Upitala me Jelena šta znači živjeti. Prvo što mi je palo na pamet je "postojati", a onda sam shvatila da to nije dovoljno precizna odrednica. Prvo treba razgraničiti dva pojma, a to su "živjeti" i "osjećati se živim". Ako posmatram segment "živjeti", u smislu disanja, otkucaja srca, jedenja, pijenja, spavanja, onda je odgovor "postojati" više nego prihvatljiv. Dišem, kuca srce, trepćem...Postojim. Mada, znajući moju Jelenu, mogu se zakleti, kako Bećković kaže, u obe ruke, naročito desnu, da je baš imala na pameti segment "osjećati se živim". I rekla je da je to kad osjetiš životnu radost. Ja ipak mislim da nije samo to. Mislim da čovjek može da se osjeti živim svaki put kad nije ravnodusan. Kad je srećan do 74. neba, kad postigne neki svoj cilj, kad se osjeca ponosno i/ili samozadovoljno, ali i onda kad ga cijelo tijelo boli, kad pretjera sa vježbama, onako kao ja juče, kad osjeća u kakvim je govnima i ulaže nadljudske napore da ne potone i onda kad je tužan. Kad mu se srce razbije u milion komada, kad bol više nije fizička nego emotivna. Sve to se smjenjuje, i ne mogu reći da je ravnomjerno raspoređeno, niti da najavi kad će da promijeni pristup. Kao na rolerkosteru. Penješ se nevjerovatnom brzinom, a onda, iz čista mira, propaneš. Tako i u životu. Pod nabojem emocija se penješ "nebu pod oblake",a već u sledećem padaš u neki ambis. Nepredviđen, nenajavljen i naizgled nepremostiv. I dok osjećaš uzbuđenje - živ si. Onog trenutka kad prestaneš da osjećaš uzbuđenje, prestaješ da živiš. Samo postojiš.