" Sve svoje nosim sa sobom " - reče negdje neko.
Ako ostavim loše, a ponesem dobro, to nisam ja. I obrnuto.
Ako poreknem postojanje onog jučer, ovo danas opet nisam ja.
Svaki dan, bilo onaj jučerašnji, ovaj sad ili onaj neizvjesni sutrašnji,
čini nas kompletnim, vaja nas i oblikuje. Nekad je to kao blag dodir lahora,
osjetan samo nama, nekad pak prava bura, oluja koja isčupa drvo iz korjena.
I taj lahor i ta olujna bura, sve smo to mi u ovom trenutku sada.
Koje god izostavili, ignorisali, potisnuli, ostavilo je trag i živi u nama i sa nama.
I baš onako kako tragovi žive u nama i sa nama, trebali bi i mi živjeti sa njima. U miru.
Sjećanja su naš portret napravljen u mozaiku. Ako jedna kockica izostane, onda to nije moj portret.
Ljudski je da ima dana u kojima ono jučer postaje preteško i ima se osjećaj planine na ramenima,
i njih treba pustiti da odrade svoje. Planina stoji, ali mi se krećemo, iako je nekad najteže upravo to - kretati se.
Nije lako izmiriti dva svijeta, nije lako između dragih i onih manje dragih sjećanja izgraditi most,
ali nije nemoguće. I to je jedina opcija koja u suštini i ostaje. Ravnoteža.
Od svega, najbitnije je pomiriti se sa samim sobom jer mi smo i to loše i to dobro i to staro i ovo novo.
