Hvala svim dobrim ljudima na savjetu. I ne, nisam trol pa da pisem ove postove iz dosade ili hira. Bez brige. Stvarna osoba se nalazi ovdje sa druge strane vaseg ekrana.
Znam da nije sramota otici psihologu, nisam djevojka skucenog uma.
Ali, to bih morala da kazem muzu, naravno.[B] A poznam ga, ne bi mu se to svidjelo i rekao bi mi da je najbolje rjesenje da sa njim razgovaram.[/B] Na kraju bi me natjerao da nesto radim, da se bavim sa necim. Da nadjem neku obavezu. On misli da je u tome najveci problem. Znam da me mnogo voli i da bi se potrudio da se ja pokrenem, kao sto se vec i desavalo. Ali dzaba kada nemam volju. Potrudim se malo, zbog njega i njegove ljubavi i brzo mi dosadi taj napor koji moram da ulozim, mislim na psihicki napor. Samo se lomim.
Evo jedan primjer, usisavam kucu i na rubu sam suza koliko mi je to tesko i koliko mi nije jasno zasto ja radila ili ne radila, moram da obavljam kucanske poslove. A on radio ili ne radio, ne mora. Mada ruku na srce, nikada nije bio: "Zeno, hocu da me rucak ceka. Vecera isto..." i slicno. Uglavnom jedemo kako ko ogladni, jer se cesto ne poklapamo smjenama i vremenom u koje dolazimo kuci. Ali opet, nekih dana sve mislim... On je dosao kuci sa posla, to mu uzme 5 minuta pjeske i mora da ide da spava, najmanje 2 ili 3 sata. Navikao. Boli ga glava, nervozan je i nista ne moze da radi ako ne spava preko dana. A ja kadaa zavrsim sa poslom, moram da putujem sat vremena u jednom pravcu. Dodjem kuci, ponekad treba da idem u kupovinu za nas dvoje, za par dana unaprijed. Nemamo auto. Desava se nerijetko da idem ja sama. Osjecam se kao magarac, jer moram da dovucem par teskih kesa. Dodjem kuci, poslozim to, operem sudje i sacekam ga da se probudi, da se dogovorimo sta cemo praviti jesti. Cesto ga zamolim da pravimo zajedno, jer je meni tako lakse i ljepse. Obicno pristane, na kraju. Nikada se nije sam ponudio. Kada jedemo, on samo ustane sa stola i prebaci se na kauc. Ja onda moram da poslozim ono vec oprano sudje i da sklonjam sve sa stola i perem ponovo. On kaze: "Ostavi, dodji sjedni pored mene malo. Odmori, pa kasnije.." A ja tako ne zelim, jer se hrana usoji (ostaci) i pocne da smrdi. A i uglavnom bude stvari koje moraju da se sklone u frizider.
Par puta je on oprao sudje, jer sam mu "popovala" da ih nikad ne pere. I bolje da nije.. Jeste li culi za onu: "Namjerno sfusari, tako da ne mora nikad vise ponovo." A kada ga pitam hoce li on da skloni stvari sa stola nekad, naduri se na mene.
I vec par puta je bilo: "Ti si zena, to je tvoj dio posla." A posto zivimo u stanu, kakve obaveze on kao muskarac moze da ima? Jednom sam mu vratila sa tim sto sam mu stavila na nos ono svjetlo u podrumu koje nikada nije napravio, vrata od frizidera koja se sama zatvaraju i svjetlo koje ne radi. Pa je ucutio. Juce mi rekao da nikada nista ne radim po kuci i to me je zabolilo. Nisam ljuta na njega, ali me boli i ne mogu da pricam i da ga ljubakam. Pa je on sada ljut na mene, sto sam takva. Isto ga pitam juce, ako su to moji poslovi, koji su onda njegovi? Odgovori mi: "Administracija, logistika.." I pocne da se smije. ???
Debela nisam, mada niti zgodna nisam. Ali sigurna sam prilicno da niko ne moze za mene reci da sam neka buca, pa ni da sam debeljuskasta. Ali, sto je najgore, ja nisam zadovoljna u svojoj kozi.
Djecu mnogo volim. I to je ono jedino sto zelim od ovog zivota za sebe, za nas. I to je jedino cemu tezim u buducnosti. Ali, nije jos vrijeme.
Ne zivim u BG. Ali hvala na dobroj volji.
Istina je da se ja pocinjem vise ne osjecati zaljubljenom, ali ga volim. Mi smo 8 godina zajedno. Nikada nisam pomisljala na druge. Ni tokom veze, ni tokom braka. I ne bi imala srca da mu to ikada uradim, niti bih ja mogla da zivim sa tim. Na kraju krajeva, ako bih odlucila da odem od njega, znam da bi se on svim silama borio da ostanem. Jer sam 100% sigurna da sam ja osoba koju voli najvise na svijetu. Kao sto i ja njega.
