom govorila o tome što je Staljin posebno približio sebi Lavrentija Beriju, najmračnijeg i najgoreg njegovog saradnika.
- On je nitkov, ja neću sjesti sa njim za isti sto – nije izdržala jednom.
Staljin je odgovorio kategorično:
- Gubi se napolje, to je moj drug, dobri čekista, ja mu vjerujem.
Ona je pokušala da ubijedi muža da on, ustvari, podržava one koji zbog svoje karijere i ličnog blagostanja stvaraju kult njegove ličnosti. To je bio razlog njenog veoma teškog položaja i životu u porodici. Svakodnevno su se nastavljale prepirke ne samo o političkim, već i svakodnevnim, životnim pitanjima. (Nastavlja se)

Priredio: Vujadin ŠARANOVIĆ
OD SUPRUGE TRAŽIO DA ŠPIJUNIRA LENJINA
U odnosima Staljina sa suprugom Nadeždom Alilujevom vrlo rano su se pojavile pukotine. Inače, on se prema ženama odnosio bez uvažavanja. Nadežda je odmah osjetila ohol i prezriv odnos muža. Jednom prilikom, kada ju je Staljin zamolio (ustvari, naredio joj) da ga redovno obavještava šta govori Lenjin, sa kim se sastaje, kome se upućuju njegovi šifrovani telegrami i kakav je njihov sadržaj, a ona kategorično odbila - nastao je skandal. Išlo je to, čak, dotle da su je, decembra 1921. isljučili iz partije kao “anarho-sindikalca”. Na Lenjinovu ličnu intervenciju, ta odluka je ukinuta.

“STALJIN NIJE ŽELIO SVJEDOKE”
Kada je februara 1944. oslobođen Poznanj, odmah je osposobljen aerodrom gdje su locirani vojni avioni koji su održavali vezu sa Moskvom. Prevodilac u štabu jedne od armija bila je Jelena Rževska, koja je kasnije postala pisac. U dokumentarnoj povijesti „Daleka tutnjava”, ona piše: “Iz štaba Fronta mi smo bili upozoreni telefonski da će kod nas, prije odlijetanja u Moskvu, napraviti pauzu jugoslovenski general, koji odlazi kod Staljina. Bio je to Milutin Stefanović, koji je bio sa Jakovom Džugašvilijem u fašističkom koncentracionom logoru. Milutin Stefanović nije otputovao u Jugoslaviju već je riješio da ispuni molbu i želju Jakova Džugašvilija, da uruči njegovo pismo Staljinu. Staljin je čekao jugoslovenskog generala. Nikada više ja nijesam čula o njemu. Staljin nije želio svjedoke...” Jelena Rževska, zajedno sa grupom drugih oficira, pratila je na Poznanjskom aerodromu generala Stefanovića, koji je odletio u Moskvu. Dalje su se njegovi tragovi izgubili. Nije poznato da li je uspio da preda Staljinu pismo sina Jakova.

 

[igracina]

JOSIF VISARIONOVIČ - STALJIN I NJEGOVA PORODICA:

Život uz diktatora

Alilujeva „iznenada umrla” (4.)

Godine 1931. na službeni put u Berlin spremao se brat Nadežde Alilujeve, Pavel, komesar – ministar Autotenkovske uprave Crvene armije. Te godine Nadeždi je bio 30. rođendan. Brat ju je pitao kakav poklon da joj donese. Obično žene maštaju o modernim cipelama i garderobi, kozmetici, o prstenju i drugim predmetima za uljepšavanje. Međutim, ona je imala samo jednu molbu, da joj donese - pištolj. Čudna je bila ta želja. I zaista, brat je poklonio sestri mali „valter”.

NADEŽDINO SAMOUBISTVO

Staljin, naravno, o tom poklonu nije znao, a ona je poklon dobro krila. Poklon je iskoristila tako što se, u noći 9. novembra 1932. godine, ubila, u sobi kremaljskog stana...
U ljeto 1903. godine Josif Džugašvili je spasio dvogodišnju Nadeždu Alilujevu, koja je bila upala u vodu. Sada ju je otjerao u smrt.
Prije nego je napustila svijet N. S. Alijujeva ja ostavila pismo. Njegova sadržina bila je poznata ljudima „na vrhu”. Siže je bio da se odlučila na takav korak, jer ne može da gleda kako se partijski vođa kotrlja nizbrdo i kalja svoj autoritet, koji se ne tiče samo njega već i njegove partije.
U novinama su objavili saopštenje da je u noći, 9. novembra, N. S. Alilujeva „iznenada umrla”. O uzroku smrti - ništa...
Poslije tog događaja, Staljin je ostao usamljen i više se nije ženio. Svoje veze sa ženama nikada nije objelodanjivao.
Tako je smrt N.S.Alilujeve označio još jedan tragičan kraj života, jednog od članova Staljinove porodice.
A šta se dalje dešavalo u njegovoj porodici, tj. kakav je bio životni put njegove djece Vasilija i Svetlane?

VASJA KAO “MALI BOG”

Staljin je volio malog Vasju, kao i svi u porodici. Razmažen je od malih nogu, što je uticalo na njegov neuravnotežen, nepredvidivo eksplozivni karakter. Učio je u specijalnoj školi zajedno sa djecom poznatih ljudi i rukovodilaca u Rusiji.
O tome kakav je bio odnos prema njemu u toj školi govori ovaj primjer. Njemački jezik predavala je Ljudmila Zaharova – Uvarova, koja je, prije dolaska u tu školu, morala popuniti šest anketa, gdje je, uz ostalo, navela sve rođake, do sedmog koljena. Direktor škole upozorio je da će ona predavati u posebnom odjeljenju. Dao joj je dnevnik sa spiskom učenika. Na kraju spiska bilo je samo ime Vasilij, bez prezimena.
- Znate li ko je to? – upitao je direktor. Ona je odgovorila da ne zna.
- To je sin druga Staljina – izgovorio je skoro šapatom.
- Razumijete li?! Sin druga Staljina! Nikada nikome, ni u kom slučaju ne govorite da sin druga Staljina uči u našoj školi. Dnevnik čuvajte kao zenicu oka. On može da dospije u neprijateljske ruke. Vi možete pitati sina druga Staljina, možete ga prozivati kod table, no nikada mu ne stavljajte primjedbe! Nijednu! Zapamtite to!
Na prvom času nastavnica je čitala odlomak iz knjige: „Doživljaji barona Minhauzena”, a učenici su trebali da prepričavaju na njemačkom. Za vrijeme čitanja, na glavu nastavnice doletio je papirni bijeli golub. Od iznenađenja nastavnica je skočila sa stolice; razredom se razlegao smijeh. Uvarova se uzdržala i nastavila da čita. No, na nju je ponovo doletio “golub”.
- Ko je to napravio? – upitala je nastavnica? Recite, ne plašite se da priznate svoju krivicu?
Iz klupe koja je bila kraj prozora, ustao je mršavi dječak, uskih ramena – sjećala se kasnije Zaharova.
Zabacivši glavu, jasno, razgovijetno je progovorio: - Svoju krivicu? A kakva je to krivica, želio bih da znam.
- Kakva krivica? ponovo je upitala Uvarova. Baciti papirnog goluba na vašeg nastavnika, po vašem mišljenju, je li to lijepo?
- Eto tako - nastavio je Vasilij. - To sam ja uradio. Ja sam oba goluba poslao vama kao pozdrav, nazovite to kako hoćete. Jeste li razumijeli..?

OBUKA ZA SAMOVOLJU

Vasja često nije dolazio u školu, napuštao je časove, uz to, nikada nije objašnjavao zašto ne dolazi na nastavu. O tome ga niko nije ni smio pitati. Iz njemačkog jezika nikada nije pisao domaće zadatke, odbijao je da prepričava priče koje su čitane u odjeljenju. Izgovarao se uvijek na isti način: - Ne osjećam se dobro...
Na jednom od časova Uvarova se obratila Vasiliju:
- Prepričaj mi, molim te, šta sam sada čitala.
- Nešto mi se ne prepričava.
- Ne osjećaš se dobro? – upitala je ona.
- Ne, ovaj put sam potpuno zdrav i jednostavno ne želim, i to je sve...
Nastavnica mu je dala ocjenu „ne zadovoljava”.
Istoga dana pozvao je direktor škole.
- Šta je ovo, jeste li poludeli? – zgrabio je sa stola dnevnik i nastavio: - Šta je to – „ne zadovoljava”?
- Vasilij nije htio da prepričava; on neće. Osim toga, on nikada ne piše zadatke.
- Za takvu samovolju – izjavio je direktor – vi se sa našom školom možete pozdraviti. Očigledno, vi ste zaboravili naš razgovor. Ponavljam: nikada, ni u kom slučaju nemojte da dajete Vasiliju nikakve primjedbe, nikada mu ne pišite slabe ocjene! Nikada!
- A, ako on neće da odgovara lekciju? – upitala je nastavnica. – Šta da radim tada? Kakav je to primjer za ostale učenike?
Direktor je svečano izgovorio: - Sin druga Staljina je primjer za sve učenike na svijetu...

VASILIJ OFICIR CRVENE ARMIJE

Po očevoj direktivi Vasilij je poslije škole pošao u redove Crvene armije. Upisao se na više školu vojnih avijatičara u Krasnodarskom kraju. Odmah su počeli konflikti sa pitomcima vojne akademije i sa profesorima. On je kršio disciplinu, bio neposlušan, nije trpio primjedbe na svoj račun od bilo koga. Naravno, školu je završio i počela je njegova vrtoglava karijera. Volio je da citira riječi pjesme: “Svi smo mi od rođenja krilati...”
U diviziji Vasilij je bio avijatičar samo nekoliko mjeseci. Komanda divizije nije znala šta sa njim da radi. Redovno je dolazio na posao pijan. U takvom stanju nije mu sa smjelo povjeriti upravljanje avionom. Kako postupiti da se ne izazove gnjev njegovog oca?
U sličnim prilikama važila je nigdje ne pisana formulacija: - Skinut sa rada, sa napredovanjem u službi. Tako su i njega kao „jednog od najboljih” poslali na komandni fakultet Ratno–vazdušne akademije. Vasja je i tamo nastavio da se ponaša izazovno. Strasno se odao alkoholu, pravio je skandale, odbijao da izvršava naređenja, u svim prilikama isticao da je on Staljinov sin.
Kada je počeo Veliki Otadžbinski rat, komanda je odlučila da skloni kapetana Vasilija od opasnosti; postao je inspektor – avijatičar Uprave Vojnih vazdušnih snaga SSSR-a.

EKSPRESNO NAPREDOVANJE

Januara 1943. na njegovo uporno traženje, Vasja je postavljen za komandanta lovačkog avio-puka. Ta dužnost zahtijevala je lično učešće u vazdušnim bitkama, tako da je Vasilij izveo 27 bojevih letova. Oborio je neprijateljski avion „foke vulf 190” i za ratne uspjehe dobio dva ordena Crvene zastave, Orden Aleksandra Nevskog i Orden Suvorova II stepena. Uz to, zvanja su mu dodeljivana preko reda. Na početku rata bio je kapetan, ubrzo postao major, pa potpukovnik, a već 1942. – pukovnik. U januaru 1944. već je komandant Lovačke avio-divizije.
Evo njegove ratne karakteristike: “Posjeduje dobre organizatorske sposobnosti i osobine jake volje. Taktički je pripremljen dobro, stručno se razumije u operativnim situacijama. Zajedno sa pozitivnim osobinama, pukovnik V. J. Staljin ima niz velikih mana. Po karakteru je prgav i naprasit, dozvoljava plahovitost, ima slučajeva tuča sa potčinjenima. U ličnom životu dozvoljava postupke koji su nespojivi sa položajem komandanta divizije koji zauzima, bilo je slučajeva netaktičnog ponašanja na večerima letačkog kadra, grubosti u odnosu prema pojedinim oficirima, lakomislenog ponašanja, odlazaka traktorom sa aerodruma i grad Šaulaj, sa konfliktom i tučom sa stražom NKVD. Stanje zdravlja je slabo, posebno u posljednje vrijeme, ličnim treningom se bavi malo, što dovodi do gubljenja navika u letačkoj pripremi.
Svi ti nabrojani nedostaci u znatnoj mjeri umanjuju njegov autoritet kao starješine i nespojivi su sa položajem komandanta divizije koji zauzima”. Ovu karakteristiku potpisuje general–lajtant avijacije Belicki 25. januara 1945. a saglasan sa istom je general–pukovnik avijacije Papivin.
Iz navedene karakteristike može se zaključiti da su generali Belicki i Papivin bili principijelni, pošteni i hrabri ljudi. Oni su mnogo rizikovali. Ako Staljin pročita negativnu karakteristiku za svoga sina, progoniće njene autore, poniziti ih u vojnom zvanju ili čak otpustiti iz armije i poslati u gulag.

SINOVI ISTOG OCA

Kada se ta karakteristika uporedi sa ocjenama koje su rečene za Jakova Dzugašvilija postavlja se pitanje: kako to da sinovi istog oca mogu biti vaspitavani različito i u životu biti potpuno drugojačiji ljudi.
Negativna karakteristika, ipak, nije uticala na Vasilijevu karijeru. Februara 1945. postavljen je za komandanta druge divizije, koja je bila u korpusu, kojim je komandovao dvostruki heroj Sovjetskog Saveza general-pukovnik J. J. Savicki.
Savicki je u sjećanjima zapisao:
“To se dogodilo u Njemačkoj krajem rata. Prije toga ja sam samo čuo o njemu: Vasja Staljin, svemogući Vasja Staljin! Ne treba kriti, pred njim su se svi klanjali, bojali ga se. I evo, dolazi naređenje - postaviti Vasilija Staljina za komandanta divizije, kod mene, u korpusu. To je bilo potpuno iznenađenje. Svi misle: neprijatnosti sada nećeš izbjeći. Priznajem, da sam se i ja malo uplašio; sin takvog oca...
Stiže u korpus Vasilij. Isto me odmah iznenadio, sa svitom; ađutant i četiri agenta tajne policije. Ja sam mu rekao da treba, kako je red, da primi diviziju. On je nemarno odmahnuo: - Koješta, ima vremena. Od sjutra stupam u komandu. Tada je moj karakter došao do izražaja.
- Pričekajte, odgovorio sam mu. – Ovdje ja komandujem korpusom! Budite dobri, pa radite tako kako ja kažem.
- Neću – čuo se odgovor.
- Radićete kako ja kažem...
Ja se mogu sjetiti dosta njegovih ispada koji užasavaju, poslije kojih su iz Moskve dolazila uputstva; stvari zataškali. Ipak, do Staljina su stigli izvještaji o rđavim Vasilijevim postupcima. I jednoga dana stigao je njegov telegram: - Ne treba činiti nikakve izuzetke za sina.
I pored toga, Vasja je već 1945. komandant avio korpusa, a 1946. pomoćnik komandanta Moskovskog vojnog okruga, te postao general.



Na Crvenom trgu 1. maja 1952 god. održana je parada vojske Mokovskog garnizona. Kada su kaldrmom išli tenkovi, prema Trgu se približavala armada vojnih aviona. Odjednom, jedan od njih se spustio i projurio iznad trga. Staljin, koji je stajao na tribini Mauzoleja, bio je ljut, zahtijevao je da mu saopšte ime huliganskog pilota. Ispostavilo se da je u avionu bio Vasilij Staljin, koji nije upravljao avionom, jer su mu ljekari zabranili, ali je pilotu naredio da poleti nisko nad Crvenim trgom. Incident je prošao bez kazne.
Početkom marta 1953. Vasilija su dovezli kod oca koji je umirao. U toj situaciji on se loše snalazio. Kad je vidio oca kako umire, razum mu se pomutio. Izjavljivao je da se radi o neprijateljskom činu, da su ga „ubili” i prijetio da će se osvetiti „zlikovcima”.
(Nastavlja se)

Priredio: Vujadin ŠARANOVIĆ
VASJA SE PONAŠAO KAO “TATIN SIN”
Jednom prilikom je Vasilij, tada visoki vojni rukovodilac, rekao ocu da po njegovom i mišljenju mnogih stručnjaka ruska avijacija daleko zaostaje za anglo-američkom. - Naravno, za to su krivi špijuni i saboteri, na čelu sa glavnim maršalom avijacije Novikovom, ustvrdio je general Vasja. Staljin je, naravno, povjerovao sinu i maršal Novikov, dvostruki heroj SSSR-a, uhapšen je i – kao i mnogi njemu slični - bez ikakve krivice, sve do 1954. godine proveo u zatvoru. Njegovu podmoskovsku daču zauzeo je Vasilij i tamo imao lični konjušnicu, najbolje trkačke konje koje je darivao gostima...

VASILIJ SMJENJIVAO SVOJE NASTAVNIKE
Vasja jednom nije bio u školi nedelju dana. Njegova nastavnica Uvarova se sjeća: “Odjednom je došao u toku časa. I ne slušajući me počeo je nešto da pjevuši. Ja sam zaćutala. On, takođe. Kad sam počela da objašnjavam novo gramatičko pravilo, on je nastavio da pjeva. Upitala sam: - Da li ti ja smetam? - Ne – odgovorio je osmjehnuvši se – nastavite...” Vasja je direktoru rekao da nastavnica daje učenicima da čitaju nešto iz svoje biblioteke, a i da učenici donose svoje knjige. Poslije tog „kriminala”, izlazeći iz škole, nastavnica je primijetila crna kola koja su dovozila i odvozila Vasilija. Sjutradan Uvarovu je pozvao direktor škole. - To je nazamislivo – rekao je. Potrudite se da pripremite svoj odlazak kako treba... Nastavnica Uvarova više nije predavala u toj školi...

 

[igracina]

JOSIF VISARIONOVIČ - STALJIN I NJEGOVA PORODICA
Svetlanina lutanja i padovi (5.)

Ubrzo poslije očeve smrti, general-lajtant Vasilij Staljin preveden je iz aktivne službe u rezervnu, bez prava da nosi uniformu. Određena mu je penzija. Nastavio je da pijanči... Uhapšen je zbog pronevjere državnih para i osuđen na osam godina robije. U očajanju, pisao je Nikiti Hruščovu molbu za pomilovanje. Susretu Hruščova i Vasilija prisustvovao je šef KGB – SSSR-a A. N. Šelepin. On se sjeća: “Vasilij je kleknuo, molio je, plakao je, kleo se... Hruščov, zagrlivši Vasju, takođe je plakao, dugo su govorili o ocu”. Poslije tog susreta, oslobođen je zatvora, vratili su ga u partiju, vratili mu generalsko zvanje i nagrade...
Umjesto da bude zahvalan i počne normalan živo, nastavio je sa pijankama, lumperajima... U pijanom stanju vozio je auto i jednom prilikom usmrtio stranog diplomatu. Ponovo je uhapšen. A kada je Hruščov čuo za to vikao je na sav glas: “Šta da radim? Zatvoriti ga - propašće! Ne zatvoriti ga, takođe će propasti!”
Na kaznu od pet godina progonstva poslali su ga u Kazanj, gdje je živio sa svojom prvom ženom. Stalno pijanstvo i trovanje organizma učinilo je svoje. Teško se razbolio i umro 19. marta 1962. u 41. godini života. Sahranjen je na Arhskom groblju u Kazanju. Imao je sedmoro djece, četvoro svoje i troje usvojenih.

SVETLANA - STALJINOVA MEZIMICA?

Treće dijete u Staljinovoj porodici bila je Svetlana, rođena u Moskvi 28. februara 1926. Njena majka Nadežda Alilujeva se odnosila prema Svetlani veoma brižljivo, ali strogo. U svojim sjećanjima Svetlana je zapisala:
“Samo prvih mojih šest i po godina bile su tople sa mamom, i one su ostale u sjećanju, kao sunčano djetinjstvo. Pamtim mamu veoma lijepu, skladnu, koja miriše. Ja sam bila potpuno predata u ruke dadilji i vaspitačici. Kao najvažnije, ona je smatrala naše obrazovanje i estetsko vaspitanje. Poštenje, rad, istina bili su za nju najvažniji...”
Poslije samoubistva majke, tragedija djevojčice bila je velika, pa je u daljem vaspitanju i životu veoma mnogo zavisila od oca. Staljin je volio Svetlanu, ispunjavao joj je svaku molbu, čak i prohtijeve. Svetlana nije mogla pravilno da kaže svoje ime i nazivala je sebe Setankom. Prema njoj, maloj sestri, toplo se odnosio najstariji brat Jakov-Jaša. U knjizi “Samo jedna godina” – Svetlana se sjećala: “Iako je on bio mnogo stariji od mene, on je bio moj veliki drug, mnogo veći nego moj rođeni brat Vasilij.”

LJUBAV U SEDAMNAESTOJ

U svojoj 17-oj godini upoznala se i zaljubila u Alekseja Kaplera (39), autora scenarija filmova „Lenjin u Oktobru”, „Lenjin 1918.” i drugih. O njenim susretima sa Aleksejem, Staljina su obavještavali agenti koji su je pratili. Staljin je bio uznemiren i vodio je ljutite razgovore sa kćerkom.
- Meni je sve poznato. Tvoj Kapler je engleski špijun, govorio je otac. Svetlana se pravdala: - Ali, ja ga volim!
Na takve Svetlanine riječi Staljin je reagovao veoma burno, izgovario grube riječi, prijetio...
Kapler je uhapšen i poslat na Vorkutu. Iz vorkutskog logora napisao je pismo Staljinu, kojim izjavljuje da je nevin i moli da ga pošalju na front. Dobivši pismo, Staljin je zahtijevao od Berije informaciju o Kapleru, a ovaj mu kratko odgovorio: - Kapler ima sestru u Francuskoj. Sastajao se sa američkim dopisnicima. Ne priznaje da je kriv, ali ga razotkrivaju obavještajni podaci!
Tako je zapečaćena sudbina Alekseja Kaplera i Svetlanina prva ljubav.
Svetlana je uspješno završila studije na Istorijskom institutu. Specijalnost joj je bila Nova istorija SAD. O svom opštem utisku i znanju koje je stekla na fakultetu piše u knjizi “Samo jedna godina”: “Na univerzitetu sam studirala istorijske i socijalne nauke. Došla sam do zaključka da taj teorijski marksizam i komunizam koji smo izučavali nije imao nikakve veze sa realnim životom u SSSR-u. Naš socijalizam bio je nekakav čudni hibrid; birokratsko–kasarinski režim, gdje je tajna policija podsjećala na njemački Gestapo, a zaostala poljoprivreda na selo 19. vijeka...”

PRVI BRAK

Poslije završetka studija odbranila je disertaciju na temu: “Tradicija ruskog realizma u sovjetskom romanu” i postala kandidat filoloških nauka. Dobro je vladala engleskim i uradila prevode nekoliko knjiga sa tog jezika.
Čudna je bila njena politička pozicija. U partiju su je primili 1951. ukoravajući je da je nedolično da kćerka takvog oca bude van partije. Po njenom sjećanju i kazivanju njena aktivnost u partiji svodila se samo na puko prisustvo. Ipak, na jednom od sastanaka istupila je i izrazila neslaganje sa odlukom suda koji je osudio književnike Sinjavskog i Danijela na sedam godina zatvora, zbog „klevete sovjetskog uređenja”.
Takvo istupanje nije bilo prihvatljivo za Institut književnosti A.M.Gorki gdje je radila i ubrzo je napustila posao u Institutu.
Prvi njen muž bio je Grigorij Morozov, po nacionalnosti Jevrej. Taj brak Staljin nije zabranjivao, ali nije bio na svadbi, niti je njenog muža ikada vidio! U tom braku rodio se sin koji je dobio ime po djedu - Josif. Brak se raspao nakon tri godine i ona je sama vaspitavala sina. Sličnu sudbinu imao je i njen drugi brak sa jednim od daljnih rođaka, Ivanom Svanidze.
Na kraju je Staljin riješio da novog, dostojnog muža za svoju kćerku sam odabere. Kada je upoznao Jurija, Ždanovljevog sina, riješio je da upravo taj bude prestižni Svetlanin muž. Bila je, dakle, primorana da se uda za čovjeka kojeg nije poznavala i nije voljela. Iz tog braka rodila se kćerka Katja.
Međutim, zajednički život Svetlane i Jurija nije bio skladan, tako da je došlo do razvoda 1952. još dok je Staljin bio živ. Poslije razvoda Svetlana je sa djecom napustila Kremlj.

SVETLANA SE OKREĆE RELIGIJI

Ubrzo je saznala da joj je otac na samrti. O tome je zapisala: “Suparnici i protivnici bili su uništeni. Zemlja i partija priznavali su njegovu vlast kao vlast jednog čovjeka. Sve je ućutalo i, reklo bi se, pokorilo se. Njemu su laskali i van granica SSSR-a. On bi morao biti srećan, da živi i uživa u punom životu, da voli svakog i sve okolo. No, on ti nije mogao. On se nije radovao svojoj žetvi. Bio je duševno opustošen, zaboravio je sve ljudske simpatije, mučio ga je strah, koje se pretvorio posljednjih godina u pravu maniju gonjenja, jaki nervi na kraju su popustili. Manija nije bila bolesna fantazija; znao je da ga mrze i znao je zašto...”
Po njenom kazivanju ništa od nasljedstva nije dobila, čak ni dio ogromne očeve biblioteke, koju je počela da sakuplja njena majka. Pisala je u tom smislu i premijeru Bulganjinu, ali odgovora nije bilo. Da li spontano ili ne, Svetlana se 1962. okrenula religiji. Sastala se sa moskovskim sveštenikom, ocem Nikolajem koji ju je krstio grčkim imenom Fotina.
U oktobru 1963. u jednoj vladinoj bolnici, Svetlana se upoznala sa indijskim građaninom Bradžešom Singhom. On je bio sin bogatog radže. Bio je neizlječivo bolestan, a stariji od Svetlane 17 godina. Iako zakon nije zabranjivao brak sa strancima, njoj su taj brak zabranili A .I. Mikojan, M.A. Suslov i A.N. Kosigin. Zbog toga su njih dvoje živjeli u vanbračnoj zajednici oko dvije godine. On je umro 1966. godine. Urnu sa njegovim prahom Svetlana je ponijela u Indiju, u selo Kalankar, na obali Ganga. Poslije ceremonije sahrane, odlučila je da se ne vraća u Sovjetski Savez. Napustila je i svoju djecu, u trci za „slobodom i srećom”...

EMIGRACIJA I LUTANJE

Još 1963. Svetlana je napisala „Dvadeset pisama prijatelju”. Plašeći se pretresa, konfiskacije rukopisa, preko ambasade Indije u SSSR-u rukopisi su dospjeli u Indiju na čuvanje. Iz Indije Svetlana se seli u SAD. Pri dočeku na aerodromu u Njujorku bilo je i podrške i pogrda...
U njujorškom hotelu „Plaža”, 1967. godine, održala je pres konferenciju za preko 500 novinara, fotografa, TV snimatelja. Izjavila je da je doputovala da živi u Americi da „spasi svoju savjest i svoju knjigu”.
Tim povodom Orijana Falači je pisala: “Svetlana je postala roba koju treba prodavati. Isto tako kao hiljade drugih stvari koje se reklamiraju u novinama, časopisima, na radiju i televiziji. Ona živi u Njujorku, tamo joj je komercijalna cijena...”
Izdavač „Harper end rou” objavio je Svetlanine memoare po rukopisu „Dvadeset pisama prijatelju” kojeg je iz Indije donijela sa sobom. Poslije izlaska knjige njena popularnost je rasla, ali ona se tako ponašala da se nijesu mogli objasniti njeni postupci. Na jednom od prijema na privatnoj farmi Džordža Kenana, bivšeg ambasadora SAD-a u SSSR-u, pozvala je sve prisutne i obratila im se: “Prisustvujete svečanom trenutku; ja spaljujem svoj sovjetski pasoš!” Bacila ga na užareni ugalj koji je bio pripremljen za roštilj. Pasoš je planuo i začas se pretvorio u pepeo.
Ta „priča” bila je vanredna senzacija za medije: Staljinova kćerka pali sovjetski pasoš!

PONOVO U BRAKU

Marta 1971. Svetlana se vjenčala sa arhitektom Vilijamsom Pitersom. No, i nova sreća bila je kratka - brak je trajao manje od mjesec dana. Na jednom od čestih banketa pred gostima je ošamarila muža, a drugom prilikom je prosula čitav bokal viskija u lice domaćice večeri, zbog čega je bila istjerana sa banketa...
Iz Amerike ubrzo je otputovala u Englesku. O tome je „Špigl” pisao: “Posljednjih godina života u Engleskoj, Svetlana je počela da razmišlja da je izdala svojeg oca. - Moj otac, izjavila je jednom - strijeljao bi me za sve što sam učinila”.
Godine 1974. Svetlana je izdala u Indiji svoju treću knjigu „Daleki zvuci”. Zbog nerada i razuzdanog novog života njen novac je brzo nestajao. Istina, polovinu čitave sume koju je dobijala u vidu honorara od izdavača, dala je dječjim dobrotvornim organizacijama Indije.
Lutajući po svijetu Svetlana nije vidjela svoju djecu. No, 10. novembra 1984. obratila se ambasadi SSSR-a u Londonu i tražila dozvolu da se vrati u domovinu, što joj je i dozvoljeno.
Ipak, majka koja je napustila svoju djecu i živjela bez njih 17 godina, nije mogla ni očekivati njihovu vatrenu ljubav i topla osjećanja. Kalja joj nije ništa oprostila i nije htjela ni da se sretne sa majkom. Sin Jakovov, Jevgenij, pozvao ju je kući i dočekao tetku sa gruzijskom darežljivošću i ljubaznošću. Kroz nekoliko dana cinkarila ga je Generalštabu, pismom sa žalbom na bratanića i zahtjevom da se provjeri - od čega živi!?
Potom je sa kćerkom Olgom, iz braka sa Pitersom, otputovala u Tbilisi. Ništa nije da radila, sem išla u crkvu. Zatražila je da napusti SSSR i dozvoljeno joj je. Sa kćerkom se opet obrela u SAD. No, njena popularnost je naglo opala, a honorari bili sve manji.
Maja 1991. putuje u Pariz gdje joj je jedno izavačko preduzeće premilo da izda knjigu “Rusija za unučad”. Iz Pariza, pak, traži da joj se dozvoli stalni boravak u Indiji. “Živjeti u Indiji je moja zavjetna želja” – izjavljivala je. Nije joj udovoljeno... (kraj)


“KNJIŽEVNICI SU NEOBRAZOVANI BOEMI”
Za vrijeme školovanja, koje je uspješno završila, Svetlana je mnogo čitala, ispoljavala interesovanje prema istoriji, književnosti i umjetnosti. Prije odluke šta da studira obratila se ocu, sa željom da upiše Filološki fakultet. Staljin je bio protiv: “Hoćeš da budeš književnik? Nešto te vuče u te boeme. Oni su svi neobrazovani i ti hoćeš da budeš takva. Ne, ti stekni dobro obrazovanje, makar na istorijskom. Treba znati istoriju društva. Izuči istoriju, a zatim se bavi čime hoćeš...” Prihvatajući očevo mišljenje, upisala se 1943. na Istorijski fakultet Moskovskog državnog univerziteta i uspješno ga završila.

BILA JE “DRESIRANO PSETANCE” ZAPADA
Nakon povratka u Moskvu, Svetlana je na aerodromu novinarima izjavila: “Dospijevši u zapadni ‘slobodan svijet’, ja u njemu nijesam bila slobodna ni jedan dan! Tamo sam bila u rukama biznismena, advokata, političara, izdavača koji su pretvarali ime moga oca i moj život u senzacionalnu robu. Ja sam tih dana postala voljeno dresirano psetance Si–Aj–Ej, onih koji su stigli čak dotle da su počeli da mi govore, da moram da pišem, o čemu i kako...” “Moj život u inostranstvu postepeno je gubio svaki smisao. Posljednja kap za donošenje odluke o vraćanju u domovinu bila je bolest moga sina, i odsustvo vijesti o mojoj kćerki, koja živi na Kamčatki. Ja jednostavno nijesam mogla da trpim odlaganje i napisala sam molbu. Osjećam se srećno, ja sam se vratila kući...”