Sta su nas naucile nase deke?

Setih se dede...da ih ne zaboravimo
deda me je naucio sta?
- na prvom mestu da igram sah :heart:

malo vi malo ja :D imam stosta da prenesem od mog neponovljivog deke
Да никада нигде не касним, да је то веома неваспитано.

Сваког дана смо у тишини листали дневну штампу, рано сам научила да читам и то је нешто што сам радила с њим од малих ногу, и нешто што и данас радим. Иако су ми све вести доступне на један клик, и даље сваког јутра купујем новине. Деда одавно није жив али ето, остала сам привржена том нашем ритуалу.
 
Dedu sam volela više nego svog oca uvek, i dan-danas se desi da moj otac blago ljubomoriše, ali prosto smo bili srodne duše. I on je mene voleo više nego svog sina, mog oca, toliko je to bilo nešto vanzemaljsko.
U ovom svetovnom životu mi je ostalo od njega da je najvažnije državi platiti dug, i nikakav drugi dug ne praviti. Državi prvo plati porez, ma i među prvima se nacrtaj na šalter. Za to mora da se ima.
Volim da se zanimam sa baštom i sad kad ga nema, onako, držim ista mesta svemu...
Nedostaje mi trenutak kad se osmehne, i razverdri se čitav region, dedin osmeh je bio događaj... jer je kao neki Saturn uvek bio smrknut i zabrinut.
Kaže:''Dedino starunče! Dedin prvak sveta!''. 🕊
I could fly with it around the world!
Ne mogu tačno da se setim neke specijalne lekcije, sve što znam je od dede i babe... ali ako budem dobra, nadam se da će mi moj deda biti prva osoba koju ću sresti kad prođe ovaj život.
Da ga nisam srela, ne bih ni verovala da postoji neki život posle.
Bog mi je bio potreban da nekako prevaziđem to što više nismo zajedno.
 
Poslednja izmena:
Ja se svog dede malo sećam, jer sam imala samo 7 godina kada nas je napustio.
Ali imam divne fotografije sa njim, ali i neki fragmenti sećanja ipak postoje.
Bio je visok, stameni Šumadinac, sa dugim brkovima. Strog i pravičan, autoritet za okruženje. U njemu smo mi deca imali zaštitu. Kada napravimo neki dečji "marifetluk", pa nas roditelji počnu grditi, bežali smo kod njega u krilo, kao spas. :) Eto, naučio me je pravičnosti, ali i razumevanju i bezuslovnoj ljubavi prema deci.
Drugi deda je bio duhovit i duhovan čovek, povučen i miran po prirodi. Proveo je mnoge godine u zarobljeništvu u Nemačkoj, za vreme II svetskog rata, gde je, silom prilika, naučio više jezika da govori. Često je umeo da nam priča razne događaje iz tog perioda (naravno, one lepše, kao deci, a one ružnije nam je pričao kasnije, kada smo odrasli). Uživala sam slušajući ga kako priča na raznim jezicima, zavisno od sagovornika, koji je znao taj jezik. Od njega sam naučila da treba verovati da svako zlo prođe, i iz svega doživljenog treba izvući ono najbolje.
 

Back
Top