Suprotno Karamanu i krugu njegovih istomišljenika, M. Šeper je (1957.) pokušao dokazati nastanak zdenca u 11. st., temeljeći svoje stavove na stilsko-umjetničkoj analizi, te posebice na jezičnim i paleografičkim pokazateljima u natpisu. On uspoređuje ovaj natpis s natpisom na ciboriju prokonzula Grgura, na kojem se susreću slične osobine pri skraćivanju riječi. Poznato je kako je Grgur živio 1033., 1036. godine, pa je zato i smješta u Grgurovo vrijeme.
U novijoj hrvatskoj historiografiji Šeperovu mišljenju priklonila se Nada Klaić (1971., 1990.) i odbacila Višeslavov krsni zdenac kao arheološki izvor za pokrštavanje Hrvata.
Karaman pobija to mišljenje, pozivajući se na autoritet Cattanea i Stückelberga (koji su datirali krstionicu na osnovi svog velikog iskustva u proučavanju skulpture ranog srednjeg vijeka). Istaknuo je pojavu astragala na krstionici što je klasičan motiv koji se češće susreće u ranijem razdoblju predromanike. Uzima u obzir i pojavu produžene vertikalne haste nekih slova što je karakteristična pojava za natpise 9. st., a što se ne susreće na Grgurevu ciboriju. Također naziv "dux" se ne javlja u našim dokumentima 11. st. Stjepan Gunjača (1973.) vidi u ovom spomeniku arheološki dokaz o procesu hrvatskog pokrštavanja koji, započet za kneza Borne početkom 9. st., traje i dalje u vrijeme kneza Višeslava, pa time određuje nastanak krstionice pred kraj trećeg desetljeća 9. st.
Daljnji doprinos temi dao je Mate Suić koji je donio nove i znanstveno fundirane argumente za dataciju krstionice na početak 9. st. jer je kontrakciju copsit pravilno razriješio sa compsit (como, 3. = ukrasiti) umjesto sa compsuit (compono, 3. složiti, pomiriti) kako su kontrakciju rješavali ostali autori.
Na brojne nejasnoće vezane uz porijeklo Višeslavova krsnog zdenca, točnije njegova pretpostavljena prvotna položaja u okviru ninske krstionice potanko je upozorio Ivo Petricioli (1984.). On se priklanja dataciji spomenika u 9. st., ali ostavlja pitanje ubikacije zdenca u okviru ninskog baptisterija upitnim. On navodi kako sva ova mišljenja nisu čvrsto utemeljena jer se argumenti u vezi s datiranjem oslanjaju na arbitrarna mišljenja Cattanea i Stückelberga (prijelaz 8. na 9. st.), a o mjestu nalaza se raspravlja samo na temelju pretpostavke Ferrari-Cupillija.
Petricioli smatra kako se pitanje prvotnog položaja krstionice može riješiti samo revizijskim
arheološkim istraživanjima u krugu episkopalnog kompleksa u Ninu, a također se osvrće na Jelićeva istraživanja.
Jelić je 1902. pretpostavio kako se baptisterij nalazio na površini današnje, nove sakristije. On 1910. vodi arheološka istraživanja te nailazi na zidove baptisterija na mjestu gdje ih je opisao Priuli, lijevo od glavnog oltara, gledajući od ulaza, ali nije im posvetio mnogo pažnje (tlocrt je unio u skicu nalaza). On se povodio za Anonimovim opisom okruglog baptisterija sa četiri niše, te je nastavio kopati zapadno od pronađenog zida gdje je nacrtao veliku kružnu građevinu sa četiri prostrane niše.
No fotografije njegovih arheoloških sondi se ne poklapaju s tim – na tim fotografijama nema zida koji bi odgovarao tom tlocrtu. Suić i Perinić su 1960. izvršili revizijska istraživanja te su također potvrdili kako nema takvih zidova.
Petricioli na Jelićevu nacrtu (slika desno) izdvaja jednu pravokutnu prostoriju koja ima dva dulja zida koja su dovoljno debela za nošenje svoda, a u njima se nalaze i četiri niše, po dvije u svakome. Osvrćući se na Anonimov tekst zaključuje kako se opis zgrade baptisterija – okrugao, presvođen sa četiri niše – ne treba doslovno shvatiti jer je tekst napisan pedesetak godina nakon što je baptisterij srušen (isti argument kod zamjene ukrasa s grbovima). Petricioli pretpostavlja kako bi se tu mogli naći ostaci krstionice. Željko Rapanić krstionicu određuje kao predromaničku, i navodi kako se pri datiranju polazi od nepotvrđenih povijesnih pretpostavki. Likovni elementi na njoj se podređuju povijesnim zaključcima koji su nedovoljno argumentirani.
Najnoviji rad vezan uz Višeslavovu krstionicu je knjiga Hrvatska krstionica Stjepana Pantelića (2000.) koji spomen kneza iz natpisa razlučuje kao Vissi Slavo duci – Visan, kralj Polabljanja. Visan se u franačkim izvorima spominje tri puta. U njima se navodi kako su slavenskog vojskovođu Visana ubili Sasi. Istraživanja su pokazala kako Visan potječe od polapskih Slavena ili Obodrita oko Visle i Odre. To su Bijeli Hrvati koji su u Polablje došli još u 6. st.
Zaključak
Unatoč svim historiografskim i povijesno-umjetničkim nejasnoćama, dvojbama vezanim uz mjesto nalaza, te točno datiranje i historičnost kneza Višeslava, čini se kako ukupan izgled zdenca: oblik, stilsko-likovno rješenje kamenih ploha, te sadržajne komponente natpisa govore o datiranju spomenika u prva desetljeća 9. st., s pretpostavljenom radioničkom provenijencijom na tlu sjeverne Italije.
I Ceca bi to umela bolje...
