Šta zamerate..?

promenila bih jedan centar u mozgu. da prestanem da mislim....i da se secam....i da ovako tiho curim i nestajem u ovom dosadnom i neprestajucem bolu.......i da sebe konacno, opet, cujem kako se smejem, ali zaista smejem, ispunjeno i od srca.....a to nisam od..................................skoro sam postala svesna da odavno, tj. odkad je otisao, nisam cula sebe da se smejem...jesam, ali to je neka tuzna kopija smeha....i neka cudna kopija mene koja je sva spolja....od glave do pete...a nekako, kad zavirim u sebe..........
gde su granice nasih nestajanja? kada ono pocinje, kada prestaje? zna li mu se pocetak i kraj? i da li to znaci da gubimo polako sebe ili se samo menjamo? da li i neko nestajanje znaci novi dolazak, ustvari? neke nove sebe.....jace, plemenitije...ili samo siromasnije za jos jednu ugasenu ljubav....ili naprotiv, bogatije........i gde je ustvari bogatstvo ako ne u tom beskrajnom carstvu unutarnjeg bica...koje nema ni kraj, ni pocetak, niti prestaje, niti se gubi...samo se upoznaje, svakim danom sve vise..
 
NovaIsta:
promenila bih jedan centar u mozgu. da prestanem da mislim....i da se secam....i da ovako tiho curim i nestajem u ovom dosadnom i neprestajucem bolu.......i da sebe konacno, opet, cujem kako se smejem, ali zaista smejem, ispunjeno i od srca.....a to nisam od..................................skoro sam postala svesna da odavno, tj. odkad je otisao, nisam cula sebe da se smejem...jesam, ali to je neka tuzna kopija smeha....i neka cudna kopija mene koja je sva spolja....od glave do pete...a nekako, kad zavirim u sebe..........
gde su granice nasih nestajanja? kada ono pocinje, kada prestaje? zna li mu se pocetak i kraj? i da li to znaci da gubimo polako sebe ili se samo menjamo? da li i neko nestajanje znaci novi dolazak, ustvari? neke nove sebe.....jace, plemenitije...ili samo siromasnije za jos jednu ugasenu ljubav....ili naprotiv, bogatije........i gde je ustvari bogatstvo ako ne u tom beskrajnom carstvu unutarnjeg bica...koje nema ni kraj, ni pocetak, niti prestaje, niti se gubi...samo se upoznaje, svakim danom sve vise..
UUUHHHHHHH
 
NovaIsta:
promenila bih jedan centar u mozgu. da prestanem da mislim....i da se secam....i da ovako tiho curim i nestajem u ovom dosadnom i neprestajucem bolu.......i da sebe konacno, opet, cujem kako se smejem, ali zaista smejem, ispunjeno i od srca.....a to nisam od..................................skoro sam postala svesna da odavno, tj. odkad je otisao, nisam cula sebe da se smejem...jesam, ali to je neka tuzna kopija smeha....i neka cudna kopija mene koja je sva spolja....od glave do pete...a nekako, kad zavirim u sebe..........
gde su granice nasih nestajanja? kada ono pocinje, kada prestaje? zna li mu se pocetak i kraj? i da li to znaci da gubimo polako sebe ili se samo menjamo? da li i neko nestajanje znaci novi dolazak, ustvari? neke nove sebe.....jace, plemenitije...ili samo siromasnije za jos jednu ugasenu ljubav....ili naprotiv, bogatije........i gde je ustvari bogatstvo ako ne u tom beskrajnom carstvu unutarnjeg bica...koje nema ni kraj, ni pocetak, niti prestaje, niti se gubi...samo se upoznaje, svakim danom sve vise..
Ne treba da ovako patis, ako te on jos uvek zeli treba da pokusate ponovo. Ne postoji nista sto je jace od ljubavi, ne treba je se odreci zbog ponosa. Propustene sanse ostavljaju gorak ukus koji traje beskonacno dugo.
 

Back
Top