Imala je 21 godinu. Bila je asmatičar, ali se osećala odlično. To veče, 6 sati nakon što sam je odbacio kući je rekla roditeljima da se loše oseća i da mora u bolnicu. Posle 14h je umrla. Ne zna se razlog, nije rađena autopsija. Lekari su rekli da je imala upalu oba plućna krila(iako nije kašljala niti imala temperaturu, sumnjaju da je od ranije to vukla) i da pluća nisu bila u stanju da apsorbuju kiseonik u krv(ili tako nešto) odnosno krv je bila prezasićena ugljen dioksidom i udavila se................
Da ali jedino što mi pomaže da se osećam lepo ili loše je da mislim o njoj i da se sećam kako smo provodili vreme ili da se sećam kako se to na kraju desilo, sve ostalo jednostavno ne mogu da osetim.
Kontam ja to, ali mi to tako nije fer posle svega... Verovao sam da je ona ta, bila mi je najbolji drug, imali smo planove itd...
Već duže vremena sam nezadovoljan svojom životnom situacijom i sredinom, a ovo šta se desilo je samo pojačalo taj osećaj za jedno 300 puta i imam osećaj da nemam više vremena da planiram ako želim da mi se nešto šta planiram zapravo desi. Živim u malom selu i prilično je depresivno, tako da je selidba više odluka povodom monotonije mog života nego suočavanje sa tragedijom koja se desila. Ali recimo, u sobi u kojoj smo spavali ne mogu da zaspim do 7 ujutru i onda moram da odem u drugu sobu i tu zaspim nekako... To mi je dalo ideju da selidba može pomoći