Srebrenica, dokumenti, svedocenja, argumenti, fakti....

  • Začetnik teme Začetnik teme Kor
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Vojna karijera
Milorad Pelemiš je stupio u službu bivše JNA 1983. godine kao podoficir. Služio je u Beogradu i bio pripadnik Specijalne antiterorističke jedinice, preteče današnjih "Kobri". Učestvovao je u borbama na svim ratištima od Slovenije do Kosova i Metohije ili, kako sam kaže, od Ljubljane do Đakovice. Bio je jedan od najboljih polaznika u 63. padobranskoj jedinici.
U žižu javnosti dospio je kao komandant 10. diverzantskog odreda Vojske RS, koji je u julu 1995. učestvovao u borbama oko Srebrenice.
Krajem 1991. godine odlikovan je ukazom Predsjedništva SFRJ ordenom za hrabrost za zasluge na vukovarskom ratištu, kad je unaprijeđen u čin potporučnika, a potom poručnika.
U RS je odlikovan ordenom Miloša Obilića, po naređenju Radovana Karadžića. I 125. motorizovana brigada VJ, u sklopu koje je Pelemiš ratovao na Kosovu u vrijeme NATO bombardovanja, takođe je višestruko odlikovana.
 
Grupa "Pauk"
Milorad Pelemiš uhapšen je 1999. godine u Beogradu pod optužbom za špijuniranje u korist francuske obavještajne službe. Tadašnji sekretar za informisanje u Vladi SRJ Goran Matić optužio ga je da je s još četvoricom pripadnika francuskih obavještajaca okupljenih u grupu "Pauk" pripremao atentat na Slobodana Miloševića. Tu grupu pored Pelemiša, koji je imao državljanstvo BiH, činili su i njegov kolega iz 10. diverzantskog odreda Jugoslav Dominik Petrušić, Branko Vlačo iz Vogošće, Rade Petrović, državljanin BiH, i Slobodan Orašanin, državljanin tadašnje SRJ, rođen u Sokocu.
Oni su optuženi da su učestvovali i u brojnim likvidacijama na prostorima bivše SFRJ, kao i u Alžiru, gdje su, po optužnici, ubijali muslimane po nalogu francuske službe bezbjednosti (DST), te da su učestvovali u akciji likvidacije Juke Prazine u Belgiji, kao i da su po zadatku DST-a učestvovali u masakru Bošnjaka u Srebrenici jula 1995, ali i u hapšenju generala Radislava Krstića i njegovom isporučivanju Hagu.
Ovoj grupi pripisana je i otmica Stevana Todorovića i njegovo odvođenje u Hag.
Francuska vlada je odbacila optužbe da je njena obavještajna služba imala bilo kakav plan zavjere preko grupe "Pauk", a Petrušić je u intervjuu francuskim medijima priznao da je radio za DST.
Pelemiš je u samici Centralnog zatvora proveo 370 dana, ali je optužnica na sudu propala.
"Uhapšen sam 11. novembra 1999. godine nakon povratka sa Kosova, gdje sam proveo dva mjeseca na prvoj liniji. Bilo je to potpuno iznenađenje. Optužnica je bila bez ikakve veze, špijunaža, atentat... Za njih je izgleda bila špijunaža to što sam poznavao Srbina iz Francuske. Suđenje je bilo kompletna farsa", tvrdi Pelemiš.
Iz pritvora je oslobođen u novembru 2000. godine.
 
Krstić u Hagu za zločine u Srebrenici optužio 10. diverzantski i 65. zaštitni puk Vojske RS
General Vojske Republike Srpske (VRS) Radislav Krstić tokom procesa u Haškom sudu imenovao je ratnog komandanta VRS, generala Ratka Mladića, i još petoricu oficira kao odgovorne za pokolj Bošnjaka u Srebrenici.
Kao krivce uz Mladića označio je pukovnika Ljubišu Bearu, majora Dragana Pećanca, poručnika Mišu Pelemiša, majora Malinovića i potpukovnika Vujadina Popovića. Pukovnik Beara bio je načelnik Uprave bezbjednosti Glavnog štaba VRS, potčinjen generalu Zdravku Tolimiru, pomoćniku komandanta Glavnog štaba za bezbjednosne i obavještajne poslove. Major Pećanac bio je u Upravi bezbjednosti Glavnog štaba i direktno potčinjen pukovniku Beari. Poručnik Mišo Pelemiš bio je komandant 10. diverzantskog odreda, jedinice potčinjene direktno Glavnom štabu. Prema Krstićevom iskazu, pukovnik Beara komandovao je 10. diverzantskim odredom dok je odred bio na prostoru Srebrenice.
Potpukovnik Vujadin Popović bio je načelnik bezbjednosti u Drinskom korpusu, ali ga je, prema Krstiću, "angažovao" general Mladić i potčinio Beari.
"Oni su glavni egzekutori i naredbodavci svega što se desilo od 11. do 20. jula 1995. godine na području Srebrenice", izjavio je Krstić.
On je rekao da su muškarce odvajali pripadnici Vojne policije 65. zaštitnog puka koji je obezbjeđivao Mladića i vojnici 10. diverzantskog odreda.
General Krstić je rekao da je 12. jula 1995. godine zarobljeno između 3.500 i 4.000 Muslimana koji su u velikoj koloni pokušavali da se probiju ka Tuzli.
"Svi su predati Mladiću", izjavio je Krstić. Bili su podvrgnuti "navodnoj bezbjednosnoj obradi" i "kasnije se desilo to što se desilo".
Na pitanje tužioca šta se desilo, general Krstić je odgovorio: "Na osnovu mojih saznanja, došlo je do smaknuća tih ljudi", a smakli su ih pripadnici 10. diverzantskog odreda i bataljona Vojne policije 65. zaštitnog puka.
Marko Boškić, Hrvat iz BiH, optužen prošle godine u SAD da je imigracijskim vlastima prikrio učešće u zločinu nad Bošnjacima u Srebrenici, rekao je američkim vlastima da je bio prinuđen pod prijetnjom smrću da služi u srpskoj jedinici koja je učestvovala u ubijanju.
Boškić je FBI-ju i imigracijskim vlastima izjavio da je 1994. šest mjeseci bio u srpskom logoru i da je pušten pod uslovom da se priključi 10. diverzantskom odredu Vojske RS.
Boškić je rekao i to da je komandant jedinice Milorad Pelemiš 1995. naredio njemu i još četvorici drugih da učestvuju u pogubljenjima u Srebrenici. Boškić je u izjavi rekao da mu je Pelemiš prislonio pištolj na čelo i rekao da to mora učiniti ili da će biti ubijen.
 
EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST «PAUKA» (I)
Špijun za specijalne operacije
MASAKR U SREBRENICI ORGANIZOVAO JE JOVICA STANIŠIĆ!
Jugoslav Petrušić, najpoznatiji francusko-srpski špijun, u šokantnoj ispovijesti za «Slobodnu Bosnu», koju ćemo objaviti u dva dijela, otkriva ko su organizatori zločina u Srebrenici, iznosi sve detalje dugogodišnje saradnje Aleksandra Vasiljevića, čelnog čovjeka KOS-a, i bivšeg bh. ministra unutrašnjih poslova Alije Delimustafića, pojašnjava ulogu franucuske obavještajne službe u skrivanju Radovana Karadžića, govori o atentatu na Slobodana Miloševića, za koji mu se u Beogradu sudi

«Od ulaska u Srbiju potpuno ste pokriveni. Kolega iz BIA-e mi je javio da vas dvadesetak obavještajaca od granice prate. Znaju za ovaj intervju i njihovi šefovi strahuju šta ću vam ispričati», dočekao je, nimalo ohrabrujući, u centru Beograda reportere Slobodne Bosne Jugoslav Petrušić poznat kao Pauk, francusko-srpski špijun poznat širom svijeta.
Radio je za francusku, ali i za jugoslovensku tajnu službu, a međunarodnu reputaciju stekao je u Zairu, gdje je uvježbavao elitne trupe Mobutua Sese Sekoa. Učestvovao je u 17 ratova, između ostalih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Indiji, Ruandi, Ugandi, Obali Slonovače....
Jugoslovenske vlasti uhapsile su ga sa 25. novembra 1999. sa pet pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije pod optužbom da su planirali atentat na tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića. Grupa Pauk optužena je za špijuniranje u korist francuske obavještajne službe. Na dušu mu je stavljeno da je počinio ratne zločine u Srebrenici, gdje je djelovao kao pripadnik 10. diverzantskog odreda.
 
Međutim, Petrušić u razgovoru za naše novine tvrdi da nije učestvovao u zločinima u Srebrenici, te pri tom imenuje najokorijelije ubice koje su vršile egzekucije u Srebrenici, a koji danas neometano šetaju Beogradom. Tajne službe su, tvrdi, pokušale optužujući njega da sakriju sve zločine koje su same organizovale.
U kacelariji u kojoj vodimo razgovor Petrušić na sto stavlja veliki plavi kofer i iz njega vadi fascikle pune dokaznog materijala za ono što će nam ispričati.
«Mogu da ponudim dokumenta koja će, verujem, pomoći da se jednom otvori Pandorina kutija i otkriju tajne koje se od strane obaveštajnih službi već godinama skrivaju».
Petrušić i još petorica optuženih 1999. godine osuđeni su na po godinu dana zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja i iznude, a nisu proglašeni krivim zbog pokušaja atentata i ubistava. Početkom ove godine, odlukom Vrhovnog suda Srbije, postupak protiv Petrušića i grupe vraćen je na novo postupanje jer se postupak protiv njih vodio pred vojnim sudom koji nije nadležan u ovom slučaju.
Petrušić u ispovijesti za naš list tvrdi da je optužen za mnoga djela sa kojima nema veze a da je čitav proces montiran iz političkih razloga, odnosno zbog prikrivanja najvećih zločina koji su se desili na prostoru bivše SFRJ. On već jedanaest godina od nadležnih sudova traži da mu suđenje bude javno. Nudio se i istražiteljima Haškog tribunala, jer se pominje u devet slučajeva koji se vode pred Tribunalom - u slučajevima Karadžića, Mladića, Milutinovića, Lazarevića, Pavković, Šešelja, Miloševića, Erdemovića...
 
SARADNJA VASILJEVIĆA I DELIMUSTAFIĆA
«Imam dokaze da su ključni obavještajci iz Srbije, BiH i Hrvatske uz pomoć stranih obaveštajnih službi napravili sve što se desilo. Ali da krenemo redom. Početkom devedesetih godina, dolaskom Miloševića, Izetbegovića i Tuđmana, iz bivše JNA oterano je na stotine generala i pukovnika. Ti generali se organizuju na čelu sa Aleksandrom Vasiljevićem, načelnikom Kontraobavještajne službe JNA, Antunom Tusom i Alijom Delimustafićem i prave paradržavne službe u sve tri republike. Tada nastaju jedinica kao što je Hos, na čijem je čelu bio Dobroslav Paraga, Vukovi Juke Prazine u BiH i Arkanovi Tigrovi u Srbiji. Dakle, stvaraju se nelegalne jedinice, a u njihovom stvaranju pomažu im anglosaksonske, francuske i izraelske tajne službe. Da su Vasiljević i Delimustafić sarađivali od samog početka rata u BiH, pokazuje i ovaj dokument. Ovde imate službenu belešku odnosno Informaciju o obuci muslimanskih specijalaca u vojnom centru u Pančevu 1991. i 1992. u organizaciji Alije Delimustafića i Aleksandra Vasiljevića. Naser Orić je došao sa desetoricom ljudi ovde u kasarnu u Pančevu na obuku i od tada on zvanično radi za službu bezbednosti.
Alija Delimustafić i Aleksandar Vasiljević su kasnije stvorili Ševe. Lično poznajem dvojicu oficira iz Ševa, Populovskog i Nedžmana.
Jedan od sastanaka koji su imali bio je početkom maja 1992. godine kada su se njih dvojica u kasarni maršal Tito dogovorili o stvaranju paravojnih jedinica. Tom prilikom su se dogovorili da će Alija Izetbegović na povratku iz Lisabona biti uhapšen i da će ga ispitivati Aleksandar Vasiljević. Za vreme ispitivanja Vasiljević je bio na telefonskoj vezi sa Delimustafićem. Plan je bio da se izvrši puč, da se svrgne Alija Izetbegović, a na njegovo mesto postavi Ejup Ganić. Međutim, to je u poslednji čas zaustavio Vasiljevićev šef George Tannet, tadašnji direktor CIA-e.»
 
DVOSTRUKI ŠPIJUN
Petrušić tvrdi da je učesnik svih događaja od 1991. do 1999. na prostoru bivše Jugoslavije. Angažovan je bio od strane francuskih snaga bezbjednosti, ali je tokom rata u BiH istovremeno sarađivao sa srpskom, muslimanskom i hrvatskom stranom.
«Nikada nisam počinio zločin. Svojim poslom bavio sam se isključivo profesionalno. Ovde je isfabrikovana afera Pauk, u kojoj sam ja optužen da sam 1997. godine oformio ilegalnu plaćeničku grupu pod nazivom Pauk, koja je kasnije preimenovana u Balkan Ekspres, u cilju prikupljanja podataka za francusku obavještajnu službu. U prijavi stoji da su stalno jezgro pored mene činili bivši pripadnici 10. diverzantskog odreda Vojske RS-a Milorad Pelemiš, Slobodan Orašanin, Rade Petrović i Branko Vlačo. Od ovih ljudi niko, osim Pelemiša, nije bio član 10. diverzanstkog odreda, a za vreme rata u BiH ja ih nikada nisam upoznao. Vidite šta su oni uradili. Ovom grupom obuhvatili su čitavu genezu počinjenih zločina u Hrvatskoj, Srebrenici i Kosovu».
Naš sagovornik objašnjava da je afera Pauk zloupotrijebljena na još jedan način. Naime, nosila je isto kodno ime kao operacija Pauk, koja je izvedena u Cazinskoj krajini, a čiji je mozak bio Jovica Stanišić, načelnika Državne bezbjednosti Srbije. On je u okviru te operacije poslao Crvene beretke u Cazin, gdje su se borili protiv Petog korpusa na strani Fikreta Abdića. Pri tom su počinjeni veliki zločini od pripadnika Crvenih beretki, koji su istovremeno učestvovali u švercu velikih razmjera.
«Mile Mrkšić je na suđenju Anti Gotovini kazao da je bio komandant operacije Pauk u bosanskoj Krajini. Jovicu Stanišića u Haagu takođe terete za operaciju Pauk. Ja želim da dokažem da je u najtežim zločinima na području bivše Jugoslavije učestvovalo oko 1. 500 bivših oficira iz tajnih službi vojske i policije. Bio sam živi svjedok tome. Ja sam 1991. godine od strane francuskih snaga bezbednosti zadužen da napravim vezu između srpskih i francuskih tajnih službi. Pod mojom komandom je bila jedna strana novinarka koja je bila ubačena kod Muslimana u Sarajevu i koja mi je davala sve informacije. U uniformi francuske vojske ja sam dolazio i kod Srba, Muslimana i kod Hrvata. Ulazio sam na mulimansku stranu kada sam hteo, od Sefera Halilovića, Ejupa Ganića, do Alije izetbegovića. Niko od njih nije znao da sam ja Jugolav Petrušić, primali su me kao francuskog oficira. Pri tom sam razne identitete. Zvao sam se Pjer, Žan..
Među zločinima koji mi se pripisuju je i Srebrenica. Francuska tajna služba imala je plan da Srebrenica bude okidač za dan D, da to bude završetak rata u Bosni. Zbog toga su francuske snage Nasera Orića izvukle helikopterom. Naser Orić je dobio naređenje od francuskih snaga, a ja sam se tada nalazio u blizini Srebrenice, da prikupi sve svoje snage, da se razoružaju i predaju. Da se muslimanski zarobljenici razmene sa srpske zarobljenike. Međutim, on se dogovorio da ih jednim delom pošalje prema srpskim snagama Jovici Stanišiću, a drugi dio koji nije verovao u to pokušao je da se probije do Tuzle. Ostali ljudi koji su poverovali u čitavu priču su bezrezervno predali oružje.Bio je politički dogovor da nikom neće dlaka s glave faliti. Srbi su ušli u Srebrenicu bez upotrebe oružja. Međutim, sa srpske strane je napravljena velika gungula. Došlo je do velikih zločina a najveće zločine u Srebrenici počinili su pripadnici 10. diverzantskog odreda koji se danas slobodno kreću po Beogradu. Ja sam učestvovao u mnogim ratovima, ali nikada u životu nisam video ni jednog vojnika da prekopava grobnice i izmešta leševe, kao što je to bilo u Srebrenici. Dosta leševa iz Srebrenice je dovezeno u Srbiju. To je je trebao da bude zločin nakon kojeg mi nikada ne možemo da sednemo i razgovaramo normalno. Do masovnih egzekucija dolazi tamo gde je nekom potreban politički cilj, to je rađeno iz čisto privatnih interesa Jovice Stanišića. Ti ljudi koji su se bavili tim uzeli su basnosnovne sume novca i uvek im je trebalo pokriće za to nekog ratnog zločinca. Uvek može da se nađe ubica. Dražen Erdemović laže kada u Haagu kaže da je naređenje da se pobiju ljudi u Srebrenici dao jedan neidentifikovani potpukovnik koji je komandovao Miloradu Pelemišu.
Prema službenim beleškama DB-a, egzekutori zločina u Srebrenici bili su Stanko Savanović, Zijad Žigić koji se sada zove Živko Mičić, zatim Dragan Tešić, Brano Gojković, Dražen Erdemović, Stepo Ustaša, Milorad Pelemiš. Stanko Savanović, koji je počinio najveće zločine u Srebrenici, slobodno se kreće po Beogradu, ali ovde niko neće da ga uhapsi. Milorad Pelemiš je vojnik koji se nalazi u svakoj aferi, ali ga niko za to ne goni.
 
Poslednja izmena:
Masovna egzekucija je naređena od Jovice Stanišića, Momčila Perišića, kao i Petra Salapure i Nikole Zimonje. Sa francuska strane su učestvovali general Philippe Morillon i Philippe Rondot. Priča o Srebrenici je vrlo kompleksna. Franko Simatović je kasnije ubedio Slobodana Miloševića da je najbolje da Dražena Erdemovića zbog Srebrenice pošalju u Haag.»
Pored Srebrenice, Petrušić navodi da su se u Bosni i Hercegovini dogodili i drugi gnusni zločini. Ovaj francuski obavještajac tvrdi da je trgovina organima ljudi iz BiH počeo još 1992. godine. Na taj način iz Bosne nestalo je četiri hiljade ljudi kojima se nikada neće ući u trag. Dokaze o tome, tvrdi, priložio je i bivšoj tužiteljici haškog Tribunala Carli del Ponte. Na taj način završila su i neka djeca iz Sarajeva, a u taj zločin bile su uključene i pojedine strane humanitarne organizacije. Sa prostora bivše Jugoslavije, prema podacima francuske obavještajne službe, na taj način završilo je oko 22 hiljade ljudi.
PRAĆENJE KARADŽIĆA
Petrušić nam govori i o svom iskustvu dok je bio zadužen da od 1995. do 1998. po zadatku u stopu prati Radovana Karadžića.
«Za Karadžića je bilo bolje da je još 1997. godine otišao u Hag, kada je bio u punoj mentalnoj snazi. Sada je jedan starac koga se njegove godine i sasvim drugi način života mentalno onesposobili. Tada je imao mnogo kompromitujućeg materijala koji se ticao tadašnjih međunarodnih zvaničnika. Mislim na Bakera, Holbrookea i Madeleine Albright. Te godine je čak i pristao da ide u Hag. Na sastanku u Kuli sa rukovodstvom Republike Srpske srela se petočlana delegacija čelnih ljudi francuske obavještajne službe. U toj delegaciji sam bio i ja. Sa Karadžićem je tri dana pregovarano da se preda, na šta je on i pristao. Međutim, treći dan promenio je odluku i to pod pritiscima srbijanskog DB-a kome nije odgovaralo da se sazna istina ko su glavni organizatori zločina. Uspeli su da poremete sve planove, a onda su Karadžića umrtvili.
 
Mi smo u to vreme svaki dan imali informaciju gde se on kreće. Sve dok nije postao dr Dabić, on je živeo u Bosni. Dolazio je u predsedništvo SDS-a sve do kraja 1997. godine. Kući je dolazio jednom nedeljno. Išao je u svoju vikendicu, zatim na Kalovita brda kroz jedan zatvoreni tunel. Slobodno se kretao. Moje nije bilo da se bavim njegovim hapšenjem, nego da ga pratim.
Radovan Karadžić i Klara Mandić, predsjednica Jevrejsko-srpskog društva iz Beograda, tvrdi Petrušić, bili su početkom devedesetih godina veoma bliski i Karadžić je iz tog prijateljstva imao velike koristi. „Mandićeva je Karadžiću u određenom momentu dala velika finansijska sredstva. Svojim humanitarnim radom i donacijama stekla je poziciju da može da se meša u politiku koja se vodila u Srpskoj krajini, u Republici Srpskoj i Srbiji, i postala je jedan od velikih igrača».
 
SVE ZLOČINE POČINILI OBAVJEŠTAJCI
Petrušić tvrdi da su tajne službe glavni pokretači svih zločina na ovim teritorijama. Međutim, najodgovornija su, kaže, dva čovjeka.
«Za glavnog organizatora svega što se desilo smatram Jovicu Stanišića. To mogu i da dokažem! Sve svoje zločine opisali su u dokumentima na osnovu kojih se meni sudi. Za sve svoje grehe ja sam spreman da odgovaram pred svakim sudom koji me pozove. Prilikom mog hapšenja hteli su da spreme priznanje zločina u Srebrenici i da mene podmetnu kao glavnog krivca kako bi sebe oprali. Takođe Aleksandar Vasiljević je jedan od glavnih organizatora zločina na prostoru bivše Jugoslavije.Istina je da su zločine u Vukovaru, Srebrenici i na Kosovu, odnosno u Zairu počininila ista grupa ljudi. Ja sam jedini živi svedok koji može da poveže ko je, gde i kada organizovao zločine u bivšoj Jugoslaviji i neću se smiriti dok ne dokažem njihovu krivicu».
--------------------------------------------------------------------
Misterija francuske puške «Anthis»
MOJOM PUŠKOM UBIJEN JE ĐINĐIĆ!
„Za potrebe Vojske Jugoslavije, dok je trajao rat na Kosovu, ja sam 1999. godine iz Francuske nabavio pušku Anthis 12,7. Pušku su mi naručili Dragan Leštarić i Nenad Batočanin, koji je svojevremeno bio telohranitelj Slobodana Miloševića. Batočanin je kasnije ubijen zajedno sa Željkom Škrbom u Beogradu. To je specijalna puška koja može da obori helikoptere, probuši motor tenka. Francuska tajna služba je znala da je tu pušku sa municijom nosim Službi državne bezbednosti Srbije. Tada nisam imao pojma da grupa obaveštajaca 7. novembra 1999. godine sprema atentat na Slobodana Miloševića. Tog dana ja imam sastanak sa Philipeom Rondotom, šefom tajne francuske službe na Sokocu. Pozvan sam u BiH da radimo na operativnom zadatku koji se tiče bezbednosnih struktura terorističkog karaktera, vezan za Abu Hamzu i njemu slične. Nakon sastanka, gde je napravljena i službene beleška, on me vraća za Beograd. Međutim, on je već tada u dogovoru sa Stanišićem, Simatovićem i Perišićem radio na tome da me prikažu kao organizatora atentata na Miloševića. Te noći u Beogradu sam uhapšen od strane Franka Simatovića i Gorana Živaljevića, načelnika Šeste uprave, jer sam navodno nameravao da ubijem Miloševića.
Ta puška je kasnije poslužila u mnogim drugim zločinima. Ja sam s takvom puškom, inače, radio mnogo godina. Njen izlazeći metak pravi treći pucanj. Tom puškom četiri godine kasnije pripadnici Crvenih beretki ubili su premijera Zorana Đinđića.“
 
SENZACIONALNA ISPOVIJEST „PAUKA“ (II)
Srpsko-francuski špijun za specijalne operacije
MUADŽAHEDINE SU U BIH UBACIVALI BRITANCI, AMERIKANCI I FRANCUZI
JUGOSLAV PETRUŠIĆ, najpoznatiji francusko-srpski špijun, u drugom nastavku šokantne ispovijesti, ekskluzivno za „Slobodnu Bosnu“ otkriva frapantne špijunske igre tokom rata u BiH; u nastavku razgovora Petrušić govori o hapšenju francuskih pilota na Palama i pregovorima Pariza i Beograda o njihovom oslobađanju, globalnom špijunskom eksperimentu sa ubacivanjem mudžahedina u BiH, ulozi obavještajnih centara u zločinima u Srebrenici, Vukovaru i na Kosovu, iz prve ruke svjedoči o likvidaciji Juke Prazine u Belgiji...
Bio sam na tajnom zadatku u Bočinji i znam da su svi mudžahedini bili špijuni koji su kompromitirali vlast u Sarajevu!
FOTO: Mario Iličić

„Optužen sam za krivična dela pokušaja ubistva Slobodana Miloševića, ubistva u Srebrenici, iznude, podstrekivanja, špijunaže. Za sva ta dela stavili su mi najteže stavke koje postoje, kao da sam najveći srpski zločinac na ovome svetu. Stavili su najteži mogući član 128, stav 3, kao da sam izdao zemlju i da je poginulo na desetine hiljada ljudi. Moj cilj je da dokažem da je dela koja se meni pripisuju počinila grupa obaveštajaca na čelu sa Jovicom Stanišićem i Aleksandrom Vasiljevićem. Posedujem na hiljade dokumenta nekoliko obaveštajnih službi koji to dokazuju “, govori u svojoj životnoj ispovijesti za naš list Jugoslav Petrušić Dominik, najpoznatiji francusko-srpski špijun, plaćenik, profesionalni ubica koji se borio na ratištima u dvadesetak zemalja.
Nedugo nakon što je izbačen sa Vojne akademije u Rajlovcu, Petrušić je iz Jugoslavije otišao u Francusku 1982. godine kako bi se bavio boksom. Predsjednik bokserskog kluba za koji je igrao ujedno je bio drugi čovjek francuske tajne službe. Njegova kćerka se udaje za Petrušića, nakon čega Petrušić, kao pouzdan zet, ulazi u špijunske vode. U Francuskoj se upisao u Legiju stranaca, gdje je završio i Vojnu akademiju. Istovremeno, dugo godina se bavio obezbjeđenjem uglednih ličnosti. Između ostalih, čuvao je francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda i princezu od Katara. Njegov identitet dvostrukog špijuna javnosti je otkriven krajem 1999. godine kada je tadašnji savezni sekretar za informisanje Goran Matić saopštio da je Petrušić predvodio opasnu terorističku grupu Pauk koja je učestvovala u nizu ubistava po Bosni i Hercegovini i Kosovu, ali i planirala atentat na tadašnjeg predsednika SRJ Slobodana Miloševića. Petrušić je godinu dana proveo u zatvorskoj samici, ali u sudskom procesu koji je uslijedio ustanovljeno je da su sve optužbe na staklenim nogama, i da ga država zapravo ne tereti za navodnu pripremu atentata na Miloševića i zbog svega toga ovaj predmet je obustavljen. Proces protiv Petrušića i grupe Pauk obnovljen je 2006. godine i još traje.
 
FRANCUZI SU ME NAPRAVILI “NEVIDLJIVIM ČOVJEKOM”
“Događaji u kojima sam učestvovao graniče se sa ludošću onoga što je jedan čovek u stanju da učini. Svojevremeno sam u Francuskoj formiran kao čovek koji ne postoji. Tada je Francois Mitterrand dao zeleno svetlo da se proizvede nekoliko takvih mašina koje bi štitile državu. Meni je najbolje suditi po delima. Zbog toga već godinama pokušavam da se pojavim na sudu i da dokažem da je sve što sam radio bilo časno i pošteno. Nudim se i Sudu BiH da utvrde moju odgovornost za zločine koji mi se pripisuju. Ako sam kriv, treba da odgovaram. Istovremeno želim da dokažem da sve što se čini u mom slučaju je radi političkih interesa, odnosno zbog prikrivanja najvećih zločina koji se se desili na prostoru bivše SFRJ. Mislim da imam dokumente koji pokazuju da su obaveštajne službe svih bivših republika združene sa stranim napravile sve što se desilo. Imam dokaze da su svi zločini povezani, odnosno da su najveće zločine u Hrvatskoj, BiH i Kosovu počinili isti ljudi”, govori Petrušić.

On tvrdi da srbijanska vojska i policija skrivaju sve dokumente koja dokazuju u čemu je učestvovao tokom raspada bivše SFRJ. Isto tako, tvrdi da je većini televizijskih stanica u Srbiji zabranjeno emitovanje već snimljenih emisija u kojima on svjedoči o tome šta se dešavalo tokom rata u BiH i Hrvatskoj. “Njima nije bitno šta sam uradio za Srbiju, važno im je sada samo da sam bio u francuskoj obaveštajnoj službi. Moja dokumenta su prepravljena stotinu puta, pripisivali su mi najveća krivična dela. U prilozima u kojima su dokazivali moju navodnu umešanost u ratove u kojima sam radio za stranu obaveštajnu službu spajali su me sa zločinima koji su drugi počinili. Čelni ljudi Državne bezbednosti Srbije, kada sam optužen, napravili su vezu između Srebrenice, Zaira i Kosova, a ljudi koji su bili u 10. diverzantskom odredu Vojske RS-u, a koji su pridodati meni prilikom odlaska u Zair, umešani su u ubistva koja su se desila u Bosni, na Kosovu, u Hrvatskoj, Makedoniji. Oni su sve to uvezali, strpali u jedan koš i mene stavili da navodno budem lider svega toga. Međutim, ja imam dokaze da su ljudi iz tajnih službi u sprezi bili inicijatori svih zločina. Njih je interesovalo samo materijalno bogatstvo, radili su za strane šefove kao što je George Tanet iz CIA ili Phillipe Rondot iz francuske obaveštajne službe. Kada je rat stao, omogućeno im je da kupuju banke, medije i sve što će im pomoći da kontrolišu društvo”.

VELIKE IGRE SA ZAROBLJENIM PILOTIMA
Petrušić tvrdi da je često dolazio u Bosnu i Hercegovinu tokom rata i da je kao francuski obavještajac sarađivao sa svim stranama.

“Od 1991. do 1995. godine najviše vremena na terenu provodio sam u Bosni i Herecegovini i svedok sam mnogih događaja. Recimo, učestvovao sam u vrlo važnoj akciji osobađanja francuskih pilota koje su zarobile Mladićeve snage.
Kada su pripadnici Vojske RS-a oborile dva francuska aviona 1995. godine u Bosni, tadašnji francuski ministar odbrane i ministar unutrašnjih poslova hteli su francuskoj javnosti da prikažu da su nekontrolisane srpske bande otele pilote i da su ih lividirale. U isto vreme Jovica Stanišić je otišao u Pariz i prema informacijama koje su mu dali ljudi iz Mladićevog okruženja kazao da piloti verovatno nisu više živi. U to vreme pilote su čuvali ljudi iz 10. diverzantskog odreda. Meni je Jovo Đogo dao informacije da su piloti živi i da ja to mogu da kažem svojim šefovima u Francuskoj. Posle toga ja sam razgovarao sa pukovnikom Robertom Mayom, tadašnjim komandantom snaga za brze intervencije u BiH. Nalazio se na aerodromu u Butmiru. On je sa mnom otišao kod načelnika kontraobavještajne službe Sarajevsko-romanijskog korpusa Marka Lugonje, koji je rekao – ja ću vam dati informacije o pilotima, ako mi vi kažete šta je bilo na Markalama. Lugonja je tražio od Maya informacije jer je znao da su njegovi oficiri radili uviđaj na Markalama. Razgovor je bio vođen u kasarni u Lukavici i trajao je dva sata. Lugonja je na kraju kazao da piloti nisu ubijeni i da ih ne drže paravojne jedinice već legalna Vojska RS-a. Predsjednik Jacques Chirak je sve vreme tu činjenicu krio od roditelja pilota, ali i od javnosti. To je radio smišljeno jer je imao plan da na pilotima profitira. Za to vreme navodno Ratko Mladić u zamenu za pilote traži oružje i to sisteme S-300. Rusi šalju te sisteme Francuzima i oni kreću prema Srbiji. Oružje je stiglo do Mađarske, a potom preusmjereno prema Angoli, da bi na kraju završilo u Iranu. Ti sistemi su prodati za 600 miliona dolara. Zbog te afere i krađe 600 miliona dolara nedavno je suđeno Chiraku, tadašnjim francuskim ministrima odbrane, unutrašnjih poslova i još 50 osoba iz francuske obaveštajne službe koji su učestvovali u toj aferi. Ja sam Francuzima nosio dokaze da su piloti živi. Tada sam saznao da su spremali pakleni plan za Bosnu i Hercegovinu. Zbog likvidacije pilota bila je predviđena 'Oluja 2' u kojoj bi Srbi bili proterani iz BiH u što većem broju. To su pojedinci u Francuskoj smislili isključivo zbog svojih privatnih interesa. Tokom sudskog procesa 'vadili' su se da su to uradili zbog francuskih pilota u Bosni. Mogu slobodno da kažem da ja nisam dozvolio da se pilotima bilo šta loše desi i u njihovom oslobađanju sam lično učestvovao. Kasnije su mi podmetali da sam za njihovo oslobađanje uzeo dva miliona maraka, što je čista ludost. Učinio sam to kako niko ne bi stradao, a plan je bio da strada ogroman broj ljudi“.
 
PROTJERAO SAM BATKA SA GRBAVICE, IZVLAČIO UBIJENE SRBE IZ ŽEPE
Ovaj francusko-srpski obavještajac otkriva razloge zbog kojih nikada nije otkriven kao špijun i ko mu je bio glavna veza kod bosanskih Srba.

„Nikada nisam došao u BiH, a da se nisam javio Jovi Đogi. On je bio moja veza tamo i zbog toga je jednom bio uhapšen. Za sve što sam radio u Bosni imao sam dokumenta. Legalno sam špijunirao. Moja velika prednost bila je u tome što sam od svih francuskih obaveštajaca najbolje poznavao teritoriju BiH. Bio sam samostalan na terenu. Nisam imao šefa. Došao bih na teren, završio posao, vratio se u Francusku i pričao šta sam video. Nikada nisam komunicirao telefonom. To je bila tajna zbog koje nikada nisam bio otkriven. Inače, učestvovao sam u mnogim akcijama u Sarajevu i oko Sarajeva.
Recimo, 1992. godine u kasarni Lukavica od Marka Lugonje dobio sam zadatak da sa jednim zastavnikom sa Grbavice rasteram grupu koju je predvodio Veselin Vlahović Batko.
Tamo su bili i neki moji rođaci iz Crne Gore, mislim na Stanka Petrušića, koji je posle u Beogradu nastradao kao telohranitelj bankarke Dafine Milanović. Bilo nam je naređeno da sa dva borbeno-oklopna vozila, naoružani do zuba, odemo na Grbavicu, nedaleko od Željinog stadiona i razoružamo grupu koja je tamo maltretirala ljude. To smo vrlo brzo i uradili.
Također, bio sam prisutan kada je u Žepi 1992. godine stradalo 56 vojnika Vojske Republike Srpske. Kao „francuski posmatrač“ učestvovao sam u njihovom izvlačenju.
Moj posao je prevashodno bio u tome da donesem informacije koje će služiti da u BiH ne stradaju vojnici koji dolaze iz Francuske ili neke druge zemlje. Donosio sam hiljade takvih informacija“.

Nakon završetka rata u BiH Petrušić je još tri godine bio prisutan u našoj zemlji. Dvije i po godine u stopu je pratio Radovana Karadžića, o čemu smo pisali u prošlom broju. Potom je dobio zadatak da prati mudžahedine u selu Bočinja.

„Godinama sam učestvovao u praćenju mudžahedina, odnosno ljudi koji su došli da ratuju na teritoriji BiH. Oni su bili poslati od britanskih američkih i francuskih tajnih službi i ubačeni kako bi se imao uvid kako funkcionišu sve strane. Pričam o ljudima sličnim Abu Hamzi. Dakle pripadnicima odreda El Mudžahid.... Ja sam nekoliko puta ispitivao te ljude koji su bili u zatvoru Kula ili na nekim drugim mestima. To su bili ekstremni ratnici.
Jednom prilikom, kada je bio sastanak srpskih tajnih službi sa francuskim u Parizu, načelnik francuske tajne službe pitao je generala Iliju Brankovića: 'Da li mi možemo da dođemo na srpsku teritoriju da pratimo šta rade mudžahedini?' General Branković mu je rekao: 'Generale, mi ćemo da vam pozajmimo nožice a vi donesite kamere, ionako vi dozvoljavate da sa vaše teritorije dođu u BiH i da vode rat, vaši avioni ih dovode tamo na klanicu.'
Čitave grupe takvih ljudi koje su došle u BiH, a koji su pušteni da pobegnu iz zatvora, bile su instruisane da naprave zločin kako bi se rukovodstvo BiH u određenom momentu stavilo uza zid. Mnogi, pre svega bosanski muslimani, ne vide te stvari.
 
Poslednja izmena:
FRANSUSKO-AMERIČKI SUKOB ZBOG MUDŽAHEDINA
Ja sam 1997. godine bio na zadatku u selu Bočinja kod Maglaja, gde su se nalazila 72 pripadnika islamskog porekla koji su bili mudžahedini. Imam i snimke tog sela. Upravo tu u Bočinji je 1997. godine nastao rat oko tih ljudi između dvije službe, francuske i američke, jer su i jedna i druga želele kontrolu nad njima. Pri tom, ni jednoj službi nije u interesu da prave informacije o njima dostavi nadležnim institucijama u BiH kako bi imali argumente da ih protjeraju. Niko ne želi i nikome nije u interesu da ih zaustavi. Oni su ostavljeni tu prevashodno kako bi formirali svoje ćelije“.

Jugoslav Petrušić i danas živi kao obavještajac na relaciji Srbija-Francuska-Španija. Međutim tvrdi da svu svoju energiju troši na prikupljanju dokaza koji će mu pomoći da otkrije ko su glavni počinioci i organizatori najvećih zločina na prostoru bivše Jugoslavije,
„Optužuju me da sam organizovao i ubio ljude u Srebrenici. Ja sam jedina fizička veza između tih zločina i imam dokumente za sve i mogu da napravim čitavu rekonstrukciju događaja. Međutim, to nije u interesu srbijanskoj tajnoj službi. Ja sam glavnog egzekutora u Srebrenici Stanka Stevanovića, pripadnika 10. diverzantskog odreda, koji živi u Beogradu, prijavio Sudu za ratne zločine i posle toga niko neće da ga uhapsi.
Isti ljudi su učestvovali u zločinima u Srebrenici i Vukovaru, a kasnije sa mnom na Kosovu i Zairu, međutim njih niko ne dira. Oni se slobodno kreću. Štite ih velike institucije koje su ovo i organizovale. Jovica Stanišić se krije iza velike službe SDB, isto kao što se Aleksandar Vasiljević krije iza KOS-a. Vasiljević je sa Nikolom Zimonjom, Petrom Salapurom, Antunom Tusom i Momčilom Perišićem organizovao brojne zločine. Pukovnik Nikola Zimonja je jedan od glavnih ljudi koji je organizovao egzekucije u Vukovaru, Bosni i na Kosovu. Operacija „Mač“ kojom su hranom trovani ljudi u Cazinskoj krajini njegov je lični projekat. Pored Zimonje, za egzekucije su odgovorni Perišić i Salapura, a najodgovorniji Jovica Stanišić, koji je bio mozak svega. Perišić se u Haagu sada brani lažima i dalje radi na prikrivanju zločina, a pitanje je hoće li se Stanišiću koji je sve vreme radio za Francuze ikada završiti suđenje. Međutim, ja ću svojom obimnom dokumentacijom kad-tad dokazati njihovu krivicu“, zaključuje Jugoslav Petrušić.
Za petama Juki Prazini
NAREDBA ZA LIKVIDACIJU JUKE PRAZINE U BELGIJI, KAO I NJEGOVE UBICE STIGLI SU IZ SARAJEVA

Jugoslav Petrušić bio je kao francuski obavještajac zadužen da prati kretanje Juke Prazine u Francuskoj i Belgiji. Dok je bio na zadatku, postao je živi svjedok ubistva Prazine.

„ Kada je Juka Prazina počeo da predstavlja problem muslimanskoj tajnoj službi odnosno pukovniku bezbednosti Sarajeva, izveden je iz Sarajeva preko Hercegovine i Hrvatske. Dat mu je pasoš na drugo ime sa kojim je došao u Francsku, a potom je otišao u Belgiju. Tamo je počeo da skuplja grupu ljudi koja je bila spremna da dođe i brani Bosnu. Iz Sarajeva je poneo 1,4 miliona nemačkih maraka, međutim sa sobom je uvek imao 800 hiljada. Meni su rekli da pratim njegovo kretanje i kretanje njegove grupe, a bilo je na potezu od Brisela, preko Liježa do Lila. Uvek su uz njega bila dva muslimana i jedan Hrvat, a postojao je i četvrti koji je išao do BiH i donosio mu informacije. Oni su 4. decembra 1994. godine iscenirali tuču u jednoj kafani u Belgiji blizu holandske granice kod sela Wambrosh u kojem sam se ja nalazio. Bilo je potegnuto i oružje. Prazina je tukao neke ljude. Međutim, oni su Prazini rekli mi ćemo da te spasimo, idemo odavde. Seli su u auto. Negde oko 23 sata izveli su ga iz auta, svukli golog i ispitivali. Ceo razgovor je sniman kamerom. On ih je molio da ga ostave na miru i obećavao im da će da im da novac. Sve vreme tukao ga je jedan od njih i tražio informacije o velikim parama. Oko 23.30 pucali su mu u donji dio noge. Držali su ga tako sve dok im nije rekao sve što su od njega tražili. Na kraju su ga ubili i bacili u kanal potpuno golog. Prazina je nađen tek 29. decembra. Iako se znalo gde se on nalazi, ozbiljna potraga nije izvedena. Ti ljudi su uhapšeni nakon dva meseca. Suđeno im je u Briselu. Osuđeni su na zatvorsku kaznu od četiri do osam godina. Četvrti čovek vratio se u Sarajevo, on je bivši vozač Alije Delimustafića, sa Naserom Orićem bio je u 72. izviđačko-diverzantskoj jedinici ovde u Srbiji i danas se nalazi na vrlo odgovornoj funkciji. Ja koji sam sa određene udaljenosti gledao šta se dešava, javio sam kome sam trebao. Prazinu su po instrukcijma ubili njegovi ljudi. Ja sam kasnije pričao da sam ubio Juku Prazinu, pošto sam znao sve detalje i to mi je služilo kao legenda. Isto kao što sam pričao da sam ubijao ljude u Alžiru, pri tom u Alžiru nikad nisam bio. To je bila moja legenda da ljudi misle da sam ja profesionalni ubica. U to vreme živeo sam u tom svetu“.
 
NATO udari i kontrašpijunaža
NA MOM SUĐENJU, VAŽNI SVJEDOCI SU POTVRDILI DA SAM SLAO TAJNE PLANOVE NATO-A ZA BOMBARODOVANJE SRBIJE
Petrušić je Službu Državne bezbednosti Srbije zadužio brojnim informacijama sa prostora bivše Jugoslavije. Međutim, najdragocjenije informacije za državu je donio u vrijeme NATO bombardovanja kada je otkrio sve tačke koje su pripadnici NATO saveza gađali iz zraka.
„Na Kosovu sam se nalazio 1999. godine u svojstvu oficira bezbednosti VJ, odnosno Kontraobavještajne službe. Moj šef tada je bio general Lazarević.
Ja sam NATO-u za vreme bombardovanja SRJ pokrao sve tačke koje je gađao. Oko 48 hiljada faksova sam pokrao. Jedini sam imao sistem da provalim jer sam bio soliter na terenu.
Imao sam kod sebe plan za bombardovanje Kosova, pokrio sam sve tačke napada. Vojska Jugoslavije je zahvaljujući meni znala tačne koordinate leta NATO avijacije koji su dolazili iz Makedonije i Albanija. Po mom savetu VJ je kopala rupe, potom bi ložili vatru, stavljali limove, tako da su rakete koje deluju na izvore toplote pogađale te prazne rupe, a tenkovi VJ su pri tom bili dislocirani. O svemu ovome što govorim postoje pismeni tragovi. Miroslav Marjanović, jedan od prvih ljudi tajne službe MIP-a SRJ, od mene je dobio 65 izveštaja. Na mom suđenju je kao svedok kazao da su sve informacije koje je dobijao od mene bile tačne. Naprimer, 20. marta 1999. godine rekao sam mu da će NATO napadi na SRJ započeti 25. marta između dva ili tri sata ujutru, a počeli su samo nekoliko sati ranije. Ne moram dalje da vam pričam kakve sam sve podatke pribavljao“, kaže Petrušić.



Mladićeve komšije, Nebojša Čović i Zdravko Čolić
Za one koji sumnjaju u ovu priču moram reći neke detalje iz mog života sa Generalom. Mnogo puta smo promijenili baze u kojima smo bili i iz kojih smo djelovali po pozivu svog Šefa iz kasarne Banjica, pa za vrijeme NATO bombardovanja u studentskom domu na Banovom brdu, pa potom u kasarni Topčider. Bilo je sa Šefom teških dana
________________________________________



Dugo sam razmišljao šta i kako je najbolje uraditi jer puno toga znam o ljudima o kojima će ovdje biti govora. Odmah hoću da kažem da ne želim optuživati generala Ratka Mladića, a zašto je to tako, odgovor je jednostavno zato što sam sa njim bio dosta dugo. Cijelih pet godina. Znam da je častan čovjek. On je iz Crne Rijeke u Beograd otišao '96. godine i tamo je dobio kuću na Banovom Brdu u ulici Blagoja Parovića 117-a. U «Reporteru» sam prije godinu ili dvije čitao priču nekog ko je po sopstvenom tvrđenju bio u neposrednom obezbjeđenju Mladićevom i tom je prilikom naveo da Mladića čuvaju nekakve specijalne jedinice, što je laž. Jer, po dolasku u Beograd Mladić nije imao pratnju nego samo obezbjeđenje kod svoje kuće. To obezbjeđenje je činila aktivna vojska, odnosno momci koji su služili vojni rok u vojnoj policiji Vojske Jugoslavije. Kada je u februaru 1997. godine formiran odred za obezbjeđenje Ratka Mladića, ja sam, mjesec dana kasnije, došao u taj odred i to preko nekih ljudi koji su još aktivni i zbog toga, a i zbog njihovih čistih prošlosti neću da im spominjem imena.
U to vrijeme komandant odreda bio je tada pukovnik, a sada general-major u penziji Dragan Lalović, kojeg su nedavno u naselju Borik u Banjaluci pokušali lišiti slobode pripadnici SFOR-a. General Lalović je bio veoma važna osoba u logistici, odnosno pomoći generalu Mladiću, ali o tome kasnije.
Najprije želim da razotkrijem neke ljude zbog kojih me je sramota što sam ih ikada upoznao, a to su: pukovnik Ljubo Beara i major Dragomir Pećanac. Jedan od njih bio je u Crnoj Rijeci, dok sam drugog upoznao u Beogradu kada sam otišao u pratnju generala Mladića. Ljubiša Beara je bio u bezbjednosti, mislim, mada nisam siguran, da je bio načelnik za bezbjednost pri GNŠ VRS. Ali sam zato siguran da je radio i direktno naređivao jednoj jedinici koja je u Srebrenici napravila zločin i to po njegovom naređenju. Ta jedinici je bila u sastavu VRS, riječ je o desetom odredu s kojim je komandovao Mišo Pelemiš. Da bi bilo jasnije, sredinom 1994. godine i tokom '95. došlo je do razmimoilaženja između GNŠ VRS-a i predsjednika Karadžića koji je htio da smijeni GNŠ generala Mladića. Tada je jedan broj oficira počeo da igra dvostruku igru. Na jednoj strani su gledali da zadrže svoje pozicije u vojsci, a na drugoj da u slučaju da Karadžić uspije u namjeri da eliminiše Mladića, budu lojalni predsjedniku tako što su mu pomagali da smijeni Mladića. Dalje, ljudi koji pričaju o tome da je došlo do dogovora između francuske obavještajne službe i Radovana Karadžića da se on skloni iz političkog života, a da zauzvrat neće biti predat u Hag su sto posto u pravu. Kako?
Godine 1995, kada je Mladić ušao sa vojskom u Srebrenicu sve je bilo u redu, organizovan je odlazak svih koji su htjeli da odu u tom času iz Srebrenice. Kada je Mladić napustio Srebrenicu, još nisu postojale borbe između muslimanske vojske i jedinica VRS, jer su ekstremni dijelovi jedinica Armije BiH htjele izvršiti proboj i tu je izginulo oko 1.000 vojnika i onih koji su išli sa njima, a nisu se htjeli predati.
 
Što znači da tu ratnog ili bilo kakvog drugog zločina nije bilo. Poslije toga dolazi na red famozni 10. odred kojim je komandovao Mišo Pelemiš koji, usput da kažem, 20 godina radi za francusku obavještajnu službu što je dokazano u Srbiji na sudskom procesu protiv grupe pod nazivom «Pauk», u kojoj je i Mišo Pelemiš. Zašto je on važan u ovoj priči? Pa upravo zbog veze sa francuskom obavještajnom službom jer je to služba koja je obećala Radovanu Karadžiću slobodu. I što je najvažnije, direktno pod komandom Pelemiša 10. odred ulazi u Srebrenicu nakon prekida sukoba i vrši stravičan zločin nad muškarcima muslimanima što je dokazano u slučaju Dražena Eredemovića pred Haškim tribunalom. A, što se tiče Ljubiše Beare on je sigurno znao, odnosno on je po hijerarhiji u vojsci najveći krivac zbog zločina u Srebrenici. Da je on htio da general Mladić za Srebrenicu na vrijeme sazna, on je to mogao da uradi, ali nije to uradio jer je znao da to Mladić ne bi dozvolio. Za ovo nemam dokaze, ali ljudi sa kojima sam pričao, a koji dobro znaju Bearu, su mi rekli da je Beara u to vrijem bio bliži Karadžiću, jer kako objasniti da jedan Pelemiš dobija zadatak da napravi zločin u Srebrenici, jer nemojte zaboraviti za koga je Pelemiš radio, a ko je Radovanu obećao slobodu. I u jednom i u drugom slučaju – francuska obavještajna služba. Zato i Beara za kojeg postoje dokazi koji su u Hagu već u par navrat izneseni, da je on komandovao i bio nadređeni Miši Pelemišu, odnosno Desetom obavještajnom odredu. Sve ovo iznosim jer sam sa puno ljudi razgovarao i puno dokaza vidio. Na kraju krajeva ja sam se lično upoznao i bio kod pukovnika Beare na razgovoru kada sam stupio u jedinicu. Ovo govorim jer znam da čovjek kao general Mladić ne bi nikada nešto takvo naredio što je i sam u nekoliko navrata rekao. Na naše pitanje: Genereale, znate li onda ko je, on je uvijek odgovarao: Momci, što manje znate, manje će vas glava boljeti. Kada bi neko od nas htio da nastavi priču na tu temu on je uvijek zabranjivao bilo kakvu polemiku naglašavajući da on nije učestvovao u zločinu, a da oni koji jesu ne mogu mirno spavati. Ljudi za koje govorim da su to uradili, za što postoje neoborivi dokazi, skrivaju se i ćute i sav teret prepuštaju na pleća generala Mladića. Morate znati da je Beara dugo bio uz generala Mladića i da je na sva usta pričao da je njegov čovjek i da bi za njega ginuo. Onda ne razumijem zašto se ne preda i kaže: gospodo, ja sam kriv, general Mladić nije znao, ni pripremao zločin u Srebrenici. Ja bih tako uradio jer ne traži njega Hag zato što je brao cvijeće po livadama Srebrenice, nego zato što ljudi znaju šta je uradio, pa eto ako je pravi Srbin i patriota neka prizna grešku. Pomogao bi i svom narodu, ali i čovjeku u kog se kune. Što se tiče majora Pećanca on je čovjek koji najviše odgovara ljudima poput Beare, to je čovjek kojeg je lako okrenuti za svoju stvar. Nažalost, Mladić je to kasno uvidio. Jer dok je god Beara bio u igri, odnosno radio u Crnoj Rijeci šta je htio, dotle je major Pećanac, zvani Pećko, bio šef neposrednog obezbjeđenja Ratka Mladića. Iako ga Šef nikada nije puštao previše blizu on se pravio pred nama kao neprikosnoven. On, inače, puno pije, znao je par puta doći u bazu gdje smo bili smješteni i urlati, pa i oružje potezati. Čovjek koga se nije moglo poštovati, a kamoli voljeti. I onda odjednom iz Crne Rijeke odlazi Beara, nakon samo možda mjesec dana odlazi i major Pećanac. Tek kasnije sam saznao da su njih dvojica Mladiću radili iza leđa. Tačnije, Srebrenica je trebalo da udalji Mladića iz vojske i bilo kakvog javnog života, jer je zločin sam po sebi trebalo da bude dovoljno optužujući za Mladića, da on mora otići.
Za one koji sumnjaju u ovu priču moram reći neke detalje iz mog života sa Generalom. Mnogo puta smo promijenili baze u kojima smo bili i iz kojih smo djelovali po pozivu svog Šefa iz kasarne Banjica, pa za vrijeme NATO bombardovanja u studentskom domu na Banovom brdu, pa potom u kasarni Topčider. Bilo je sa Šefom teških dana. On je volio da se svaki dan nešto radi. Kupio je u okolini Valjeva, jedan proplanak. Tu smo išli svakog dana da čupamo bagreme i ostalo rastinje i vjerujte kada smo to očistili i uredili nastao je jedan prelijep prostor na kome je General počeo da radi sa pčelama. Tu je nastao prelijep pčelinjak. Hoću da kažem da smo bili relativno bezbjedni do odlaska Miloševića u Hag. Poslije toga smo se sklonili na jedno sigurno mjesto u okolini Valjeva. Na moje iznenađenje tu je bio još jedan čovjek kojeg je tražio Hag, mi smo ga iz milja zvali “Cvijeće”, jer niti je puno govorio, niti je nešto od nas posebno tražio. Još nešto važno i što bih volio da ljudi znaju. U ulici gdje je general Mladić živio bilo je puno, a i sada su tamo, poznatih ljudi. Tu su prve komšije poznati harmonikaš Branimir Đokić, čovjek koji je jedini mogao da prođe kraj pratnje i nenajavljen uđe kod svog komšije, pa onda tu su bili Zoran Bašanović i Dragana Mirković, takođe tu je bio i Nebojša Čović koji je sve vrijeme znao da je Šef tamo, nije dolazio Šefu, ali kada god bi se sreli ljudski bi se pozdravili; moram reći, dva velika čovjeka koji u svakom trenutku cijene jedan drugog. I na kraju Čola, odnosno Zdravko Čolić, čovjek koji neobično cijeni Generala. Nikad nije prošao ni pored jednog od nas iz pratnje da nije stao i pozdravio se, dao svoj novi CD, sredio kartu za koncert. Kao što ste iz gorerečenog mogli da zaključite, general Mladić je imao dobru logistiku, jer nismo mi mogli da budemo u vojnim objektima na Banjici i Topčideru, a da to nije znao niko iz vojnog, pa ako hoćete i državnog vrha. Moram i ovo da dodam, pukovnik, a kasnije general Dragan Lalović je bio pošten čovjek i sigurno nema krvave ruke. Razumijem da ga SFOR traži, da bi dao informacije o Mladiću, ali iste informacije političari istražitelji iz Haškog tribunala imaju o Beari i Pelemišu, jer kako objasniti da Erdemović u Hagu kaže ko mu je naredio da se pobije 1.200 ljudi, a ovi ih uopšte ne traže. Zar nije logično da treba pohvatati ljude za koje imaju dokaze da su to radili, a ne optužiti nekoga ko je bio samo na vrhu jedne piramide i nije mogao to spriječiti, jer su ga baš ti ljudi koji su krivi za zločin slagali i izdali.
 
Zato ne znate koliko mi je drago što general Lalović nije uhvaćen u Banjaluci iako mislim da on sada i ne zna gdje se Mladić nalazi. Još puno ljudi ima koje neću da spominjem jer se vrši pritisak na njih i bojim se, ako je Mladić još u Srbiji da će ga sadašnja vlast htjeti predati. Zato ću sačekati neka mirnija vremena da o tome kažem nešto više. Na kraju, poručio bih Sulejmanu Tihiću da prati šta ljudi koji su u Hagu, govore, pogotovo u slučaju Erdemović i procesu protiv Miloševića gdje dolazi svjedok koji je priznao 105 ubistava u Srebrenici i kaže da je bio u 10. obavještajnom odredu. Zato Tihiću ako hoćeš pravdu, onda ne krivi jednog čovjeka za koga i nisi siguran da je kriv, nego one koji su u tome neposredno učestvovali. Uhvatite Pelemiša i Bearu, pa će se vidjeti da li je kriv Mladić ili onaj koga čuvaju strane obavještajne službe. Jer, ako ode Mladić u Hag, u šta sumnjam - jer on živ tamo neće, ali, ako se to ipak desi, nikada Karadžić tamo neće zaviriti. Znam da će Šef biti bijesan i ljut zbog ovoga, ali ja znam da sam u pravu i zato neću da ćutim. Svoj identitet ne mogu da otkrijem, jer SFOR ili neka druga policija bi mi bili za vratom. Možda će Šef kasnije progovoriti, ali tada može biti prekasno.

Pozdrav,
Mladićev vojnik
(Podaci o donosiocu pisma poznati redakciji)
 
Na ovoj adresi ima mnogo toga: http://www.srebrenica-report.com/

Najvažniji je njihov sažetak: http://www.srebrenica-report.com/conclusions.htm

A iz njega možda ovaj deo:

The 8,000 figure was first provided by the Red Cross, based on their crude estimate that the Bosnian Serb Army (BSA) had captured 3,000 men and that 5,000 were reported "missing." It is well established that thousands of those "missing" had reached Tuzla or were killed in the fighting, but in an amazing transformation displaying the eagerness to find the Bosnian Serbs evil and the Muslims victims, the "reaching safety/killed-in-action" basis of being missing was ignored and the missing were taken as executed! This misleading conclusion was helped along by the Red Cross's reference to the 5,000 as having "simply disappeared," and its failure to correct this politically biased usage despite its own recognition that "several thousand" refugees had reached Central Bosnia. It was also helped along by the Bosnian Muslim leadership's refusal to disclose the names and numbers of those reaching safety, but there was a remarkable readiness in Western governments not only to ignore those reaching safety, but also to disregard deaths in fighting and to take dead bodies as proving executions. The will to believe here was limitless: reporter David Rohde saw a bone sticking up in a grave site near Srebrenica, which he just knew by instinct was a remnant of an execution and serious evidence of a "massacre." It was standard media practice to move from an asserted and unproven claim of thousands missing, or a report of the uncovering of bodies in a grave site, to the conclusion that the claim of 8,000 executed was thereby demonstrated.
 
Izveštaj Međunarodne komisije crvenog krsta od 13. septembra 1995. ukazuje na pravu sudbinu nestalih iz Srebrenice. ”Oko 5000 muslimanskih vojnika iz Srebrenice napustilo je enklavu pre njenog pada. Muslimanska vlada je priznala da su ti vojnici prekomandovani u druge jedinice njihovih oružanih snaga. Činjenica da o tome nisu obaveštene njihove porodice pravdana je obavezama vojne tajne.”

DŽonatan Ruper: ”…do prve nedelje u avgustu 1995. 35.632 ljudi je registrovano od strane Svetske zdravstvene organizacije i bosanske Vlade kao raseljena lica iz srebreničke zaštićene zone – drugim rečima, kao preživeli iz Srebrenice. Crveni krst je takođe video i zabeležio da se ‘nekoliko hiljada’ naoružanih muslimanskih muškaraca iz Srebrenice bezbedno povuklo iza muslimanskih linija… da bi zatim bili prekomandovani na druga ratišta ‘bez obaveštavanja njihovih porodica’. A, kao što je gore navedeno, oko 700 vojnika iz Srebrenice je stiglo do Žepe, da bi posle bezbedno izašli iz tog grada posle njegovog pada u srpske ruke jula 1995. Dakle, ukupno je bilo najmanje 38 – 39. 000 preživelih iz Srebrenice – što je cifra koja se precizno podudara sa procenama o broju ljudi u Srebrenici od strane glavnih humanitarnih organizacija iz vremena njenog pada.
 
Dražen Erdemović Hrvat iz Tuzle, čovek koji se borio na sve tri strane tokom rata u BiH, i za koga je sam Tribunal zaključio da njegovo ”mentalno stanje stanje nije dozvoljavalo da mu se sudi”, postaće ključni svedok u Haškom tribunalu. Erdemoviću koji je ”priznao” da je učestvovao u ubijanju oko 1.200 muslimana iz Srebrenice, dozvoljeno je da iznosi nepotvrđena svedočenja bez mogućnosti unakrsnog ispitivanja. Kao nagradu za saradnju Erdemović dobija kaznu od pet godina, s tim da je nemora izdržavati celu.
 
http://www.scribd.com/doc/7045842/Srebrenica-Izvetaj-Vlade-RS

prvi izvestaj Vlade RS o Srebrenici iz 2002. godine koji Pedi Esdaun nije dozvolio da se objavi. Objavljen je sasvim drugi koji je dobro prospinovan.

Izvjestaj iz tvog linka nije vjerodostojan jer je vlada RS-a presudom Haskog tribunala direktno odgovorna za pocinjeni genocid u Srebrenici.
Sigurno se treba utvrditi tacan broj ubijenih ali se na ovoj temi provlaci teza minimaliziranja broja i trazenje opravdanja za genocid.
Navode se civilne srpske zrtve iz srebrenickog kraja u periodu 1992-1993 kojih je po postovima sa ove teme izmedju 2000-3000,koje bi valjda trebale sluziti kao opravdanje za sve sto se desilo u Srebrenici.

http://www.glas-javnosti.rs/clanak/glas-javnosti-14-09-2007/secanje-na-odbranu-zapadne-krajine

Po zvanicnim podacima Ministarstva rada i boracko-invalidske zastite RS-a u proteklom "otadzbinskom"ratu ukupno je bilo 1405 civilnih zrtava rata.

Sramotno je minimaliziranje zrtava jedne strane i maksimaliziranje svojih sopstvenih zrtava u cilju opravdavanja bilo cega a pogotovo genocida.

Nadam se da ce se jednog dana na prostoru balkana prestati sa trgovinom broja zrtava i da ce nam te iste zrtve biti opomena da prestanemo sa rijesavanjem problema onako kako se to oduvijek radilo na ovim prostorima - ognjem i macem.
 
Izvjestaj iz tvog linka nije vjerodostojan jer je vlada RS-a presudom Haskog tribunala direktno odgovorna za pocinjeni genocid u Srebrenici.


Sigurno se treba utvrditi tacan broj ubijenih ali se na ovoj temi provlaci teza minimaliziranja broja i trazenje opravdanja za genocid.

Надам се да схваташ контрадикторност ове две реченице? И узрочно последичну везу између неутврђеног броја жртава и осуде за геноцид над тим жртвама?
 

Back
Top