Uf, u takvom sam daunu da mi nedostaje puno tih faktora koji bi me ucinili srecnim... ne znam, mozda sam zadovoljan vec onda kad mi dan pocne bez zdravstvenih tegoba i kad se ne suocim sa takvim problemima kod bliznjih... kad pronadjem dovoljno motiva da nasmejem i oraspolozim ovo malo ljudi koji me jos smatraju dragim i zanimljivim i pomazu mi da ne nestanem u ponoru samoce, straha, tuge, beznadja... samo i ta sacica ljudi oko mene je pogodjena raznoraznim teskocama, sve veci trud je potreban da ih razvedrim, biju nas nevolje sa svih strana, a ja imam sve manje energije, i bojim se da cu se ugasiti kao one zvezde koje odumiru, kad i poslednju svetlost budem isijao oko mene ce ostati samo hladne planete i utonucu zajedno sa njima u tamu... ma srecan sam sto jos uvek tinjam...