Pogledajte prilog 1021078
Oluja
U venecijanskoj Galeriji Akademije posebnu pažnju provici ce Đorđoneova slika Oluja (1506), najomijenija slika Lorda Bajrona, koji je smatrao da tema i simbolizam ove slike daju mogućnost svakom posmatraču da smisli sopstvenu priču. Slika je tokom vekova dobijala različita tumačenja, pa čak i teoriju da u suštini ovo platno nema nikakvo posebno značenje. U popisu porodice Vendramin iz 1569. godine ova slika nosi naziv „Merkur i Izida“, kasnije je opisana i kao „pejzaž na platnu sa olujom s Cigankom i vojnikom“ (Markantonio Mikiel), a neko je u njoj prepoznao sudbinu Adama i Eve posle izgona iz raja.
Slika La tempesta ( Oluja),rađena je u tehnici ulja na platnu, a dimenzije su joj: 83 x 73 cm. Naručilac i kupac bio je venecijanski plemić Gabriele Vendramin (1484-1552). Nikada se neće saznati da li je Gabriele od Đorđonea naručio da mu „nešto” naslika, ili je dao precizna uputstva kako slika treba da izgleda.
Oluja se smatra jednim od prvih pejsaža u istoriji zapadnog slikarstva. Predmet slike nije jasan. Tu su mladic , žena koja doji bebu pored potoka. U pozadini su ruševine nekog grada, drveće koje već počinje da se povija od nadolazeće oluje, žuto lišće na mostu koje je oluja već stresla sa drveta iza, rodu na krovu druge velike kule, ‘arabesku’ naslikanu crvenom bojom na pročelju manje bele kule, ispred ove pomenute, a što je simbol porodice Karara iz Padove, crtež, takođe naslikan crvenom bojom, na zidu pete kule u nizu građevina a što je zapravo lav, simbol svetog Marka, odnosno Venecije.Seva munja. Ne može se nabrojati sve što se na ovoj slici nalazi.
Žena je iz grada koji se vidi , izašla je u prirodu sa svojim detetom, jer je dan bio letnje lep i topao. Živi u skučenim uslovima, pa su njoj i detetu bili potrebni vazduh i sunce. Zato su obnaženi.
I mladić iz grada,mlađi od žene. Nije ni pastir ni vojnik. I on je izašao u šetnju, pa otuda štap na koji se sada oslanja, u ležernom, ali i mladalački zavodničkom položaju. Ne gleda u ženu već u nešto daleko udaljeno od nje. Već su poporičali i on čeka da se beba dovoljno nahrani, žena obuce sebe i bebu i da ih otprati do kuće, jer se sprema oluja.
Vremena na slici. Jasno je da je u pitanju trenutak u sadašnjosti: žena trenutno doji svoju bebu, momak trenutno nešto posmatra, trenutno je bljesnula munja. Prošlost su sve građevine na slici, a naročito su to polomljeni antički stubovi.Prošlost je, iako trenutno postoji, i roda na krovu, jer je ženi vec donela bebu. Prošlost je i suvo lišće na granama.
Budućnost je nevreme koje započinje, i sva vremena i nevremena koja će uslediti. Budućnost je beba, koja ce uskoro prohodati.
Tu je i nebo.Đorđone, prvi je slikar u svekolikoj istoriji umetnosti koji je naslikao takvo nebo ,stvarno nebo, sa suncem koje već prekrivaju tamni oblaci, sa munjom koja će probiti oblake i doneti dugo očekivanu kišu.
Postoje razna tumačenja ove slike koja se kreću se od toga da predstavlja bekstvo Josifa i Marije sa Isusom u Egipat, pa sve do toga da su to možda Paris i Enona, ili Jasion i Demetra. Salvatore Setis smatra da su ruševine simbolični prikaz Raja, a da su likovi zapravo Adam i Eva sa sinom Kainom; u tom slučaju, munje na nebu simbolišu bes Boga koji ih je upravo proterao. Možda najinteresantnija hipoteza o značenja ove slike je ta da značenja nema, da Đorđone nije imao nikakvu posebnu temu na umu, da je jednostavno slikao.