Ja se svog dede malo sećam, jer sam imala samo 7 godina kada nas je napustio.
Ali imam divne fotografije sa njim, ali i neki fragmenti sećanja ipak postoje.
Bio je visok, stameni Šumadinac, sa dugim brkovima. Strog i pravičan, autoritet za okruženje. U njemu smo mi deca imali zaštitu. Kada napravimo neki dečji "marifetluk", pa nas roditelji počnu grditi, bežali smo kod njega u krilo, kao spas.

Eto, naučio me je pravičnosti, ali i razumevanju i bezuslovnoj ljubavi prema deci.
Drugi deda je bio duhovit i duhovan čovek, povučen i miran po prirodi. Proveo je mnoge godine u zarobljeništvu u Nemačkoj, za vreme II svetskog rata, gde je, silom prilika, naučio više jezika da govori. Često je umeo da nam priča razne događaje iz tog perioda (naravno, one lepše, kao deci, a one ružnije nam je pričao kasnije, kada smo odrasli). Uživala sam slušajući ga kako priča na raznim jezicima, zavisno od sagovornika, koji je znao taj jezik. Od njega sam naučila da treba verovati da svako zlo prođe, i iz svega doživljenog treba izvući ono najbolje.